Crni dan svjetskog novinarstva

Bez pretjerivanja, 2. oktobar bi se u novinarskom svijetu od ove godine mogao zvati Danom tiranije protiv slobode medija, ili Crnim danom za novinarstvo. Na ovaj dan prije dvije godine na najsvirepiji način u novijoj historiji novinarske profesije, usred konzulata svoje zemlje u Istanbulu, nestao je internacionalno poznati saudijski novinar Jamal Khashoggi. Sve dosadašnje istrage govore da je, nakon zvjerskog mučenja, likvidiran, a zatim je tijelo izmasakrirano, kako bi njegovi posmrtni ostaci sve do danas ostali neotkriveni. Dokazano je da iza svirepe likvidacije poznatog novinara ne stoji niko drugi do saudijski princ prijestolonasljednik Mohammed bin Salman.

Na isti ovaj dan prošlog petka je Irina Slavina, ruska novinarka nezavisnog portala Koza Press, preminula nakon samospaljivanja ispred ureda lokalne policije u Nižnjem Novgorodu, oko 400 kilometara udaljenom od Moskve. Irina se odlučila na samoumorstvo nakon što joj je policija prethodnog dana pretresla stan, duže od četiri sata držala ju u kućnom pritvoru, a zatim zaplijenila njenu računarsku opremu, novinarske bilježnice, mobitele, memorijske kartice i ostale “sumnjive predmete”. Dan ranije na Facebooku napisala je: “Za moju smrt okrivite Rusku Federaciju!”

Dok je Irenina duša ovog 2. oktobra samoosvetnički i zauvijek isčezavala iz ovozemaljskog svijeta bezumlja, nemorala i zla, gotovo u istim tim trenucima u Londonu je okončavano završno trosedmično sudsko ročište Julianu Assangeu, 49-godišnjem australskom izdavaču, istraživačkom novinaru i osnivaču Wikileaksa. Višemjesečna rasprava je vođena po zahtjevu američkog pravosuđa radi Julianovog izručenja Sjedinjenim Američkim Državama, kako bi mu se sudilo za javnu objavu tajnih dokumenata i “špijunažu protiv američkih nacionalnih interesa”.

Monarsi, diktature i ‘savremene’ aveti

Završno ročište je okončano odlukom britanske sutkinje Vanessa Baraister da se odbrani “optuženog” odobri dodatno vrijeme od četiri sedmice za podnošenje argumenata, a američkoj strani su odobrene dvije sedmice. Konačna odluka po zahtjevu za izručenje, kako je sutkinja najavila, “najvjerovatnije će biti objavljena nakon predsjedničkih izbora” u SAD-u, zakazanim za 3. novembar. Budu li prihvaćeni navodi američke optužnice, Assangeu prijeti neizbježno političko suđenje, sasvim izvjesna kazna od čak 175 godina, samrtna samica u nekom od najzloglasnijih zatvora “demokratske” Amerike i, konačno, ugasnuće njegovog istraživačkog novinarskog bića.

Dok je završno ročište po američkoj tužbi protiv Assangea u Londonu još trajalo, francuska je Vlada preduzimala “sve što je u njenoj moći” kako bi ovog 2. oktobra evakuirala dva ranjena novinara pariškog Le Monda sa vatrenih položaja u Nagorno-Karabahu. Dvojica novinara, rođenih 1989. i 1991. godine, na bojištima bivših sovjetskih republike snimali su civilne izbjeglice zajedno s grupom novinara u Martuniju, zapadno od Nagorno-Karabaha, samoproglašene republike na teritoriji Azerbejdžana s većinskom armenskom populaciojom, zbog kojeg su prije nekoliko dana Azerbejdžan i Armenija započele ponovni rat.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Šta je zajedničko svim ovim zlodjelima protiv novinara? Internacionalno poznatog novinara Jamala Khashoggia likvidirala je ruka arapskog monarha. Iskusnu rusku urednicu Irinu Slavinu u samospaljivanje je natjeralo samovlašće ruskog diktatora. Jednog od najpoznatijih svjetskih “zviždača” protiv diktature američkog imperijalizma i obavještajno-prislušnih aveti savremenog doba Juliana Assangea bezmilosno progone vlasti “demokratske” Amerike. Dvojicu francuskih ratnih reportera teško su ranila oružja kojima je Bečka konvencija o zaštiti civila u ratu nebitna. Šta je to onda zajedničko svim ovim zlodjelima protiv novinara i novinarstva kao profesije? Zajedničko je spoznanje da svijetom danas upravljaju imperatori savremenog doba, s neukrotivom svemoći vladara. U vladavini imperatora i svemoći vladara, logično, nema vladavine prava, pravne države, niti ljudskih prava i građanskih sloboda.

Šta se dešava s brojnim deklaracijama?

Gdje se to, onda, nalazimo danas, u oktobru 2020. godine, u 21. stoljeću? Šta se to danas dešava s čuvarima Deklaracije o pravima čovjeka i građana iz davne 1789. godine, ili Univerzalne deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948. godine, Evropske konvencije o ljudskim pravima iz 1950. godine, Kairske deklaracije o ljudskim pravima u Islamu iz 1990. godine ili Povelje Evropske unije o osnovnim pravima iz 2000. godine?

Svakim od ovih međunarodno priznatih, i danas važećih, “svetih pisama” o ljudskim pravima propisani su isti ili slični temeljni principi, među kojima su pravo na život, slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na obrazovanje, pravo na rad i zaposlenje, pravo na puno učešće u kulturnom životu, sloboda od torture ili svirepog, nehumanog tretiranja ili kazne te sloboda mišljenja, uvjerenja i vjeroispovijesti.

Ako je svega ovoga svakim danom u svijetu sve manje, a javne retorike o demokratiji “globalnog sela” sve više, čime se to onda danas uopće bave svi ti formalni čuvari vlastitih proklamacija o ljudskim pravima? Čemu danas uopće služe svjetske poluge globalnog reda kao što su Ujedinjeni narodi? Čime su to danas toliko zaokupljeni mehanizmi odlučivanja u Vijeću Evrope i Evropskoj uniji? Šta je posao javnih pravobranitelja, državnih tužilaštava i svih drugih čuvara demokratije ako već ne vide ili ne znaju za sva ova i druga masovna zlodjela protiv novinara, građanskih prava i elementarnih ljudskih sloboda?

Briljantne riječi Charlesa Bukovskog

Što više shvatam neke stvari, više bih volio da ih nisam shvatio. Umjesto odgovora na sva ova pitanja, koja nisam u stanju ni samome sebi dati, često se prisjetim brilijantnog zaključka slavnog Charlesa Bukovskog: “Što više shvataš neke stvari, više bi volio da ih nisi shvatio.” Doista?

Zašto je Jamal Khashoggi otet, mazohistički mučen i samljeven? Zašto je koleginici Irini Slavina iz Rusije bilo draže gorjeti nego živjeti? Zašto je Julian Assange sedam godina morao provesti u ekvadorskoj ambasadi u Londonu? Zašto i kako američko pravosuđe može od Velike Britanije zahtijevati izručenje jednog Australnca a da pritom australsko pravosuđe, vlada, mediji, nevladine organizacije i cijela australska i globalna javnost šutke i mirne savjesti započinju novi dan?

Ne znam zašto su na dan 2. oktobra ove godine, na Dan tiranije protiv slobode medija, ili na Crni dan za novinarstvo, šutjela i sva druga nacionalna udruženja profesionalnih novinara širom svijeta, nacionalne akademske zajednice, neovisni intelektualci, mladi globalisti, nobelovci, pacifisti i filantropi – od Balkana do Grenlanda? Zašto smo se toliko sviknuli na nevidljivu ruku imperatora, koja nas svakodnevno sprečava da se vlastitim stavovima, demaršima, uličnim demonstracijama i na sve druge zakonite načine usprotivimo diktaturi imperatora modernog vremena, koji, korak po korak i sve okrutnije, čovjeka-jedinku gase nehajno kao što se nehajno gase svijeće čija vam svjetlina postane suvišna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera