Čipovi u tijelu – potreba ili naredna faza ‘Velikog brata’?

Strah od gubitka privatnosti sve je prisutniji u modernom svijetu, pogotovo što privatnosti imamo sve manje s razvojem tehnologije, a mogućnost da vlasti i poslodavci prate svaki naš korak je postala svakodnevnica koju ni najveći skeptici ne odbijaju.

Vijest da je američka kompanija 32M postala prva kompanija u SAD-u koja je za sve svoje zaposlenike omogućila implantate u vidu mikročipova, slični onim ranije korištenim za životinje, skrenula je pažnju svjetske javnosti jer s jedne strane daje uvid u ono što bi jednog dana moglo čekati svakog radnika, dok s druge strane postavlja pitanje da li doista počinjemo živjeti u svijetu “Velikog brata”, od čijeg pogleda se ne možemo sakriti.

Također, postavlja se pitanje zašto bi kompanije uopće ugradile mikročipove radnicima pod kožu.

Čipovi u regiji

Kao i u slučaju svake primjene nove tehnologije, još je rano reći hoće li “čipiranje” radnika biti široko rašireno i hoće li doći i do naše regije, kaže Biberović.

“Ovisno o prvim reakcijama u svijetu, tako će biti i kod nas.”

U budućnosti ovakvih čipova i njihovoj, zasad, cijeni ovisi više faktora.

“Ako se pokaže da je ovakva primjena tehnologije doista bolja, praktičnija te ako se otklone bojazni vezane uz sigurnost i kršenje ljudskih prava, vjerujem da će se proširiti po svijetu te da će time, uz veću proizvodnju, biti niža i cijena čipova. Ako se pak dogodi nešto što će potvrditi sumnje skeptika, širenje primjene tehnologije u obliku implantata će se zaustaviti ili usporiti. No, svakako će ih prvo prihvatiti tehnološki naprednije tvrtke”, kaže Biberović.

Izvršna urednica Netokracija Mia Biberović pojašnjava da kompanije koje uvode ili planiraju uvesti “čipiranje” već imaju neke uređaje (primjerice, kartice, mobitele) koji vrše istu funkciju kao i sam čip ugrađen pod kožu (ulazak kroz vrata, bilježenje dolazaka i odlazaka radnika, omogućavanje i onemogućavanje pristupa određenim osobama određenim dijelovima kompanije, pa čak i kupovina hrane…), ali da se čip smatra sigurnijim (primjerice, lako je ukrasti nečiju karticu) te jednostavnijim za korištenje (nije potrebno nositi dodatni predmet uz sebe da bi se obavljale svakodnevne radnje).

Mane čipova

Mana je svakako kontroverznost koju svako ugrađivanje uređaja ispod kože nosi sa sobom, zbog čega je uobičajenije da se nosiva tehnologija, poput pametnih satova, narukvica, ogrlica, radije nosi na tijelu, nego ispod kože, dodaje ona.

Također, tu su i bojazni o utjecaju na zdravlje osoba koje nose čipove, iako ih je američka Agencija za sigurnost hrane i lijekova FDA odobrila, ali o podacima koji se prikupljaju na ovaj način. Zaposlenicima i svima drugima upućenima u projekt mora biti kristalno jasno za što se čip koristi, kao i koji se podaci putem njega prikupljaju i u koje svrhe, kaže urednica Netokracije.

Biberović dodaje i da je čip kompliciranije ukloniti nakon što više nije potreban, nego, primjerice, poništiti te baciti nepotrebnu karticu.

Ona navodi da je “čipiranje” u kompaniji 32M vjerovatno prvi takav slučaj u Americi, ali nije u Evropi jer je švedska kompanija Epicenter već to učinila ranije ove godine.

Protivnici čipova ugrađenih pod kožu svoje stavove brane tvrdnjom da ćemo sada potpuno izgubiti privatnost, odnosno da ćemo poslodavcima, ali i u narednom koraku, i vlastima biti stalno na oku, odnosno da će u svakom trenutku znati gdje smo i šta radimo zahvaljujući uređaju koji konstantno šalje podatke o nama.

‘Pasivni’ čipovi

Harun Šiljak, postdoktoralni istraživač na koledžu Trinity u Dublinu, pojašnjava da se radi o pasivnim RFID čipovima koji nemaju vlastito napajanje, nego reagiraju u prisustvu aktivnog RFID čitača. Takve čipove imamo u većini RFID kartica koje se koriste svaki dan za plaćanje ili otvaranje vrata.

“Stavite ruku u džep, izvučete karticu, približite karticu čitaču, obavite identifikaciju, vratite karticu u džep. Ugradite li čip u svoj dlan, ostaje vam samo približavanje dlana čitaču: uštedit ćete par sekundi ritualnog stavljanja ruku u džepove i izbjeći mogućnost da ste karticu zaboravili”, pojašnjava doktor Šiljak.

Kako čipovi koriste RFID tehnologiju, mogu se koristiti u razne svrhe koje podrazumijevaju razmjenu informacija, a ne samo za potrebe posla.

“Kao što možemo beskontaktno kupovati putem kreditnih ili debitnih kartica, isto bismo mogli uz čip ugrađen u neki dio našeg tijela. Ulaznice, propusnice, primjerice, u javni prijevoz, na koncerte u kino-dvorane? Zašto ne. RFID se već koristi prilikom raznih usluga, a princip je isti – samo umjesto specijaliziranih kartica ili drugih predmeta, tu svrhu može i obavljati čip koji se nalazi ispod kože”, navodi Biberović.

Šiljak navodi i da ugrađeni čipovi ne daju potpuni uvid poslodavcima gdje ste i šta radite. On pojašnjava se ovi implantati ne gase, pošto su svakako pasivni, tako da ne možemo na taj način odlučivati kad i kako “šaljemo” podatke o svojim aktivnostima, ali da sve ovisi o tome uz koje ćete RFID čitače prisloniti svoj dlan, kad i gdje.

Pitanje kontrole

“Pitanje kontrole nad čipom je jako bitno: u čipovanoj sutrašnjici svako od nas bi trebao željeti da bude svoga čipa (tijela) gospodar i ono što se dešava u 32M nije baš najbolji početak”, kaže istraživač koledža Trinity.

Vlasti već sada prikupljaju ogromne količine podataka o svojim građanima, što postavlja pitanje hoće li budućnost sa ugrađenim mikročipovima dovesti do toga da “Veliki brat” prati apsolutno svaki korak svake osobe u državi.

Zakoni i čipovi

Doktor Šiljak navodi da će biti potrebno mijenjati i dopunjavati zakone koji će definirati eventualnu budućnost prakse ugradnje čipova u tijela radnika.

“Na čiju će ruku ići ti zakoni, teško je reći—ali bi bilo za očekivati da štite prava onih u čiju ruku idu i čipovi”, kaže on.

Zakonodavci će također morati gledati unaprijed. “Kad jednom otvorimo prostor za unos elektronike ovog tipa u naša tijela (kažem ‘ovog tipa’ jer već imamo pejsmejkere) mogućnosti će svakako rasti: od čipova koji prikupljaju podatke o stanju našeg organizma do nekih ideja koje još nismo ni formulirali. Šta bi bio biocyberkriminal, kako bi izgledalo tržište implantata? Kako će izgledati dosadne reklame, a kako virusi?”, navodi Šiljak.

Dva su načina na koje bi takvo praćenje bilo moguće: ugradnja aktivnih čipova s mogućnošću GPS praćenja ili obavezno prislanjanje ruke s pasivnim čipom uz čitač na svakih 50 metara, na svakim vratima ili svakom stubu javne rasvjete, pojašnjava Šiljak.

“Zvuči kao legitimisanje na svakom koraku, nešto što biste očekivali za vrijeme policijskog sata, zar ne? Kao radioamater vrlo rado koristim usluge poput ove, koje čitavom svijetu prikazuju moju lokaciju (APRS praćenje), ali vrlo rado koristim i mogućnost da uređaj i isključim. Tog prava se ne smijemo odreći”, kaže on.

“Čipiranje” dovodi u pitanje i prava radnika, odnosno svake osobe u zemlji u kojoj se ono vrši.

Neki od branitelja ljudskih prava smatraju da ih korištenje čipova krši jer njihovi korisnici ne mogu znati za što se sve koriste podaci koji se putem čipa prikupljaju, kaže Biberović, ali ona to smatra pogrešnim stavom.

Podaci korisnika

“Isto bi se moglo tvrditi i za kartice i pametne telefone te razne aplikacije koje se nalaze na njima koji također prikupljaju razne podatke, na svakodnevnoj bazi, a mnogi korisnici nisu ni svjesni što se sve prikuplja i u koje svrhe. Prvenstveno se treba raditi na podizanju svijesti oko toga što tehnologija i njen napredak općenito čine za nas i protiv nas, zagovarati etičnu i transparentnu uporabu podataka koji se prikupljaju. To što se prikupljanje podataka odvija putem čipa ili putem naših navika surfanja na mobilnom telefonu ili putem našeg pametnog televizora ili hladnjaka, manje je bitno”, kaže.

U slučaju ugradnje čipova pod kožu uposlenika, radnik mora biti dobro upoznat s time koji se podaci prikupljaju, za koje svrhe i svjesno pristati na to – u svim drugim slučajevima prisiljavanje na korištenje takve tehnologije nije opravdano, zaključuje izvršna urednica Netokracije.

Ona dodaje da je korištenje čipova u kompaniji 32M opcionalno, a neki od uposlenika su odlučili za sada ne ugrađivati čipove, iz raznih razloga – jedan od njih je nedovoljna upoznatost s time kako čipovi mogu utjecati na zdravlje pojedinca.

“Ovo je svakako eksperiment koji će uvelike odlučiti kako će se tehnologija dalje primjenjivati i hoće li”, kaže Biberović.

Izvor: Al Jazeera