Čivić: Srebrenicu drugi put ubijaju

Iz svake njegove riječi izbija gorčina i ljutnja što su neki njegovu voljenu Srebrenicu, i nakon sve golgote kroz koju je prošla, spremni uništiti za šaku eura, a optimizam za bolju budućnost, koji je donio sa sobom po povratku 2008, gubi iz sata u sat.

“Iz Srebrenice su me protjerali dva puta. Prvi put, 1992. ‘Arkanovci’, kada sam imao sedam godina, drugi put sam protjeran u Genocidu 1995. Čini mi se da ću Srebrenicu napustiti i treći put, ali ovaj put svojom voljom i to zauvijek”, kaže Muamer Čivić.

Teško se odlučio govoriti o životu mladih Srebreničana 25 godina od najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata.

“Ovo je težak period za sve nas. Preživio sam Genocid, doživio sam traumu, čovjek razmišlja zašto mi nema amidže, zašto mi nema tetka, rođaka… Oni sad svi leže u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari”.

Kako kaže, Srebrenice se sjete svi nekoliko dana godišnje, i onda ona opet pada u zaborav. 

Čivić se prisjeća da je te povratničke 2008. godine u gradu živjelo gotovo 3.000 ljudi, a vladao je optimizam da će Srebrenica uspjeti da se vrati u prijeratno stanje, kada je bila jedna od najprosperitetnijih i najrazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini.

“Danas u gradu imati maksimalno 500 ljudi, skoro polovina su Bošnjaci, nešto više je Srba. I svima je ovdje loše”, kaže Čivić.

I po danu gotovo nikog nema na ulicama, iza četiri sata popodne Srebrenica je grad duhova, dodaje. Ako želite nekog vidjeti na ulici, morate otići u drugi grad, kaže.

“Navečer će na svakoj 50. kući biti upaljeno svjetlo. Moju majku je strah da navečer ode u supermarket “.

Veliki preokret

A sve to nakon jedne velike ekspanzije prije samo desetak godina, dodaje.

Po povratku je formirao bend, s kojim je svirao po svim uništenim mjestima u srebreničkom kraju, kako bi svima, a pogotovo mladima, pokazao da uprkos svemu, život i dalje postoji tu i da se imaju zašto vratiti.

“Bilo je lijepo, ljudi su se družili, gradu se vraćala multietničnost. Svi smo vjerovali da grad zaslužuje drugu šansu za život, znali smo da nismo krivi što je neko pokušao da ovdje ubije život. Fabrike su počele da se otvaraju, bilo je raznih dešavanja, budućnost je napokon izgledala svijetla”, prisjeća se Čivić.

“I onda se sve u jednom trenutku okrenulo naglavačke. Nikad ništa nije završeno. Ovdje se ni jedan jedni projekt nije finalizirao do kraja. To je nevjerovatno”.

Kako kaže, svi koji žive u Srebrenici, i mladi i stari, počeli su da vjeruju da postoji neka kletva, prokletstvo, ili da je jednostavno previše zla počinjeno tu da bi se ikakav napredak ostvario.

“Zemlja je previše natopljena krvlju, čini se”.

Gubitak nade

Čak su i najveći optimisti počeli optimisti počeli da gube nadu da će biti bolje.

Pokušao je kroz muziku i festivale da spriječi takav razvoj događaja, da mladima pruži nešto što će ih možda spriječiti da odu.

Zajedno s grupom prijatelja je uspio obnoviti nekadašnju pivnicu, napraviti mjesto gdje se mladi mogu okupljati, organizirane su svirke, dolazila su zvučna imena iz cijele regije nekadašnje Jugoslavije, međunarodna zajednica je podržavala njihove napore…

“Ali su i stariji počeli govoriti mladima, idite, nemate šta ovdje više tražiti”, rezignirano govori Čivić.

“Pokušao sam da na smrt odgovorim životom, da na tišinu odgovorim muzikom, ali sve nekako gubi smisao”.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ono što njemu, ali i svim mladima i starima koji su se vratili, jeste što mnogi, i nakon sve proljevene krivi i zla koje se dogodilo, i dalje pokušavaju da zarade na kostima mrtvih.

“Vidio sam pranje novca, bogaćenje na račun žrtava genocida, građenje karijere… Ne razumijem kako to mogu raditi”.

Kako kaže, napravljene su brojne fabrike, koje nikad nisu ni otvorene, iako su bile moderne, sa najmodernijim mašinama. “Neki su nedugo nakon dobijanja sredstava odnijeli čak i vrata sa objekata, a ne samo mašine i uređaje”.

On govori da kada se jednom izgubi posao u Srebrenici, posla više neće naći.

Tri kategorije

“U Srebrenici žive tri kategorije ljudi. Prvi su oni koji žive iz interesa, koji na Srebrenici zarađuju. Druga grupa su optimisti, kojim i ja pripadam, iako svakim danom taj optimizam gubim. I treća grupa su oni koji naprosto nemaju gdje drugo otići, a rado bi otišli”, sumirao je stanje.

On govori i da je povjerenje između Bošnjaka i Srba izgubljeno, što otežava život u gradu.

“Kada ti neko pobije članove porodice, teško je vratiti povjerenje. Neki se stanovnici pozdravljaju, drugi ne. Ali na ulicama možete i sresti ratne zločince, kako hodaju bez ikakvih problema, što znatno otežava da se premosti taj jaz nepovjerenja”.

A nacionalizam je najizraženiji među mladima, čini mu se.

Ono što je najbolnije, njemu nikad niko od Srba nije prišao, pa makar i u tajnosti,  da mu kaže da sve ono što se desilo 1995. nije trebalo da se desi. “Nisu mi se ni morali izvinjavati. Ali da neko kaže, to nije bilo uredu, to je bilo pogrešno. Nikad niko i to me baš boli”.

Dodatni problem je što se rane gotovo svakodnevno sole, gdje nekim nije ni u interesu da dođe do pomirenja.

“Lijepe se plakati ratnog zločinca Ratka Mladića, roditelji mladih koje znam negiraju da se genocid zaista desio. Nije lako”.

Pogotovo što se često nalazio na udaru obje strane, kaže.

“Bošnjacima je smetalo što pokušavam svirati i raditi sa Srbima, a Srbi su imali antipatije prema meni jer sam Bošnjak”.

Zbog zloupotrebe žrtava genocida, zbog stalnog otvaranja rana i zbog mračne budućnosti, Čivić kaže da on i mnogi njegovi vršnjaci, kojih gotovo i više nema u tom kraju, gube nadu za bilo kakvu budućnost.

“Srebrenicu ubijaju drugi put”, ogorčeno govori on.

Izvor: Al Jazeera