Crna Gora: U loncu vri, poklopac igra

Crna Gora je cirkus.

Svaki oblik i privid državnosti zapravo je samo kalup. Džaba institucije i svi državni organi, otvorena EU poglavlja, kad realno posmatrano ništa tu nije kako treba, ne miriše uopšte na državu.

Vlast uporno gura zakon o navodnoj slobodi vjeroispovijesti koji je od starta sporan i bez ikakvog takta biva guran sve jače. Do usijanja. U Crnoj Gori se dogodilo žestoko usijanje.

Nije toliko kriv narod koliko su krivi svi iz vlasti i opozicije koji su zakon koristili da dobrano pregriju narod, da dovedu ljude do tačke ključanja.

Više nije ni važan razlog zašto se baš sad Milo sjetio da taj zakon bude „biti ili ne biti Crne Gore“, zakon je već postao sadašnjost i analiza uzroka neće riješiti ništa, naročito neće otkloniti posledice. Nije crkva osinjak koji ne treba dirati, ali nije ni Lego da se svako igra sa njom.

Milo i Amfilohije u klinču

Ako uzmemo druge naočare i pomislimo kako bi sličan zakon prošao u Italiji ili Turskoj, makar hipotetički, može se zamisliti da bude blokirana čitava država. Nije haos uvijek samo odlika našeg domicilnog primitivizma, ako uzmemo u obzir Francusku i proteste, daleko smo civilizovaniji u iskazivanju protesta.

Crna Gora je nikad manja a nikad više kompleksnija država, zato velika većina ljudi smatra da je situacija u Crnoj Gori „rezultat frke oko zakona“, a da slabo ko kapira o kakvom se zakonu uopšte radi. Ništa tu nije crno-bijelo. Dešampolion ne bi mogao dešifrovati zakon i njegove namjere.

Samo kratkovidi i usiljeni političari i stratezi mogu da na silu forsiraju zakon u državi u kojoj ogromna većina pravoslavaca u dnevnoj sobi ima na zidu neki vid manastira Ostrog. Nije ni važno da li je riječ o duborezu, crtežu, fotografiji ili akvarelu, Ostrog je na zidu. Ili makar kao ikonica u automobilu blizu instrumental table.

Ne smije država da se plaši vjernika i da im podilazi, ali takođe nije korisno da misli da može da ih ućera u tor. Sila je kontraproduktivna, a čini se da je kontraproduktivnost od samog starta cilj ovog zakona.

Vlast je doživljavala ovaj zakon o slobodi vjeroispovijesti kao i mnoge druge, samo priču koja treba da se verifikuje u parlamentu i sve će biti glatko. Ali ispostavilo se da nije sve baš tako.

U klinču su crkva i partija, u klinču su dvije najmoćnije ličnosti u državi, Milo i Amfilohije. Milo kao bivši komunista, deklarisani ateista konzumirajući naknadnu pamet odlučio je da njegova karta za neke sledeće izbore i održanje na vlasti bude pitanje crkve. Otuda klinč.

Pozivi na sumnjivu istoriju

Kad je klinč posrijedi, desi se i blokada, začepljenje krvnih sudova u tijelu, ovog puta državnih organa.

Narod je izašao na ulice i blokirao magistrale, kružne tokove i glavne saobraćajnice. Niko to nije očekivao, jer su Crnogorci percipirani kao lijeni, kao atrofirani usljed dugogodišnjeg sistemskog mrcvarenja. Ono što je zanimljivo jeste da je narod ukrao šou političarima. Ukrali su šou, u smislu da možda ne bi bilo moguće da se blokira čitava Crna Gora da kojim slučajem opozicioni političari nisu bili u parlamentu.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Balvani su bili u parlamentu. Kad su gospoda poslanici na ulici, ništa se ne dogodi, jer su oni majstori da potroše akumilirano građansko nezadovoljstvo. Katkad su isti kao i političari koji u parlamentu Kosova prave haos, koliko god ih to poređenje u neku ruku vrijeđalo.

Bili su u parlamentu, i svi njihovi bezočni ispadi zvučali su bezazlenije izgovoreni u parlamentu od izjava koje bi dali na ulici i kojima bi palili narod nesrećni. Jer vrijeme je takvo da svi žele da se ogrebu o masu. Zato su izjave postale pokliči, ratničko-romantičarski slogani i patriotsko-zaštitnički treš.

Interesantno je bilo pratiti šta se dešava na ulicama, kako građani blokiraju puteve i istovremeno pratiti u parlamentu govore političara. Nadrealno je izgledalo da jedan za drugim gradovi u Crnoj Gori bivaju blokirani. To se ne dešava, nije se desilo odavno, a i kad se desilo bilo je instruirano i izređirano. Nikome ta slika nije draga, ali ako se takve blokade nisu desile zbog izbora, zbog malih plata i sramotnih afera, a dešavaju se zbog crkve, to je pokazatelj da voda u loncu vri i da poklopac igra.

Kao da su se trudili svi u parlamentu da dokažu svoju samobitnost, prsili su se izjavama da se istaknu kao ključni igrači narodnog nezadovoljstva. Za to vrijeme političari koji su iz vladajuće kaste objašnjavali su u pogrešno vrijeme pojmove iz religije i kao što to čine obje strane, svi su se pozivali na sad već dobrano sumnjivu istoriju. Istovremeno, policija se gurala sa narodom, sve je bilo na ivici, od starta. Da je Crna Gora Alan Ford strip, sve bi bilo u redu, slika apsurda bila bi kompletna, ali nije ovo Alan Ford.

Crkva organizovanija od države

Svi se nadaju da neće „početi u Crnoj Gori“, da neće početi ono što je upalilo fitilj u Sarajevu, u Kninu, na Kosovu. Crna Gora je dio NATO pakta, navodno „hita“ ka Evropskoj uniji, godinama koristi euro kao valutu, a u 2019. godini narod blokira sve saobraćajnice zbog zakona o vjeroispovijesti.

Zato je Crna Gora ovih dana izgledala kao film o anarhiji, kao prikaz bezvlašća. Jer, stiglo se baš do te tačke, kad se samovolja pregrije, kad crkne grijač i termostat istovremeno, pa sistem krene ozbiljno da trokira. Čini se da je ipak crkva daleko organizovanija od države.

Još od Sloba Miloševića Đukanović ima instinkt koji mu je pomagao mnogo puta da preživi. On vaga da vidi šta će biti, da li da pokaže zube kroz žestoke policijske mjere ili da napravi korak unazad i ustukne pred vjerujućom masom. Ko zna, možda će mu ova igranka ipak pogodovati da se pred neke nove izbore postavi kao zaštitnik države. Ali od koga da štiti državu, od svoga naroda koji se deklariše dručačije od onoga u što on (ne)vjeruje?

Tu se zaigrao i on i njegovi, ne može se toliki broj građana smatrati stranim tijelom kako god se oni izjašnjavali.

Nije poenta toliko u amandmanima zakona, koliko u truležu sistema koji se pokazao na ovom primjeru jasno kao nikada prije.

Čini se da narod nije izašao na ulice zato što je tako htio Amfilohije, ni zato što je kontra zakona, već zato što je narod jednostavno kivan i što ne zna đe udara.

Svi Tarabići, Nostradamusi i majstori okultnih nauka ne mogu pretpostaviti dalji ishod dešavanja u Crnoj Gori, jer su ga toliko zapetljali, da se čini da dobra biti neće. Nažalost.

Ostaje nam da čekamo, da vidimo što će biti i da se nadamo najboljem, uprkos svemu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera