Eurobasket: Bit će majstorija i bez velemajstora

Hm, da, taj Eurobasket… Moramo ga tretirati kao središnji i najvažniji događaj košarkaške sezone u Europi, a opet… Toliko će imena, velikih, najvećih imena biti odsutno da bi se mogao igrati neki paralelni Eurobasket koji bi bio kvalitetniji od ovog koji počinje u četvrtak utakmicom Slovenija – Poljska. Godine, ozljede, otkazi… Nećemo vidjeti Parkera, Spanoulisa, Antekokounpa, Gallinarija, Jokića, Teodosića, Batuma, Goberta i mnoge druge. Ali ćemo zato vidjeti Pau Gasola, koji je na prošlom Eurobasketu praktički sam donio zlato Španjolskoj s 35 godina na plećima.

Koliko može Gasol s 37 godina? Sasvim dovoljno da Španjolci ponovno budu kandidat broj jedan za zlatnu medalju. Iako će njima nedostajati Ibaka, Mirotić, Llull, Rudy Fernandez, Calderon, u selekciji imaju dovoljno velikih imena, a na klupi dovoljno trenerskog znanja i iskustva utjelovljenog u Sergiu Scariolu da se popnu na najviše postolje i nastave dominaciju u europskoj košarci koja traje petnaestak godina – otkako se Gasolova generacija pojavila na sceni.

Idemo vidjeti kako bi to po skupinama moglo izgledati na Eurobasketu. Uz napomenu da će skupine biti jedna priča, a od osmine finala nadalje počinje potpuno drugačija, nepredvidiva priča. Nepredvidiva zbog izjednačenosti u kvaliteti. Ili nekvaliteti, uopće nije bitno. Eto – zbog izjednačenosti.

Boša vodi Crnogorce

Skupina A je kvalitetom prilično “tanka”. Francuzi i Grci će sigurno proći dalje kao prvi i drugi, a Island bi sigurno trebao otpasti. Slovenci, Poljaci i Finci će se međusobno “potući” za prolaz u drugu fazu turnira. Fince ne treba potcijeniti… Nije u pitanju samo domaći parket – ni ne znam što bi taj domaći parket trebao i mogao značiti u Helsinkiju – nego činjenica da su dugo na okupu, mogu igrati žmireći, a u selekciji imaju potencijalnu novu zvijezdu i europske i svjetske košarke. Lauri Markkanen novi je igrač Chicago Bullsa, dečko “meke ruke”, visok 213 centimetara, imao je sjajnu sveučilišnu godinu na Arizoni. Poljsku su, pak, otkazi Gortata i Lampea pretvorili u momčad. Apsurdno, ali istinito.

Skupina B u Izraelu je kvalitetom tanja i od one skupine A – Litva je jedino “pravo” ime skupine, uz njih bi sigurno trebala proći dalje Gruzija, a ostalo… Talijana nema nigdje već dugo, zbog njih se i mijenjao format Eurobasketa, jer se nisu ni mogli plasirati na kontinentalne smotre, Njemačka nema Nowitzkog (doduše, imaju Schrodera, prvog ‘playa’ Hawksa), Izrael će ovisiti o tridesetogodišnjacima koji se bore sa zamorom materijala, a Ukrajini je ulazak u četvrtfinale u Sloveniji 2013. godine sasvim dovoljan da bi se ovo desetljeće (možda i dva-tri destljeća) nacionalne košarke proglasilo uspješnim. Kako se skupine A i B križaju u drugoj fazi – ovo je definitivno lakši dio kostura.

Skupina C u Cluju također ima zalutale selekcije – Madžari i Rumunji tu nemaju što tražiti. Sticajem okolnosti, jer se Češkoj nije odazvao Veseli, nema ni Schilba, a mora im igrati čak i veteran Welsch, možda, ali samo možda, netko bi od njih mogao proći dalje. Zalutali bi mogli lutati i dalje, ne znajući ni sami kako su uopće došli u takvu situaciju. Crna Gora je uvijek zanimljiva, tim zanimljivija što ih vodi Boša Tanjević, ali tradicionalno imaju kompozicijskih problema – nemaju nikoga tko bi im mogao spojiti vanjsku i unutarnju liniju. Ipak će proći u nokaut fazu, ne vidim kako to ne bi prošli.

Latvija – ‘plutajuća mina’

Španjolska i Hrvatska podijelit će prvo i drugo mjesto, ne zato što se Hrvatska kvalitetom može usporediti sa Španjolcima, nego zato što Španjolska prvu fazu natjecanja igra lagano, kalkulirajući, raspoređujući snage, s tendencijom da natjecateljsku formu diže kako turnir odmiče. Toliko su uvjereni u svoju snagu, toliko su bahati. Opravdano bahati, rekao bih. Dizelaši, treba im duže vrijeme da dostignu radnu temperaturu.

Najjača je skupina D, ona koja se igra u Turskoj. Belgija bi morala otpasti, Velika Britanija uz nju. Nema više Luol Denga, nema Mensah-Bonsua, tu ima igrača koji igraju u Glasgowu. A Škotsku ćemo pamtiti po Braveheartu, Rob Royu i filmu Trainspotting, nikako po košarci. Ali, ostatak društva… Turska je jaka na svom terenu, puno jača nego vani, Srbija je jedan od kandidata za zonu medalja, unatoč desetkovanoj selekciji, koju su, poput tajfuna, poharale ozljede, i dalje imaju široku i atletski moćnu selekciju, Rusija je vrlo neugodna s Mozgovim, Shvedom, Vorontshevichem i Fridzonom, a Latvija je nekakva “plutajuća mina” cijelog turnira. “Dark horse”, kako vole kazati kladioničari. Na tu Latviju valja obratiti posebnu pozornost – Porzingis je ozbiljna zvijezda Knicksa, sjajni su šuteri i jedna su od onih selekcija koja može izbaciti favorite kad imaju svoj dan.

Kako se u nastavku križaju skupine C i D, tu će već u osmini finala biti fantastičnih utakmica. Španjolska – Latvija, recimo. Ili Hrvatska – Srbija, recimo. “Više od sporta”, vrištali bi novinski naslovi instalirani na vidna mjesta po kioscima prije te – hipotetičke – utakmice. Za razliku od onog suprotnog dijela ždrijeba, gdje u četvrtfinalu vidim Francusku, Grčku, Litvu i Gruziju/Sloveniju, ovaj je dio puno nezahvalniji za prognoze.

U fotelji do 17. 9.

Makar priznajem da sam u prognozama oduvijek bio loš – temeljite i racionalne analize uvijek mi padnu u vodu zbog toga što neki igrač x ima veliku šutersku večer. Zato i moju procjenu o Španjolskoj, Francuskoj, Litvi i Srbiji kao potencijalnim sudionicima borbe za medalje valja uzeti s dozom rezerve.

No, veselim se turniru, sjest ću u fotelju deset minuta prije prve utakmice, one spomenute između Slovenije i Poljske, i spreman sam na to da se iz fotelje ne dignem do nedjelje 17. rujna, kad ću se konačno protegnuti i izaći na svježi zrak. Rekoh – spreman sam na to. No, isto tako, poznavajući sam sebe, spreman sam i na varijantu u kojoj ću nakon dva dana gledanja – ako se bude igrala loša košarka, a Hrvatska me bude sekirala (uvijek nađem razloge za sekiraciju kad gledam našu reprezentaciju, “ovo himna je generacije, živimo od sekiracije…”, što bi reklo društvo iz “Dubioza kolektiva”) – lagano šaltati po drugim programima, a s vremenom i odustati od košarke. Te se uključivati po potrebi. Ne bi bilo prvi put…

Obrazac je uvijek isti, očekivanja su uvijek velika, a onda kopne kako stvar odmiče. Ne govorim samo i isključivo o košarkaškoj reprezentaciji Hrvatske, govorim o košarci općenito.

Izvor: Al Jazeera