Oglasi

Filmovi koji su obilježili 2019. godinu

Prvo mjesto na listi najboljih bez ikakvog dvoumljenja pripada devetom osvarenju slavnog reditelja Quentina Tarantina.
"Once Upon A Time In... Hollywood" svakako je nešto nesvakidašnje i drugačije što smo naučili gledati od filmskog majstora Quentina TarantinaEPA

Kako to obično biva, na kraju godine svode se računi, prave liste postignuća, pa je tako i sa filmovima. Mnogo filmova figurira za TOP listu najboljih, ali ako ćemo gledati i ocjenjivati po onome što je bilo dostupno u kinima baš i nemamo mnogo izbora nego da napravimo listu ostvarenja koja su stigla iz holivudske tvornice snova, sa par probranih domaćih naslova. Tako, prvo mjesto bez ikakvog dvoumljenja pripada devetom osvarenju slavnog reditelja Quentina Tarantina:   

Once Upon A Time In... Hollywood

Tarantino u Once Upon A Time In... Hollywood pripovijeda pravu pravcatu bajku o sutonu holivudskog zlatnog doba kasnih šezdesetih, fikcionalnom dvojcu, TV glumcu Ricku Daltonu (Leonardo DiCaprio) i njegovom prijatelju kaskaderu – dubleru Clifu Boothu (Brad Pitt), koje će uvezati sa sudbinom stvarne ličnosti – suprugom reditelja Romana Polanskog, Sharon Tate (Margot Robbie). Naime, u stvarnosti sekta “Porodica“ Charlesa Mansona ubila je trudnu Sharon Tate, nanijevši joj 16 uboda nožem, kao i njeno troje prijatelja. Za razliku od prethodnih Tarantinovih filmova, Inglorious Basterds i Django Unchained, u kojima on mijenja historiju (grupa židovskih komandosa ubija Adolfa Hitlera, odnosno zaustavlja ropstvo u robovlasničkoj Americi), u svom devetom filmu on mijenja stvarnost, konkretan stvarni događaj koji je obilježio jednu eru u Hollywoodu – ubistvo Sharon Tate i njenih prijatelja. Kompletan narativ filma sačinjen je od samo dva vikenda krajem šezdesetih, a u prva dva dana se neće desiti ništa, niti će biti klasičnog Tarantinovog zapleta, a rasplet, kuluminacija i preokret se neće moći ni nagovijestiti. U drugom dijelu, druga dva dana, sva ona mikro dešavanja kreiranim filmskim jezikom i ispunjena detaljima i znakovima, postepeno će dobiti svoja značenja. Once Upon A Time In... Hollywood svakako je nešto nesvakidašnje i drugačije što smo naučili gledati od filmskog majstora Quentina Tarantina.

Joker

Reditelj filma Joker Todd Phillips iza sebe daleko, daleko, daleko je ostavio ostvarenja poput trilogije Mamurluk sa kojim se proslavio i uz neviđeno, nevjerovatno, nedostižnu posvećenost glumca Joaquina Phoenixa u naslovnoj ulozi Jokera snimio film koji vuče korijene iz DC-jevih stripova, njihovih superheroja i Batmanovog svijeta, ali je poput Nolanove Dark Knight trilogije ukorijenjen duboko u realnost. Oni koji su bili u prilici pogledati film Martina Scorsesea The King of Comedy moći će prepoznati detalje, gotovo kompletan kostur “kopirane“ priče u Phillipsovom Jokeru, ali na način da je za razliku od Scorseseovog komičnog ostvarenja ovdje riječ o totalno „mračnjačkom“ otklonu u priči. Phoenix kroji toliko uvjerljiv portret čovjeka koji je na kraju sa svojim živcima, jednostavno jezivo „puca po šavovima“ pokušavajući ostvariti za sebe prostor i mjesto u društvu koje ga ne prihvaća, ismijavajući i ignoršući ga kao osobu i individuu. Sa savršenom dozom samouvjerenosti Joaquin portretira Arthura Flecka/Jokera da ne možete a da ne ostanete zapanjeni njegovom glumačkom kreacijom koja također transcendira Jokera u izvedbi Jacka Nicholsona (Batman, 1989) i Heatha Ledgera (The Dark Knight, 2008).  

The Irishman

Martin Scorsese je na izvjestan način od The Irishmana načinio kvazi-nastavak klasika iz devedesetih godina prošlog stoljeća, Goodfellas i Casino, jer u biti pokazuje što se događa sa ostarjelim mafijašima u sutonu njihovog života, ako nekim slučajem izbjegnu metak i(li) zatvor. I Dobri momci i Casino su nastali kao adaptacije knjiga zasnovanih na istinitim događajima o gangsterima i mafijašima iz pera Nicholasa Pileggija koji je dokumentovao njihove živopisne životne storije, a isti je slučaj i sa Ircem koji je u scenarij deriviran iz knjige I Heard You Paint Houses Charlesa Brandta rukom oskarovca Stevena Zailliana (Schindler's List, 1993). Svakako, The Irishman je po treći put (Heat, 1995. i Righteous Kill, 2008) na velikom platnu ujedinio dvojicu glumačkih velikana: Roberta De Nira i Ala Pacina, a u scenama gdje treba da izgledaju mlađe podmladili su ih CGI-fejs-liftingom i isto toliko postarili kada trebaju da izgledaju starije. Kompjuterska tehinka korištena u filmu također je jedan od razloga što je budžet filma dosegao cifru od 150 miliona dolara i pretvorio ga u najveću blockbustersku krimi-dramu u filmskoj historiji.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Toy Story 4

Malo je onih filmskih priča koje mogu iz nastavka u nastavak djelovati uvijek svježe, inovativno i imati kvalitetan pristup kompletnoj orkestraciji filma, od ideje, priče i scenarija, režije i glume. Jedan od bisera iz te oskudne filmske ogrlice upravo jeste kvadrologija Toy Story iz radionice Disneyjevih digitalnih lutkara iz Pixara. Jer, ono što su Pixarovci učinili sa baš sva četiri dijela Priče o igračkama jeste to da su svaki put postavivši prečku par podioka više uspjeli i više nego preskočiti zadanu visnu. U Pixaru se drže svojih postulata, a ti su da će snimiti nastavak tek onda kada budu imali kvalitetn(ij)u priču za ispričati. I zaista, sa Toy Story 4 su ponovno nadmašili sami sebe. Bez neke lažne skromnosti, njihove animirane priče su protkane snažnim likovima koji vas u istom momentu tjeraju na smijeh i na suze, sjetu, tugu i radost. Sve najljepše i najbolje. Ono što Pixarovci najbolje znaju jeste da ispričaju priču koja će vas u isto vrijeme nasmijati i ganuti do suza, te po četvrti put isporučuju neviđenu priču o igračkama. Snimivši četiri dijela Priče o igračkama u rasponu od 24 godine samo je dokaz njihove ingenioznosti i ne željenja da se podilazi publici. Reditelj Josh Cooley, zaslužan za Toy Story 4 sa armijom Pixarovaca uz sebe, uspio je u (gotovo) nemogućem: snimiti četvrti dio popularne priče bez ijedne pogrešne ili viška situacije sa autentičnim i originalno ustanovljenim likovima.

Pun Mjesec

Napisati svaku scenu u scenariju kao da je najvažnija u cijelom filmu, također režirati je i snimiti da je najvažnija, te još sa glumačke strane dati sve od sebe, unijeti se u performans na najvećoj mogućoj glumačkoj razini, to kada postignete, kada tome težite, znate da će finalni rezultat biti ni više ni manje nego prvoklasno djelo. To sve i više postigao je bh. reditelj Nermin Hamzagić sa svojim dugometražnim igranim prvijencem Pun Mjesec. Scenarij kao djelo Hamzagića i koscenaristice Emine Omerović odiše sočnim i životnim replikama i dijalozima, Hamzagićeva režija je odmjerena i dosljedna materijalu, svojevrsnom dramskom trileru snimljenom sa sigurnom rukom direktora fotografije Amela Đikolija, znalački montiranom (Redžinald Šimek), dok glumačka igra (Alban Ukaj, Boris Ler, Edin Avdagić, Lidija Kordić, Muhamed Hadžović, Ermin Sijamija...) svakoga ponaosob nema pogrešne dionice.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj

„Toliko loš da je genijalan“, može se reći o zombi-komediji Posljednji Srbin u Hrvatskoj, dugometražnom igranom prvijencu Predraga Ličine. Već u samoj najavi filma kao žanrovskom jedinjenju horora i komedije moguće je prepoznati jednu od glavnih odlika savemenog trash filma. Sedam godina nakon što je Hrvatska bankrotirala, njeno je stanovništvo masovno napušta, te je preostalo još tek oko dva miliona Hrvata. Odjednom, oni se počinju pretvarati u zombije, a glavni krivac je Izvorna hrvatska voda. Imuni su jedino Srbi. U naslovu se jasno ogleda aktuelna društveno-politička stvarnost Balkana, a film obiluje političkom nekorektnošću kao malo koje ostvarenje u postjugoslavenskoj kinematografiji, ali koja, upravo zbog toga što je nastala iz trasha, ne vrijeđa nikoga, a ismijava sve – ustaše, četnike, partizane, kapitaliste, superjunake.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.