Oglasi

Crkveni vrh u Hrvatskoj i Srbiji niskim udarcima mete tuđa dvorišta

Zadnja komunikacija između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve neprimjerena je s obzirom na njihovu ulogu i odgovornost.
Josip Bozanić, Patrijarh Irinej, Katolička crkva, SPCDok neki promatrači ističu da se dijalog mora nastaviti nalaženjem zajednički tačaka, drugi smatraju da su za to potrebne pretpostavke kojima za sada nema naznaka Jurica Galoić/Pixsell - Arhiva

Katolička crkva u Hrvatskoj i Srpska pravoslavna crkva - SPC razmijenili su nedavno preko medija prozivke, optužbe pa i uvrede u maniri nekih srpskih i hrvatskih političara i podsjetili na brojne slične istupe koji ne pridonose smirivanju tenzija između ove dvije države i društava.

Prošlog je tjedna, uoči proslave blagdana blaženog Alojzija Stepinca, objavljeno pismo hrvatskih biskupa upućeno patrijarhu SPC-a Irineju 18. studenog prošle godine, u kojem, između ostaloga, piše da se u priopćenjima zadnjeg zasjedanja Svetoga arhijerejskog sabora SPC-a "javno razvrstava hrvatske biskupe i tumači tko je od njih dobronamjeran i tko od njih djeluje prema II. vatikanskom saboru, a tko ne, te većinu od njih označuje kao ljude 'neprikrivene proustaške orijentacije i ustašoidne retorike'".

Patrijarh Irinej je uzvratio preko medija, rekavši, između ostaloga, da proustaški nastrojeni biskupi nisu manjina u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji - HBK te da se nikad nije bavio hrvatskim biskupima pojedinačno, osim kad je po službi morao odgovoriti na napade.

Krah razgovora i potreba objašnjenja

Hrvatski sociolog religije Ivan Markešić kaže kako se radi o neuobičajenom načinu komunikacije, a povezuje ga s razgovorima Mješovite komisije SPC-a i HBK-a o ulozi Alojzija Stepinca.

Razumijevanje stradanja i budućnost društava

U dijalogu, navodi Markešić, u prvom redu u obzir treba uzeti kontekst vremena u kojem se nešto događalo - okolnosti, koji su ljudi bili uključeni, što se moglo, a što nije moglo učiniti te neke stvari razumijeti te preko nekih i prijeći.

'Ne možemo neprestano živjeti u prošlosti i na onome što se dogodilo ranije graditi budućnost. Ako se oni pozivaju na nauk Isusa Nazarećanina, dakle na kršćanstvo, na evanđelja, onda bi tu trebalo na neki način naći uporište - ne toliko radi sebe i svojih pozicija i položaja, koliko radi stanja u društvima u kojima oni djeluju, mora se gledati budućnost društava.'

U slučaju dviju crkava, navodi, najveći je problem priznavanje zločina koje su počinili njihovi pripadnici te traženje i pružanje oprosta, odnosno na koji način razumjeti patnju drugih, stradanje drugih i ta stradanja drugih prihvatiti kao stradanja svojih vlastitih članova.

To znači i maksimalno moguće odmicanje od povijesnih i ideoloških tema, jer dijalog se, kaže, treba temeljiti na evanđelju - ljubavi, razumijevanju, opraštanju, izgradnji zajedničkog društva, u kojem se može djelovati u bilo čemu.

'Srbija treba ući u Europsku uniju, dakle i taj dio pripada tom kršćanskome svijetu, isti su počeci. Ne vidim razloga da se na tome ne bi gradila jedna budućnost, na kršćanstvu kao religiji koja, kao i islam i židovstvo, dakle monoteističke religije, koje jesu isključive u jednom dijelu, ali koje su, isto tako, veliki 'rezervoari' stvaranja mira, razumijevanja i tolerancije.'

"Vjerojatno je krah razgovora Mješovite komisije bio razlog i da se ide i u javnost i da se javnosti prezentira da od tih razgovora nema ništa, odnosno da sada jednostavno treba krenuti ispočetka. Dio pisma što je objavljen uoči Stepinčeva - nešto što je i odgovor SPC-a - mogli bismo reći kao da je dogovoreno, da je to bilo za potrebe Katoličke crkve za Stepinčevo, jer su oni trebali hrvatskim katolicima kazati da od proglašenja Alojzija Stepinca svecem nema ništa, ali da su oni na tome činili sve da to bude, međutim, da je ipak došlo do prekida i da oni nisu krivi za to, nego netko drugi", kaže Markešić.

SPC je, navodi, reagirala nediplomatski, a tu je, navodi, u pitanju i njezino vodstvo, koje, kako kaže, neprestano optužuje crkvu u Hrvatskoj. Unatoč svemu ističe odgovornost i time potrebu ekumenskog i svakog drugog dijaloga u cilju pomirbe i smirivanja tenzija. Svjež je primjer nedavni napad na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu.

Zajedničke tačke za dalje

"One su jako odgovorne u svojim društvima i u društvima druge crkve i svojim i činjenjem i nečinjenjem utječu jako puno. Međutim, ovdje je u pitanju prezentacija, koga predstavlja HBK, koga SPC. Dakle, oni se ovdje sad pojavljuju kao oni koji tumače povijest, tumače trenutna zbivanja i prema čemu se ljudi najvećim dijelom i određuju. Ne možemo spriječiti međunacionalne ili nacionalističke ispade - to je, recimo tako, nešto što će uvijek biti u svakome društvu, ali da teba činiti sve da toga bude što manje, to je, u svakom slučaju, zadaća i ovih dviju kršćanskih, sestrinskih crkava."

Dijalog, zaključuje, mora ići dalje - treba naći ljude koji će kazati što je sve bilo, ali i da se mora živjeti zajedno te naći zajedničke točke od kojih se može krenuti.

"Niti su svi Srbi i pripadnici SPC-a četnici i nitko ne može nikome reći da to jesu, niti su bilo tko od pripadnika HBK-a ustaše i da ih se može tako nazivati. Dakle, mora se negdje podvući crta i krenuti ponovno u razgovore."

Katolički svećenici u Hrvatskoj i pravoslavni sveštenici u Srbiji, kaže, pak, hrvatski povjesničar Hrvoje Klasić, ponašaju se slično političarima - vole mesti dvorište, ali isključivo tuđe.

"I jedni i drugi nemaju volje pogledati se u ogledalo, čuti što govore i rade, a tada bi vidjeli da stvari nisu crno-bijele i da optuživati drugoga nema puno smisla ako nisi u stanju priznati vlastite greške, manipulacije, laži", kaže Klasić.

Neprimjerene izjave i problematični prigovori

U konkretnom slučaju, ističe, nema spora da među srpskim pravoslavnim svećenicima i najvišim predstavnicima SPC-a ima neprimjerenih izjava i koji ponekad bez argumenata te površno generaliziraju, no s druge je strane problematičan i prigovor vrha crkve u Hrvatskoj.

"Koja godinama tolerira da se u crkvenim institucijama i od katoličkih svećenika čuje povijesni revizionizam, promoviraju knjige koje negiraju holokaust i genocid, da se promoviraju filmovi koji veličaju Nezavisnu Državu Hrvatsku, da katolički svećenici sudjeluju na simpozijima na kojima se relativiziraju i negiraju zločini ustaškog pokreta, mislim da u takvoj situaciji, u najmanju ruku, nije fer prozivati nekog drugog za neprimjerene izjave."

I on smatra da je posljednja izmjena "niskih udaraca" povezana s pregovorima o Stepincu, odnosno da je objava pisma politička poruka usko povezana s procesom njegove kanonizacije. Iako velika većina u Hrvatskoj misli da je u slučaju Stepinca sve čisto, činjenica što je papa Franjo osnovao komisiju u koju je pozvao i predstavnike pravoslavne crkve ukazuje da nije baš sve najčišće te, iako nema saznanja, smatra da je to trebao biti još jedan oblik pritiska da se proces ubrza i na neki način ukaže na nedosljednosti, neutemeljenosti, pa možda čak i malicioznost sveštenika SPC-a koji sudjeluju u Mješovitoj komisiji.

"Tako da mislim da trenutak koji je izabran da se objavi, nakon što znamo da je to pismo nastalo mjesecima ranije, mislim da - ne mogu tvrditi i nemam ta saznanja - ali ja bih to povezao s ovim događajem."

'Čeoni sudar' zbog Stepinca

No, tenzije, smatra, ne mogu smirivati oni koji su, kako kaže, velikim dijelom odgovorni za njihovo nastajanje posljednjih desetljeća.

"Svećenici i jedne i druge crkve - a mogu reći i vjernici - itekako su odgovorni, u nekim slučajevima čak i najodgovorniji, za provale nacionalizma, šovinizma, ekstremnih oblika ponašanja. Ono što najviše onemogućuje ekumenski dijalog je, po meni, činjenica što su Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva postale više hrvatska i srpska nego što su postale, ili što su ostale, kršćanske. I bojim se da dok god je katoličkim svećenicima više u interesu obrana nacionalnih nego kršćanskih vrijednosti, a isto to i pripadnicima prvoslavne crkve, mislim da nikakvog ekonomskog dijaloga ne može biti. Ali - ponavljam - ne zbog vjerskih dilema i neslaganja, nego isključivo zato što se ove crkve ponašaju više kao nacionalne, a često i kao nacionalističke", zaključuje Klasić.

Novosadski etičar Slobodan Sadžakov, koji se bavi i religijskim te crkvenim pitanjima i odnosima, ovakvu vrstu komunikacije smatra iznenađujućom, jer su se dvije strane dugo klonile ovakvih oblika konfrotacije. No, očito je, kaže, da su neslaganje, pa i netrpeljivost, dugo tinjali.

Bešlin: Obje crkve su duboko antihrišćanske

Beogradski povjesničar Milivoj Bešlin kaže kako se u ovom slučaju radi o javnom prepucavanju, teškim riječima i prizemnim optužbama, što govori o niskom stupnju političke kulture ili čak nepostojanju kulture dijaloga.

'Mučno je bilo čitati tu polemiku bez dubljih argumenata i sa uličnim vokabularom. Ona govori da crkveni velikodostojnici ne samo da nisu i ne mogu biti bolji od društva u kojem deluju, već su i najnazadniji i najdestruktivniji delovi naših zajednica. Oni podstiču najgore i najniže nagone u našim državama i to nije novost.'

Kada su u pitanju neka 'najbolnija' pitanja, dvije crkve, kaže, nemaju previše sporova i razmimoilaženja - između ostaloga, navodi, slažu se u vezi negiranja znanosti i kritičkog mišljenja, upliva u obrazovni sustav i urušavanja sekularnih temelja svojih država i poticanja antiznanstvenog, dogmatskog i podaničkog mišljenja.

'I obe su, pre svega, duboko antihrišćanske, jer kada dođu u koliziju zločinačka ideologija mržnje - nacionalizam i neke hrišćanske vrednosti - obe ove crkve će prigrliti te genocidne ideologije, a odbaciti hrišćanske vrednosti.'

Ono drugo što, kako kaže, žele predstaviti kao bolna pitanja, poput Stepinca, dogovorene su igre, u kojima jedan nacionalizam ima zadatak da podjaruje drugi, da bi se ova društva i dalje održavala na mržnji.

'To je atmosfera stalnog rata u glavama ljudi, tenzija u kojima se uglavnom neuki i odreda korumpirani crkveni oci pojsvljuju kao nekakvi 'pastiri' i čuvari identiteta. I jedni i drugi su čuvari najgorih i najnazadnijih tendencija iz naše prošlosti. Stanje večnog rata između Srba i Hrvata je ideal nacionalističke većine klera obe te crkve.'

"Obe crkve su bile upućene na dijalog u slučaju Stepinac i tom prilikom pokazivale elementarno uvažavanje, iako su stavovi o ovoj kontraverznoj ličnosti bili dijametralno suprotni. Sada je, ipak, došlo do 'čeonog sudara', posebno u pogledu pitanja događaja u Drugom svetskom ratu - što uključuje i ocenu Stepinčevog delovanja - te onih u ratnom periodu 1991-95. Obe strane imaju svoje verzije istine, svoje ciljeve i interese, koji su direktno sukobljeni", kaže Sadžakov.

Između dviju crkava, ocjenjuje, nema velike bliskosti ni suradnje - Mješovita komisija je, kaže, formirana kao vrsta iznuđenog rješenja i izraz opreznosti pape Franje u pogledu kanonizacije Stepinca, a ta je odluka, navodi, naišla na nezadovoljstvo crkve u Hrvatskoj, s obzirom da je kanonizacija bila "pred vratima", a može se shvatiti i kao svojevrsni ustupak SPC-u.

Glorificiranje ustaštva i četništva

"Prividna saradnja desila se zahvaljujući intervenciji pape Franje, a ne kao rezultat želje i spremnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj i SPC-a da vode dijalog o tom pitanju i idu ka približavanju stavova. Kao primer određenog aktuelnog pomaka u dijalogu dve crkve može se navesti susret koji je inicirao požeški biskup Antun Škorčević, čijem su se pozivu odazvali episkopi, njih petorica, čije se eparhije nalaze na teritoriji Hrvatske. Postoje i određeni iskoraci u okrilju Katoličke crkve u Hrvatskoj u pogledu tretiranja zločina u Drugom svetskom ratu, posebno prema žrtvama u Jasenovcu. Sa druge strane, SPC se neprestano protivi dolasku pape u Srbiju, što, takođe, ne ide u prilog poboljšanju odnosa."

Osnovnim problemom smatra dominantno prisustvo nacionalističke ideologije i nacionalističkih snaga u obje zemlje, čije djelovanje onemogućava normalizaciju odnosa i uspostavljanju građanskih država, uljuđenih društava, poštivanja principa pravne države te racionalnog i istinitog pristupa teretu prošlosti i rješavanju problema.

"Obe crkve su, u većoj ili manjoj meri, podržavale i podržavaju nacionalističke i konzervativne matrice, često uz glorifikovanje negativnih pojava iz prošlosti. kao što su ustaštvo i četništvo. Sve dok se obe crkve budu nalazile u blizini nacionalizma i branile sulude 'projekte' koji su iz toga proistekli, sve dok ne budu imale snage da osude sve zločine iz oba rata, one nisu pogodne da budu akteri pomirenja i normalizacije odnosa", zaključuje Sadžakov.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.