Crnogorske privatizacije po glavi građana

Piše: Aleksandar Dedović

“Podsjetiću da smo 2006, ali i 2007. i 2008. godine bili među tri zemlje u Evropi sa najvećim iznosom investicija po glavi stanovnika. To se ne može falsifikovati, to su podaci koje bilježi evropska statistika. Taj novac je ušao u Crnu Goru, proizveo određene blagodati za ekonomiju i, ako za to treba da snosim odgovornost, ja ću to sa zadovoljstvom učiniti”, izjavio je Milo Đukanović, bivši predsjednik Vlade Crne Gore na Festivalu nekretnina i investicija u Budvi.

Istovremeno, u nekoliko gradova Crne Gore više stotina radnika, koji su u tranzicionom periodu ostali bez radnih mjesta, protestuju tražeći hitno rješavanje svog statusa. Unija slobodnih sindikata, Unija studenata i Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) na organizovanim protestima traže smjenu kabineta premijera Igora Lukšića.

U nekoliko gradova Crne Gore više stotina radnika, koji su u tranzicionom periodu ostali bez radnih mjesta, protestuju tražeći hitno rješavanje svog statusa.

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati primjeri uspješnih privatizacija u Crnoj Gori. Nažalost, u ovu grupu ne spadaju privredni kolektivi koji su zapošljavali hiljade radnika i bili vodeći, kako na domaćem tako i na inostranom tržištu.

Nikšićka Željezara, koja je nekada imala preko 7.000 zaposlenih, četvrtu prodaju dočekuje sa 317 radnika. Prvi put je privatizovana 2002. godine, kada je većinski udio kupila ruska kompanija Rusmonostil koja je, nakon kratkog zadržavanja, ostavila fabriku u dugovima a Vlada, preuzimajući dug, dovela novog strateškog partnera, firmu Midland Resources Holding. I oni su krajem 2006. godine napustili Željezaru. Nakon njih došla je holandska kompanija MNSS, koja je ostala do aprila prošle godine, kada je u fabriku, na zahtjev većine od 1.412 radnika, koliko ih je tada bilo, uveden stečaj.

Niko se nije prijavio

Stečajni upravnik Željezare Veselin Perišić objavio je novi oglas za prodaju fabrike, treći po redu. Ovaj put cijena je 15 miliona eura, duplo manja od početne. Oglas je otvoren do 27. aprila, a javno nadmetanje bit će sprovedeno 30. aprila u Privrednom sudu u Podgorici.

Na prethodna dva oglasa, i pored najava da postoje zainteresovani kupci iz inostranstva, počev od investitora iz Turske, Njemačke, Rusije, Indije, čak i komšija iz Srbije, niko se nije prijavio.

Kada i ako se proda Željezara, isplata povjerilaca se vrši na osnovu isplatnih redova.

Početkom novembra prošle godine Privredni sud odbacio je Plan reorganizacije koji je podnio bivši vlasnik i proglasio bankrot fabrike. Kada i ako se proda Željezara, isplata povjerilaca se vrši na osnovu isplatnih redova. U prvom redu su radnici, koji potražuju 6,2 miliona eura, u drugom Poreska uprava sa osam miliona eura, tako da će za ostale povjerioce, koji ukupno potražuju 111 miliona eura, sa državom, koja je platila kredit Željezare od 33 miliona eura, ostati manje od milion eura.

Taj “minus” – koji će, nažalost, platiti poreski obveznici Crne Gore – posljedica je loše privatizacije nekadašnjeg ponosa crnogorske industrije, kompanije koja se trenutno nalazi u najtežoj situaciji od početka rada, daleke 1956. godine.

Otpremnina 15.000 eura

Ni zbrinjavanje viška radnika – sudeći prema najavama predsjednika Sindikata Janka Vučinića – neće biti nimalo jeftino po državu. Prema prvim procjenama, socijalni program, isplata otpremnina i pokretanje proizvodnje koštaće državu najmanje 12 miliona eura. Pritom još nije poznat precizan iznos otpremnina za minimum 600 radnika Željezare, koji će biti proglašeni tehnološkim viškom. No, gotovo se sa izvjesnošću može uzeti u obzir kalkulacija po kojoj Sindikat neće prihvatiti da otpremnina bude niža od 15.000 eura po zaposlenom, nešto kao u slučaju podgoričkog KAP-a.

Među povjeriocima Željezare je i Elektroprivreda Crne Gore, kojoj Željezara duguje za utrošenu struju gotovo šest miliona eura. Tačan iznos će se znati tek nakon formalnog obračuna svih zaostalih zarada.

Još nije poznat precizan iznos otpremnina za minimum 600 radnika Željezare, koji će biti proglašeni tehnološkim viškom.

Ono što najviše treba da brine državu je što će se među najvećim povjeriocima Željezare pojaviti kompanije bliske MNSS-u, koje su im posuđivale milionske svote novca za proizvodnju i isplatu zarada u proteklom periodu. Vlada je u prethodne tri godine, kada je MANS upravljao fabrikom, propustila priliku da im zabrani, pa i po cijenu raskida kupoprodajnog ugovora, da se Holanđani nemilice zadužuju kod kompanija čiji su vlasnici isti – ili osobe povezane sa vlasnicima Željezare.

Većinski vlasnik Solane u Ulcinju je Euro fond, kojeg kontroliše biznismen Veselin Barović. On je, prema računici MANS-a, do većinskog paketa došao sa blizu 800.000 eura, dok iz tog fonda kažu da su ih sve akcije sa dokapitalizacijom koštale 11,2 miliona eura.

Solana bez soli

Zemljište Solane, blizu 15 miliona kvadrata, izmjenama prostornog plana 2008. godine, postalo je građevinsko, a prošle godine je, nakon gubitka koncesija, oglašavana njegova prodaja za 250 miliona eura. Vlada je prije nekoliko dana odlučila da zemljište Solane ne smije biti pretvoreno u građevinsko zemljište, već da ubuduće mora biti tretirano kao posebno zaštićeno područje.

To je definitvno udar za Barovića i društvo, koji su planirali da se prodajom zemljišta Solane obogate. Iako je kriza, pa nije bilo ni kupaca koji bi ponudili neku astronomsku cifru koja je tražena i mjeri se stotinama miliona eura, vremenom bi se vjerovatno našao neko ko bi platio dovoljno da zadovolji privatne interesa Barovića i partnera.

Privatizaciju KAP-a obilježilo je najviše kontroverzi, kao što je tvrdnja da je prodaja izvršena u podgoričkom kafiću ‘Grand’, gdje su se sastali Milo Đukanović i ruski tajkun Oleg Deripaska.

Čekajući da ostvare svoj interes prodajom zemljišta ili dovođenjem partnera koji bi gradio turističke sadržaje, zanemareno je poslovanje same Solane, koja je propala. Da nesreća bude veća, uvođenjem stečaja kompanija je izgubila po sili zakona i koncesiju za eksploataciju soli. Sudbina fabrike je potpuno neizvjesna, iako postoji potencijal ako bi se neko ozbiljan pozabavio tim poslom, koji može biti i monopolski.

Privatizaciju Kombinata aluminijuma u Podgorici obilježilo je najviše kontroverzi, kao što je tvrdnja da je prodaja izvršena u podgoričkom kafiću “Grand”, gdje su se sastali Milo Đukanović i ruski tajkun Oleg Deripaska. Ova je kompanija u velikim problemima, s dugom od blizu 350 miliona eura, a gotovo trećina je kredit kod evropskih banaka, za koje je država garantovala iznosom od 132 miliona eura.

Vlasnik KAP-a tuži državu

Vlada je odlučila da vrati dug prema Deutsche Banku od 22 miliona eura, dok obaveze prema mađarskoj OTP banci dospijevaju u aprilu ove, a prema ruskoj VTB 2014. godine. Razlozi neuspješne privatizacije KAP-a, osim lošeg upravljanja i ekonomske krize, bili su i nezakonito sklopljeni ugovori o kupoprodaji akcija i o poravnanju, zaključila je skupštinska Komisija za praćenje postupka privatizacije.

Vlada je odlučila da vrati dug prema Deutsche Banku od 22 miliona eura.

Kao posljedica neprofesionalno sklopljenog ugovora, došlo je do podizanja tužbe vlasnika KAP-a protiv države Crne Gore, zbog prevare prilikom primopredaje vlasništva i realnog rizika od mogućeg negativnog ishoda tog spora po Crnu Goru. Crnogorska pozicija navodi da je implementacija ugovora dovela do novih problema, među kojima su neaktiviranje prerađivačkih kapaciteta, gašenje pojedinih pogona, posebno Glinice, prodaje važnih djelova opreme, smanjenje broja zaposlenih…

Ono što ostaje kao dilema poslije svega pitanje je opstanka KAP-a. Rasprava o ovome se prenijela iz poslaničkih klupa među stručnu i laičku javnost. Bez obzira na konačno rješenje, plaćanje bankarskih garancija će se veoma ozbiljno odraziti na uzdrmani budžet građana.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera