Oglasi

Ehlimana Memišević: Zapadni koncept 'kadijske pravde'

Autorica knjige 'Sudovi: komparativna studija' prati razvoj funkcije suđenja u tri svjetske pravne kulture: jevrejskoj, islamskoj i engleskoj.
U Bosni i Hercegovini, u vrijeme Kraljevine SHS šerijatsko pravo se smatralo neophodnim za očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta muslimanskog stanovništva, kaže MemiševićUstupljeno Al Jazeeri

Centar za napredne studije iz Sarajeva objavio je nedavno knjigu dr. Ehlimane Memišević Sudovi: komparativna studija koja prati razvoj funkcije suđenja u tri svjetske pravne kulture: jevrejskoj, islamskoj i engleskoj.

Autorica ove knjige je docentica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Katedri za pravnu historiju i komparativno pravo. Njen naučni interes se fokusira na odnose prava i religije kroz historiju, pravni pluralizam i komparativno pravo.

Sa dr. Memišević razgovaramo o njenim istraživanjima, o odnosu prava i religije kroz historiju, o šerijatskim sudovima na području bivše Jugoslavije, o krizi pravosuđa...

  • Možete li nam pobliže predstaviti knjigu Sudovi: komparativna studija?

Ova knjiga predstavlja istraživanje razvoja i transformacija suđenja u jevrejskom, šerijatskom i engleskom pravnom sistemu. Željela sam istražiti kako se razvijala funkcija suđenja u dva religijska sistema prava, koje odlikuje božansko porijeklo prava, čijom (ispravnom) primjenom se postiže spasenje na konačnom suđenju i jednom svjetovnom pravnom sistemu. Cilj je bio uočiti da li su postojale određene sličnosti, koje su razlike i da li njihovo razumijevanje može utjecati na ili čak demistificirati izvjesne percepcije koje imamo. Nerijetko se, kako ističe Ann Norton, kritizirajući filozofa John Rawlsa i njegovo djelo Pravo naroda (The Law of the Peoples, Harvard University Press, 1999), te percepcije stvaraju suprotstavljanjem idealnog i idealno liberalnog Zapada sa stvarnim muslimanskim svijetom (i ne najboljim od muslimanskog svijeta), kao i smještanjem muslimanskih uspjeha i zapadnih neuspjeha u prošlost.

Upravo takva situacija postoji u zapadnoj percepciji suđenja u islamskom pravu, koja je uzrokovana konceptom „kadijske pravde“ (kadijustiz) Maxa Webera. Ova koncepcija podrazumijeva da sudija potpuno arbitarno vrši suđenje. Sjedi ispod palminog drveta i rješava sporove na ad hoc osnovi, prema vlastitom razumijevanju moralnosti i pravičnosti. U osnovi, to je značilo da su sudije stvarale vlastita pravila, nezavisna od bilo kakvog ustanovljenog i formalnog prava, nasuprot zapadnog modela u kojem sudija rješava sporove prema unaprijed uspostavljenim općim pravnim normama, a ne na osnovu „religijskih ili moralnih osjećaja u datom trenutku“.

Percepcija iracionalnosti procesa suđenja u islamskom pravnom sistemu očuvana je uprkos tome što je i sam Max Weber shvatio da opisani model primjene prava ne odgovara stvarnosti. Tako je ugledni sudija Vrhovnog suda SAD-a Felix Fankfurter (1882 – 1965), u jednoj presudi napisao: „Vrhovni sud ne predstavlja tribunal koji nije obavezan pravilima, niti njegove sudije sjede kao kadija ispod drveta, dijeleći pravdu prema uvažavanju individualne probitačnosti.“

Međutim, takvu ulogu sudije u islamskom pravnom sistemu nikada nisu imale. Naprotiv, imale su je engleske sudije u formativnom periodu engleskog općeg prava – common law i djelimično kasnijeg prava pravičnosti – equity law.

  • Možete li nam predstaviti razvoj funkcije suđenja u tri svjetske pravne kulture: jevrejskoj, islamskoj i engleskoj, njihove razlike i sličnosti, prednosti i nedostatke?

Na ovo pitanje je vrlo teško sažeto odgovoriti. Posvećeno mu je cijelo poglavlje knjige, ali pokušat ću dati neke naznake. Razvoj i transformacija funkcije suđenja, što je podrazumijevalo i racionalizaciju sudskih postupaka, u svim pravnim sistemima prošla je kroz slične faze. Funkcija suđenja bila je prerogativa vladara, koju su tokom historije povjeravali različitim službenicima i ustanovama. Prvobitno su ti službenici obavljali i upravne i često vojne nadležnosti, ali je postepeno došlo do funkcionalne specijalizacije i, uslovno rečeno, nezavisnosti sudstva. Uslovno rečeno jer, iako su religijski sistemi prava zagovarali vladavinu (Božijeg) prava, što bi podrazumijevalo nezavisnost nosioca sudske funkcije u primjeni ovog prava, u stvarnosti tokom većeg dijela historije nije postojala nezavisnost sudstva, kao ni u engleskom pravnom sistemu. Do potpune političke nezavisnosti sudstva u engleskom pravnom sistemu doći će tek nakon reforme 2005. godine.

Ipak, iako je englesko shvatanje prava i pravde, kao i zapadna tradicija uopće, bilo oblikovano biblijskim učenjima, posredstvom kršćanstva, nisu razvijene ideje o Božijoj pravdi i suđenju, kao u dva religijska pravna sistema, i u ovom pravnom sistemu postoji najviše distinktivnih odlika.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Vaša istraživanja su fokusirana na odnose prava i religije kroz historiju, pravni pluralizam i komparativno pravo. Kako na osnovu ovoga razumjeti dešavanja u Crnoj Gori vezano za odnos vjerskih zajednica i države?

U vezi s ovim pitanjem, već sam dala kratak osvrt početkom ove godine. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine, koji je bio na snazi do posljednjih dana protekle godine, garantirao je slobodu vjere kao privatne stvari pojedinca i odražavao sistem odvajanja religijskog i političkog autoriteta karakterističnog za socijalističke zemlje. Stoga su brojne odredbe ovog Zakona bile u suprotnosti sa Ustavom iz 2007. i međunarodnim normama. Taj jaz do sada je bio nadomješten ugovorima zaključenim s pojedinim vjerskim zajednicama. Međutim, Crna Gora nije zaključila ugovor sa pravoslavnim crkvama – Srpskom pravoslavnom crkvom koja nije registrovana, ali ima kanonski legitimitet, i Crnogorskom pravoslavnom crkvom, registrovanom 2000. godine, koja nema kanonski legitimitet. Između ovih crkava se vode brojni imovinsko-pravni sporovi oko kulturnog i historijskog naslijeđa, a vjernici i vjerski službenici se nerijetko sukobljavaju.

I upravo je za određeni dio stanovništva i Sprsku pravoslavnu crkvu sporna odredba Zakona iz 2019., kojim se predviđa da se vjerski objekti i zemljište koje koriste vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnoj svojini do 1. decembra 1918. godine, kao kulturna baština Crne Gore, smatra državnom svojinom (član 52).

  • S obzirom da su šerijatski sudovi u okviru sekularnog sistema postojali do sredine prošlog stoljeća na području bivše Jugoslavije kakvu vrijednost tog društvenog, naučnog i vjerskog iskustva možemo iskoristiti u savremenim okolnostima migracija, ksenofobije, islamofobije u Evropi?

U Bosni i Hercegovini, u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije (i djelimično kasnije, do 1946.), šerijatsko pravo se smatralo neophodnim za očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta muslimanskog stanovništva. Kao posljedica borbe muslimanskih predstavnika, date su ustavne garancije o obaveznoj primjeni šerijatskog prava u porodičnim i nasljednim pitanjima i to pred državnim šerijatskim sudovima, čime je šerijatsko pravo dobilo karakter imperativne odredbe u ovim pitanjima.

Isto tako, kao što su jevrejske zajednice tokom historije očuvanje svog religijskog i nacionalnog identiteta vezale za postojanje sudske autonomije u personalnim pitanjima, danas, naprimjer, šerijatski sudovi inkorporirani u izraelski sudski sistem, prema mišljenju velikog dijela muslimanskog stanovništva, od suštinskog su značaja za očuvanje njihovog religijskog (i nacionalnog) identiteta.

Međutim, garantiranje posebnih prava određenim zajednicama historijski se veže za koncept zaštite manjina, koji je prevaziđen u savremenom periodu. Tome je najbolji pokazatelj iskustvo primjene šerijatskog prava u Grčkoj, koje je pokazalo da očuvanje pravnog pluralizma i mjera za zaštitu manjina nije prihvatljivo za savremenu Evropu. Stoga bi dalji razvoj trebalo da podrazumijeva integraciju manjina u puno pravo građanstva, a da se primjena šerijatskog odnosno religijskog prava ostavi kao mogućnost za rješavanje sporova vansudskim putem.

  • Tema vašeg istraživanja je teorijski i praktično relevantna i aktuelna. Sve tranzicione zemlje se danas manje ili više suočavaju sa krizom pravosuđa, pa nam komparativno-historijska perspektiva može pomoći za razumijevanje naše današnje situacije i traganja za rješenjima.  Da li se rješenja za sadašnje i buduće izazove dijelom kriju u prošlosti?

Kratak odgovor na Vaše pitanje je - da. Kontinuirano reforma je neophodna. Nedavno je objavljeno vrlo dobro istraživanje o pravnom formalizmu u bivšoj Jugoslaviji i zemljama nasljednicama, autora dr. Fikreta Karčića, koje ukazuje na zastarjelost, formaliziranost i brojne nelogičnosti naših pravnih sistema, iz čega proizlazi potreba za reformom.

U islamskom i engleskom pravu razvio se princip pravičnosti u svrhu ispravljanja nepravde, odnosno nemogućnosti ostvarivanja pravde usljed okoštalosti, formaliziranosti i nefleksibilnosti šerijatskog i engleskog općeg prava – common law. Odraz toga imamo i u rimskom pravu. Paradoksalno, vremenom će sistemi pravičnosti postati okoštali, formalizirani i disfunkcionalni toliko da je u 19. stoljeću književnik Charles Dickens u jednom djelu savjetovao da se radije „trpi svako zlo koje je počinjeno, umjesto da se tuži pred Kancelarovim sudom“.

Sve to ukazuje na to da bolje razumijevanje historijskog iskustva daje mogućnost pružanja adekvatnijeg odgovora na savremene izazove, te naglašava značaj historijskog istraživanja i komparativnog pristupa, da bi se razumjela prošlost, jer riječima Williama Faulknera, „prošlost nikada nije mrtva, to ustvari nije ni prošlost“.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.