Oglasi

Evropske zadaće za srpsko-hrvatske odnose

Eurozastupnici smatraju da su mnoga pitanja otvorena posjetom Aleksandra Vučića Zagrebu, ali su ostala bez odgovora.
Mi želimo zemljama Balkana osigurati stabilnost, a ne da sami sebi uvozimo nestabilnost, rekao je Jean-Claude JunckerEPA

Regionalna turneja predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera, započeta 20-ak dana od usvajanja nove Strategije proširenja Evropske unije, ma koliko bila rutinska i tematski predvidiva, potvrđuje novu zainteresovanost, dinamiku, povećanu iskrenost i vjerodostojnost evropske politike i institucionalnog odnosa Unije prema zemljama zapadnog Balkana. A koliko je svega toga u proteklim decenijama nedostajalo vidljivo je po stanju stvari u svakoj od šest zemalja u kojima Juncker ovih zamećavljenih dana februara boravi.

Predsjednik najvišeg organa izvršne vlasti EU-a tu je da bi, kako sam kaže, potvrdio odlučnost EK-a u podupiranju kredibilne perspektive proširenja EU-a na zemlje geostrateškog područja Evrope te kako bi i vlastitim primjerom dokazao taj "pojačani angažman" EU-a sa zemljama zapadnog Balkana, u skladu s novom strategijom proširenja, odobrenom početkom februara.

Osim retoričke akrobatike, ključne poruke Brisela zato i nisu mogle biti ni po čemu drugačije od već poznatih zahtjeva prema zapadnobalkanskim partnerima: da izgrađuju principe pravne države i da ih same poštuju, da jačaju slobodu medija umjesto da je sputavaju, da provode privredne reforme i jačaju tržišnu ekonomiju, da suzbijaju sistemsku korupciju i unutrašnji i prekogranični kriminal te da, kao najvažnije, rješavaju međusobne konflikte i jačaju regionalnu saradnju. Jer EU, veli Juncker, nikad više sebi neće dopustiti da prihvati u članstvo zemlje koje nisu međusobno riješile teritorijalne sporove.

'Ne želimo uvoziti nestabilnost'

"Veoma je važno da shvatite da mi želimo zemljama Balkana osigurati stabilnost, a ne da sami sebi uvozimo nestabilnost", rekao je Juncker medijima nakon "vrlo konstruktivnih razgovora" sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem u Beogradu.

Sublimirajući svoju drugu posjetu Beogradu i najavljujući treću prije isteka petogodišnjeg mandata njegovog Kolegija sljedeće godine, predsjednik EK-a potvrdio je da su tokom razgovora sa srbijanskim predsjednikom dominirali odnosi Srbije i Kosova, uključujući i moguće varijacije budućeg sporazuma o trajnom rješenju ovog, za Srbiju najbolnijeg pitanja.

Druga prevlađujuća tema bili su regionalni odnosi i bilateralna saradnja Srbije sa svim drugim zemljama regije, uključujući i pitanje liderske pozicije Srbije u tom geostrateškom prostoru. U tom kontekstu rezimirana je i nedavna Vučićeva posjeta Hrvatskoj, koju je predsjednik EK-a i ovog puta ocijenio "zanimljivom i vrlo korisnom za budućnost Srbije na evropskom putu".

Imajući u vidu da će budućnost Srbije u procesu evropskih integracija, osim odnosa s Kosovom (koji su u fokusu evropskih institucija), dominantno zavisiti i od odnosa Beograda i Zagreba (koji se još tretiraju bilateralnim pitanjem), zanimljivo je znati i stavove zastupnika u Evropskom parlamentu, toj ključnoj instituciji EU-a, od koje najviše zavisi stanje duha evropske javnosti, imajući u vidu da su eurozastupnici jedina direktno birana briselska vlast od građana u svojim zemljama. I jedini su glas naroda u tom čudesnom briselskom konglomeratu birokratije, politike, finansijske moći, biznisa, lobizma i ideološke multipolarnosti.

Kad 'poguraju' Njemačka i Francuska...

Najlogičniji sagovornici o temi hrvatsko-srbijanskih odnosa u vrijeme kad Srbija 2025. godinu vidi kao sudbinsku priliku jesu, razumljivo, zastupnici u EP-u iz Hrvatske. Vrlo zanimljive poglede o toj temi za Al Jazeeru iznose nezavisna Marijana Petir, Jozo Radoš iz Građansko-liberalnog saveza, predstavnica hrvatskih konzervativaca Ruža Tomašić i član Istarskog demokratskog sabora Ivan Jakovčić.

Zastupnica Tomašić, kao i većina hrvatskih zastupnica i zastupnika u EP-u, uvjerena je da se o statusu Srbije u EU-u neće naročito pitati u Zagrebu. O tome će se odluke donositi u "višim uredima", koji svoje poluge utjecaja i moći imaju i u Zagrebu i u Beogradu, smatra ta europarlamentarka.

"Sigurna sam da će podrška Hrvatske Srbiji, a naročito ako se ona u pregovaračkom procesu odrekne Kosova, biti osigurana s puno više instance i da će bilateralni susreti u tome igrati manju ulogu. Iako nikako ne potcjenjujem bilateralne napore, međusobni će posjeti između Hrvatske i Srbije i dalje služiti više PR-u vladajućih elita, stvaranju dojma da se nešto konkretno radi na otvorenim pitanjima i da međusobno razumijevanje o mnogim ključnim temama postoji. I, ako već pristaje na takve predstave, Hrvatska bi zauzvrat trebala tražiti ostvarenje pojedinih svojih strateških ciljeva u odnosima sa Srbijom, a nisam baš uvjerena da smo se u tom smislu dobro pozicionirali i da stvari idu u dobrom smjeru. Igrati igru s Beogradom po nalogu međunarodnih faktora, a zauzvrat prihvatati tek nekakve sitnice bilo bi krajnje poniženje za Hrvatsku", zaključuje Tomašić.

I najpoznatiji hrvatski regionalist Ivan Jakovčić ne uočava iz briselske perspektive da Hrvatska ima kapacitet da bi sama ili prevlađujuće mogla utjecati na brzinu srbijanskog procesa pregovora s EU-om, "prvenstveno zbog toga što će se uvijek nametati pitanje iskrenosti između dviju zemalja". Te će procese, smatra Jakovčić, ponajprije "gurati" Njemačka i Francuska među zemljama članicama, a EK među institucijama Unije.

Mostobran prema strateškim područjima

U tom kontekstu naročito je zanimljiva uloga Francuske, kao tradicionalnog saveznika Srbije, imajući u vidu da je u, nazirućem novom mozaiku interesnih pregrupiranja u Evropi i globalno, sve uočljivije nametanje mladog i poletnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za poziciju glavnog evropskog reformskog integralista, imajući prvenstveno u vidu biološko i političko slabljenje pozicije donedavno dominantne njemačke kancelarke Angele Merkel.

Slična su stajališta i zastupnika Joze Radoša. On smatra da Srbija ima dugu diplomatsku tradiciju, jaku lobističku aparaturu i geostratešku poziciju, čime sebi opskrbljuje direktnije veze s nekoliko najjačih zemalja članica Unije, posebno sada s Njemačkom. Aktuelna vlast u Beogradu uživa simpatije i u evropskim institucijama, uključujući i EP, bez obzira na heterogenost njegove ideološke strukture. To su ključni razlozi, smatra Radoš, zbog kojih nikad dosad Evropska komisija nije bila konkretnija kad se govori o proširenju.

"Sada se prvi put nedvojbeno naglašava da je proširenje prvenstveni geostrateški interes Unije, a ne Balkana, da zapadni Balkan pripada jedinstvenom europskom prostoru te da se na balkansku regiju u Bruxellesu danas, više nego ikada u prošlosti, gleda istodobno kao na kapiju i mostobran prema drugim strateškim područjima za EU, kao što su Turska, Bliski istok i druge zemlje islamskog svijeta."

U tom svjetlu Radoš podsjeća i na odluku Hrvatskog sabora usvojenu neposredno uoči ulaska Hrvatske u EU sredinom 2013, kojom se službeni Zagreb obavezao prema institucijama Unije da nijednu zemlju u regiji neće ometati u procesu evropskih integracija. Naprotiv, Hrvatska bi, kao punopravna članica Unije, trebala puhati u jedra svakoj od njih, u skladu s njihovim pojedinačnim zaslugama, naglašava Radoš.

Je li Hrvatska sposobna za takvu ulogu?

Iako je predsjednik Juncker susret u Zagrebu i nedavno u Beogradu ezopovski ocijenio "zanimljivim", europarlamentarci iz Hrvatske sumarno su kritičniji prema tom događaju, bez obzira na to što je generalno "svaki dijalog bolji od sukoba". Zajednički stav četvero od 11 iskusnih političara koji Hrvatsku zastupaju u EP-u jest da su tokom Vučićeve posjete Zagrebu otvorena brojna vruća pitanja bilateralnih odnosa, ali da nijedno nije riješeno.

Smatraju, također, da će se većina problema iz prošlosti, zbog svoje delikatnosti i taloga proteklog vremena, morati rješavati aršinima pravne stečevine EU-a umjesto bilateralno, čime se Hrvatskoj teoretski prepuštaju bijele figure s pravom prvog poteza na šahovskoj tabli evropskog integracijskog procesa, u kojem je Srbija, zajedno s Crnom Gorom, za sada favorizovana zemlja u regiji. Pitanje je samo je li Hrvatska, ovakva kakva jest, sposobna za takvu ulogu.

Radoš smatra da ni Srbija ni Hrvatska ne bi trebale imati skrivene namjere. Hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarivoć, tvrdi, s razlogom se žuri kako bi na domaćem terenu konačno pokazala da je predsjednica koja ima gard i viziju, a ne da je poslušnica desničara u svojoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, kako su je često u posljednje vrijeme predstavljale opozicijske stranke. Na globalnom planu, hrvatska predsjednica osjetila je momentum za poruku da je Hrvatska spremna preuzeti ulogu regionalnog lidera i da je za takvu ulogu posljednji čas.

Vučićev motiv, po Radošovom uvjerenju, jest pokazati vještine preskakanja prepreka na svim nivoima, ojačati svoju verbalnu miroljubivost i samoizgrađenu harizmu balkanskog lidera te ojačati rejting svoje Srpske napredne stranke na predstojećim vrlo bitnim izborima za upravljanje glavnim gradom Srbije.

'Da im okrenemo i drugi obraz'

I nezavisna EU zastupnica Marijana Petir smatra da odnose između Hrvatske i Srbije treba posmatrati kao interes obje strane da naprave pozitivan pomak u međusobnim odnosima, svako iz svojih razloga. "Hrvatska je ponovno pružila ruku pomirenja prema Srbiji, a možemo slobodno reći i 'okrenula drugi obraz', a hoće li nas Srbija opet udariti po njemu ostaje da vidimo." Ona smatra da su mnoga važna pitanja i nakon Vučićeve posjete ostala otvorena i da hrvatska strana na njih ni do danas nije dobila konkretne odgovore.

"Takva pitanja su nestale osobe, povrat hrvatske imovine i kulturnog blaga, pitanje položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, prema kojoj se srbijanske vlasti svih proteklih godina odnose maćehinski, pitanje granice, sporni srbijanski Zakon o ratnim zločinima, koji za hrvatske branitelje predstavlja realnu prijetnju i ograničenje slobode kretanja, čime je Srbija sebi neosnovano pripisala ulogu malog Den Haaga. Na mala vrata je otvoreno i pitanje nadoknade ratne štete iako o tome, nažalost, nije bilo prethodne suglasnosti na najvišem nivou u Hrvatskoj", zaključuje Petir.

Ona, također, smatra da na sva ova krupna i opterećujuća pitanja u odnosima između dva susjeda srbijanska strana Hrvatskoj još nije dala ozbiljnije signale dobre volje da će situacija krenuti nabolje, uvažavajući činjenicu da će trebati vrijeme da se data obećanja počnu realizovati. I ona misli da većina otvorenih pitanja nije bilateralnog karaktera nego da njihovo rješavanje zadire u stečevinu EU-a

"Zbog toga se njihovo rješavanje mora postaviti kao uvjet Srbiji prije otvaranja nove faze pregovora s EU-om, jer je Hrvatskoj sada, spletom okolnosti, preostalo da ta pitanja u budućnosti rješava tijekom pregovora Srbije s EU-om, svidjelo se to kome ili ne", ocjenjuje Petir. Ona, kao i Radoš, smatra da se najnovijom balkanskom strategijom za "vjerodostojnu perspektivu proširenja i pojačanu suradnju Unije sa zapadnim Balkanom" najjači vjetar u leđa zasad daje Srbiji, ali da takva politika nije bezuvjetna.

"Granična pitanja i odnosi sa susjedima će biti vaga uspješnosti Srbije na europskom putu iako se Srbija po tom osnovu nije pomakla s početne točke", smatra Petir, dok Radoš zaključuje da je upravo zato zagrebački dogovor o metodologiji rješavanja graničnih sporova jedini ozbiljan rezultat nedavnih razgovora Grabar-Kitarović i Vučića.

Rusija pušta sve dublje korijene

Dogovoreni princip uređenja spornih granica Hrvatske i Srbije trebalo bi primjenjivati i na sve zemlje u regiji, smatra Radoš. Pod tim "principom" podrazumijeva se bilateralno rješenje graničnih sporova u konačnom roku od dvije godine. Ako se problem ne riješi dogovorom, slučaj bi se morao povjeriti stalnom Međunarodnom sudu pravde u Hagu ili nekoj drugoj kredibilnoj međunarodnoj instituciji, nikako ad hoc arbitražnim timovima, kao što je slučaj u aktuelnom graničnom sporu Hrvatske sa Slovenijom o Piranskom zaljevu.

Gledajući dioptrijom zastupnika u EP-u, i ne samo hrvatskih, od Hrvatske, kao članice EU-a, u Briselu se očekuje da bude "zrelija" članica Unije nego dosad, da bude demokratskija i mudrija, da ima inicijative koje su usklađene sa strategijama Unije i insistira na rješavanju glavnih otvorenih pitanja ne samo sa Srbijom. Ako Hrvatska bude uspješna u tome i nametne se kao lider koji je u stanju, bez uplitanja međunarodnih mentora, početi rješavati probleme sa susjedima, pa i s onima koji su međusobno ratovali, utjecaj Hrvatske u EU-u počet će rasti proporcionalno s uspješnošću njene regionalne politike na Balkanu.

A manevarski je prostor velik, imajući u vidu da su se s ovog hronično trusnog područja Sjedinjene Američke Države povukle i prije dolaska Donalda Trumpa na predsjedničku funkciju, da se Evropska unija dosad nije dovoljno iskreno i mudro uključivala te da Rusija pušta sve dublje, običnom oku još nedovoljno vidljive, političke, vojne, ekonomske i obavještajne korijene.

Izvor: Al Jazeera