Oglasi

Činjenice, mitovi i legende o Sarajevskom atentatu

Ne sanjajući da je prvi pokušaj atentata tek početak priče, Ferdinand i svita nastavili su svoj put ka Vijećnici.
Trećim hicem Gavrilo Princip pokušao ubiti sam sebe, ali ga je pobjesnjela masa već uhvatilaArhiv BiH

Piše: Nihad Kreševljaković

Krvavo 20. stoljeće počelo je i završilo u Sarajevu. Ne može se reći da se nešto radikalno promijenilo u glavama ljudi na Balkanu, uključujući i stotinu godina dugu nadu da će biti bolje.

Članom 25. iz Odluke „Berlinskog kongresa“ Bosna je, izuzimajući Novopazarski sandžak, odvojena od Osmanskog carstva te dodijeljena na upravu Austro-Ugarskoj.

Ideja o potpadanju pod vlast Austro-Ugarske monarhije u Bosni je dočekana sa nezadovoljstvom. Osim protestiranja protiv ovakve odluke upućen je dopis u Istanbul u kome je od sultana traženo da se uspostavi autonomija, a da zemljom upravlja njen sabor.

Bosanci, bez obzira na vjeru, bili su spremni braniti svoju zemlju. Imenovana je i Narodna skupština. Duhovni vođa ovog pokreta bio je Muhamed ef. Hadžijamaković. Stanje u Bosni bilo je poprilično kaotično. Okupatori su naišli na neočekivan i žestok otpor koji je trajao gotovo puna tri mjeseca.

Na kraju, branitelji Bosne pokleknuli su pred jednom od najsuvremenijih armija tadašnje Evrope. Nastupit će 40 godina duga okupacija koja donosi značajne promjene. Sam status Bosne kao dijela Austro-Ugarske monarhije utvrđen je aneksijom BiH 1908. godine.

Aneksija je izazvala žestoko nezadovoljstvo među bosanskim muslimanima, ali i pravoslavnim stanovništvom koje je već bilo pod jakim nacionalističkim utjecajem iz susjedne Srbije. U srbijanskim nacionalističkim ukazanjima Bosna je doživljavana kao “srpska zemlja”. 

U tekstu “Aneksija BiH i srpsko pitanje” objavljenom 1908. godine Jovan Cvijić piše: “Srpski se problem mora rešiti silom. Obe srpske državice moraju se poglavito vojno i prosvetno najživlje spremati, održavati nacionalnu energiju u zavojevanim delovima srpskoga naroda i prvu, iole povoljnu, priliku upotrebiti da raspravljaju srpsko pitanje s Austro-Ugarskom“.

Tajna srpska teroristička organizacija Ujedinjenje ili Smrt, poznatija po imenu “Crna ruka”, službeno je osnovana 10. juna 1910. godine  u Beogradu. Nastala je na temeljima srpske nacionalističke organizacije Narodna odbrana. “Crna ruka” se pored antiaustrijske propagande unutar Srbije zalagala za sabotaže, špijunažu i politička ubojstva na teritoriji susjednih zemalja pod austrijskom okupacijom.

Grupa je okupljala mnoge vladine službenike i vojne oficire. Kada se pojavila informacija o posjeti prijestolonasljednika Ferdinanda Sarajevu, organizacija je propoznala trenutak za akciju. S ciljem da se izvrši atentat regrutovana su tri člana organizacije “Mlada Bosna”: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež.

'Dobrodošao'

Bez dileme, upravo je ova organizacija imala ključnu ulogu u svemu što će se dogoditi 28. juna 1914. u Sarajevu. “Crna ruka”, odnosno njeni članovi, već ranije su bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva, a glavni zapovjednik bio je ujedno i glavni zapovjednik Srpske vojne obavještajne službe - pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis.

On je najodgovorniji za mobiliziranje i obuku grupice omladinaca iz Bosne koji su, u raznovrsnim razgovorima, vrijeme provodili u jednoj kafani na Zelenom vencu u Beogradu. Jedan od njih, Nedeljko Čabrinović je na adresu kahvane “Zlatna moruna” od anonimnog pošiljaoca dobio informaciju o posjeti Franza Ferdinanda Sarajevu!?

U istrazi nakon atentata Čabrinović je izjavio da je, nakon što je pročitao da prijestolonasljenik dolazi u Sarajevo na najveći srpski praznik Vidovdan, razgovarao s Gavrilom Principom te da je to utjecalo na odluku o izvršenju atentata.

Obuku su u tajnosti organizirali nacionalistički mračnjaci iz “Crne ruke”. Otprilike tri mjeseca prije atentata vratili su se u Sarajevo. Pridružio im se Danilo Ilić koji je za potrebe akcije regrutirao još trojicu ljudi: Vasu Ćubrilovića, Cvijetka Popovića i Muhameda Mehmedbašića.

Za potrebe atentata Srbijanska vojska je osigurala četiri pištolja i šest bombi te cijanid kojim su trebali izvršiti samoubojstva u slučaju da budu uhvaćeni.

Prijestolonasljednik je sa svojom suprugom u Sarajevo stigao u četvrtak, 25. juna. “Sarajevski list” objavljuje naslovnicu na kojoj piše “Dobrodošao”. Ferdinand i Sofija spavali su u hotelu Bosna na Ilidži. Sljedeći dan Ferdinand je izvršio smotru 15. i 16. armijskog korpusa koji su činili jezgro 6. armije okupljajući Bosance, Dalmatince i Ličane.

Navečer, 27. juna, u hotelu je organizirana gala večera gdje su uz razne delicije servirani i domaći specijaliteti poput pastrmke iz rijeke Bosne, šerbe i Žilavka firme "Jelačić" iz Mostara. Navodno je uz večeru Ferdinand rekao: ”Ovdje je kao u grobu”. 

U nedjelju, 28. juna, nakon što su prisutvovali misi upućuju se vozom ka željezničkoj stanici, odnosno kasarni u neposrednoj blizini. Tu sjedaju u auto i u koloni kreću ka sarajevskoj Vijećnici. Jutro je bilo sunčano i toplo. Kratko su zastali pored novoizgrađene pošte, a potom je kolona nastavila put niz današnju ulicu Obala Kulina bana.

U prvom automobilu sjedili su gradonačelnik Sarajeva Fehim ef. Ćurčić i šef policije Gerde. Iza njih, u autu grofa Harača, sjedili su Franz i Sofija te general Potiorek. Slijedila je kolona auta iz kojih su ljude poredane uz Obalu posmatrala nasmiješena lica Sofijinih dama, časnika i bosanskih zvaničnika. Posljednje auto u koloni bilo je prazno i trebalo je poslužiti za slučaj da se nešto dogodi. Ne ljudima, već za slučaj da se pokvari neko od auta.

Okolne kuće bile su ukrašene zastavama i cvijećem. Uz put kojim je prolazila kolona auta stajalo je dosta svijeta. Bilo je ljubitelja Monarhije, ali i onih radoznalih. Među njima, u toj gužvi nalazila su se i nimalo nasmiješena lica sedmorice mladića koje očigledno niko nije primjećivao. Automobil je prošao pored prvog od njih. 

Bio je to Memhmedbašić. Iz nekog razloga on nije ništa učinio. Ispod njega je stajao Čabrinović. Pažljivo je posmatrao vozilo u kome se približavao prijestolonasljednik. Navodno je u rukama držao buket cvijeća u kome se nalazila bomba. Kada se automobil približio, Čabrinović je aktivirao bombu i brojao u sebi prije nego ju je bacio.

Izgleda da je opet poranio. Primijetivši ga, vozač je pritisnuo gas dok je Franz Ferdinand rukom zaštitio suprugu od bombe koja je letjela prema njoj. Bomba se odbila od krov auta i otkotrljala niz ulicu gdje je eksplodirala, ozbiljnije ranivši nekolicinu Sarajlija. Kao što je to običaj, o tim se kolateralnim žrtvama nikada nije mnogo pričalo.

Uglavnom, među teže i lakše ranjenim bili su članovi svite i građani: Artur i Ida Pfob, Jakov Reich, Mara Skorup, Miško Jakšić, Ida Pfob, Uroš Špirić, Bernhard Schwartz, Smail Spahović, Erich Merizzi, Alexander Buss-Waldack, Ana Bložun, Ibrahim Đuselbeg, Josefina Rupnik, Marija Keller, Mici Mohy, Josef Ascher Danon i Lorenzo di Terlizzi. Od eksplozije je bilo oštećeno i treće vozilo. Kolona je nakratko zaustavljena.

Atentator Čabrinović je odmah nakon izvršenog napada progutao cijanid i skočio u Miljacku. Na njegovo iznenađenje cijanid koji su mu nabavili članovi “Crne ruke” nije djelovao.

Umjesto brze smrti obuzeo ga je osjećaj mučnine. Za njim su skočili brijač Karlo Maroši i detektiv Zejnilović, koji su ga uhvatili. Princip je bio relativno blizu pa je navodno razmišljao da iz svog pištolja ubije Čabrinovića kako bi na taj način onemogućio da istraga otkrije ostale urotnike. To nije učinio.

Dan loših odluka

Ne sanjajući da je prvi pokušaj atentata tek početak priče, Franz Ferdinand i svita nastavili su svoj put ka Vijećnici. Doveden u policiju, prema pisanju Sarajevskog lista, Čabrinović je hladno i cinično priznao da je bombu bacio u namjeri da ubije Ferdinanda i sve koji su tu došli.

Bio je to očigledno dan loših odluka, loših procjena, ono kada sve ide naopako. S jedne strane, pomalo šlampava skupina omladinaca, među kojima nekolicina ludo hrabrih i odlučnih, a s druge, još šlampaviji domaćini posjete, snage osiguranja i tvrdoglavi Ferdinand koji ni nakon prvog pokušaja atentata ne odustaje od svoje nakane da posjeti Vijećnicu i Zemaljski muzej.

Očigledno, ono što se mora dogoditi i dogodi se. Da je kojim slučajem sve snimano čini mi se da bi sve izgledalo poput neke crne komedije.

Jedini filmski snimci ovog dana prikazuju ulazak Franza Ferdinanda u Vijećnicu. Snimio ih je Sarajlija Anton Velić, pasionirani filmski amater i sin Pauline, vlasnice sarajevskog kina Apolo. Snimci prikazuju susret Ferdinanda s Fehimom ef. Čurćićem, sarajevskim gradonačelnikom.

Prema pisanju “Sarajevskog lista”, prijestolonasljednik je rekao da se prijateljski posjet ne dočekuje bombama. Posebna neugodnost pripala je gradonačelniku koji je pročitao svoj unaprijed pripremljeni govor, a kome naravno nije bilo ni traga sumnji da bi se moglo desiti sve to što se izdogađalo na putu ka Vijećnici.

Na snimku Antona Velića nema ništa osobito dramtično i ništa ne ukazuje na ono što se dogodilo samo desetak minuta prije. Međutim, nakon što gosti uđu u Vijećnicu, vidi se vozač koji izlazi iz auta i zagleda oštećenja na desnoj karoseriji. U Vijećnici, malo za promjenu, sve se odvijalo prema planu do trenutka kada počinje još jedna jedna fatalna rasprava o eventualnoj promjeni plana.

Tu do izražaja dolazi Ferdinandova tvrdoglavost. Istina, ko bi se mogao nadati da najgore nije prošlo. Markantan, bez trunke tragova straha na licu, nadvojvoda insistira da se ne otkazuju predviđene posjete Zemaljskom muzeju te ručak koji je trebao uslijediti u rezidenciji. I ne samo to, već insistira da se u plan uvrsti i posjeta bolnici gdje je ležao i visoki oficir Merizzi koji je zadobio ozbiljniju povredu glave od one bombe koju je bacio Čabrinović. Bila je to u svakom slučaju veoma loša procjena situacije.

Atentatori su, nakon one eksplozije, napustili mjesta na kojima su se prema prethodnom planu trebali nalaziti i razočarani neuspjehom bili su u rasulu. Jedan od njih, Gavrilo Princip, napustivši Obalu krenuo je niz Ulicu Franje Josipa. Stajao je pred radnjom Morisa Šilera u trenutku kada se pred njim, potpuno iznenada ponovno ukazao automobil u kome su sjedila poznata mu lica - Ferdinand i Sofija.

Sudbina je htjela da vozač greškom krene ulicom Franje Josipa gdje je, nakon što je general Potjorek uvidio grešku, naredio da se automobil zaustavi te vrati u rikverc prema Appelovoj obali.

U tom trenutku, na samo nekoliko metara udaljenosti od automobila stajao je Gavrilo Princip.

Kao u western filmovima, oči u oči. Potegao je revolver i ispalio dva hica. Prvi je pogodio nadvojvodu, a drugi je, umjesto Potioreka, greškom pogodio vojvotkinju Sofiju. Trećim hicem je pokušao ubiti sam sebe, ali ga je pobješnjela masa već šćepala tako da ga je policija spasila od sudbine koju je priželjkivao. Progutao je onaj cijanid, ali opet nije bilo očekivanog efekta.

Posjeta Sarajevu - poklon Sofiji

Historija bilježi i razgovor prikladan holivudskoj filmskoj produkciji između Franza i Sofije. Je li tačan ne zna se, ali je navodno prvo vrisnula vojvotkinja ugledavši krv koja curi iz Franzovih usta. "Šta je s tobom?", povikala je nesvjesna vlastite rane u abdomenu i intenzivnog unutrašnjeg krvarenja. Ugledavši ranu na svojoj voljenoj, Franz je navodno rekao: "Soferl! Soferl! Nemoj mi umrijeti! Preživi radi naše djece!". Prije nego su stigli do Konaka, prestolonasljednica Sofija je preminula. Ubrzo, preminuo je i prestolonasljednik.

Uslijedio je val nasilja kojim su bili izloženi sarajevski Srbi. Anton Valić snimio je ulice grada dan nakon što je rulja počela uništavati imovinu sarajevskih Srba. Demolirani su objekti i onih Srba koji su bili lojalni Monarhiji, poput hotela Evrope vlasnika Gligorija Jeftanovića ili kahvane Vase Čabrinovića, oca jednog od atentatora. Vandalski napad na komšije osudili su katolički nadbiskup Josip Stadler i reis ul-ulema Džemaludin Čaušević.

Gavrilo Princip, kao i ostali atentatori uhvaćeni su i suđeno im je u Sarajevu. Zbog toga što je bio malodoban, Gavrilo Princip nije osuđen na smrt, iako je umro za vrijeme izdržavanja kazne. Na suđenju su se držali hrabro i nisu pokazivali znake kajanja, a svoje nalogodavce nisu otkrili.

Tajna organizacija “Crna ruka” nije bila baš toliko tajnovita u krugovima srpske vlade. Naprotiv, postojala je čvrsta veza. Čak ni ideja o izvršenju atentata nije bila totalna nepoznanica.

Srbijanski premijer Nikola Pašić imao je saznanja o planiranju atentata. Istina, to saznanje dovelo ga je u nezahvalnu situaciju jer mu je bilo jasno da bi, ako ne učini ništa i ako ne dojavi Austrijancima za njihov plan, to moglo dovesti do rata.

S druge strane, dojavljivanje ove informacije moglo ga je označiti izdajnikom srpskih nacionalnih interesa. Bezuspješni i traljavi bili su njegovi pokušaji da spriječi prelazak organizatora atentata preko granice, kao i pokušaj da diplomatskim putem informira Austrijance.

Mnogi su skloni raznim konspirativnim pričama o atentatu, a jedna od njih odnosi se na šlampavu organizaciju dočeka. Ipak, četiri godine ranije, Sarajevo je posjetio i sam car Franjo Josif, tako da ova posjeta nije bila prva posjeta jedne visoke delegacije. Rizik ove posjete očigledno nije bio poznat.

Osim manevara, gosti su trebali vidjeti i sarajevski tramvaj te posjetiti Zemaljski muzej. Spominje se i to da je posjet Sarajevu zamišljen od samog Franza Ferdinanda kao poklon supruzi Sofiji u povodu njihove 14 godišnjice braka. Naime, Sofija, s obzirom da nije bila “kraljevske krvi”, u Beču nije imala pravo voziti se sa svojim suprugom u istom autu.

To pravilo nije važilo za provincijske centre kao što je Sarajevo. Očigledno ni odabir posjete na Vidovdan nije utjecao da snage osiguranja budu na većem oprezu. Sarajevo je očigledno doživljavano kao prijateljska teritorija i zaista je veliki broj građana s oduševljenjem pozdravio ovaj dolazak. Snage osiguranja bile su relativno skromne, a navodno i sam Franz Ferdinand bio je protiv ideje da između naroda i njega stoje kordoni vojske.

Očigledno, niko niti je znao niti pretpostavljao da se među građanima koji su ih izašli pozdraviti na ulici, te svega nekih 120 policajaca, nalaze i atentatori.

'Dođavola sa Srbijom!'

Vijest o ubojstvu Franza Ferdinanda i njegove supruge odjeknula je svijetom koji je već bio na rubu rata. Moglo bi se reći da je mnogima atentat dobrodošao.

Svjetska štampa je odmah prepoznala Kraljevinu Srbiju kao glavnog krivca, uključujući i novine u zemljama budućih saveznika Srbije. Britanski časopis „Džon Bul" („John Bull") objavio je na naslovnoj strani tekst „Dođavola sa Srbijom!" („To Hell with Serbia!").  Britanske novine pisale su da se radi o srbijanskoj zavjeri iza koje stoje Rusija i panslavizam na Balkanu.

“Manchester Guardian” piše kako se ne može dozvoliti da cijelo zapadno čovječantsvo potone u moru krvi zbog jedne srpske zavjere te da “Srbiju treba odvući nasred okeana i potopiti je”. Slična situacija bila je i sa ostalom evropskom štampom, ali je bilo i onih koji su čin Gavrila Principa okarakterizirali kao kriminalni akt jednog zanesenjaka.

Uslijedit će zatišje koje se nimalo nije svidjelo Austro-Ugarskoj koja u Berlinu nastoji dobiti njemačku podršku za konačni obračun sa Srbijom. Njemačka je prihvatila ovaj poziv s obzirom na to da je i sama prepoznavala važnost balkanskog prostora, s obzirom na Bagdadsku željeznicu koja ju je trebala povezati s izvorištima nafte neophodne za daljnji razvoj dizel motora i industrije uopće.

U sporazumu s njemačkom vladom, austrougarska vlada je Srbiji uputila tekst ultimatuma koji je Srbija odbila, ne pristajući na zahtjev da astrougarski policijski organi sudjeluju u istrazi o sarajevskom atentatu na njihovoj teritoriji.

Austro-Ugarska je 28. jula 1914. godine objavila rat Srbiji. Njemačka vlada je već sutradan zaprijetila da će i Njemačka pribjeći mobilizaciji ako Rusija ne obustavi ratne pripreme. Rusija je odlučila 30. jula 1914. godine na njemačku prijetnju odgovoriti objavljivanjem opće mobilizacije. 

Njemačka je već sutradan uputila Rusiji ultimatum da obustavi ratne pripreme. Međutim ruska vlada je to odbila te je 1. augusta Njemačka objavila rat Rusiji, a 3. augusta 1914. godine i Francuskoj. Engleska objavljuje rat Njemačkoj u noći između 4. i 5. augusta 1914. godine.

Počeo je Prvi svjetski rat.

Priča o krivcima izgubila se negdje usput u žestokim raspravama koje su vođene mnogo više negoli o samim posljedicama tog suludog rata. Nacionalizam je opustošio svijet!

Kao neposredno ratno poprište, Bosna je pretrpjela ogromne posljedice. U borbama na njenoj teritoriji izginulo je blizu 300.000 ljudi ili 15 posto ukupnog stanovništva. Austro-Ugarska vlast nad BiH prestala je u oktobru 1918. godine kada je to područje formalno preuzela kratkotrajna Država SHS koja će 1. 12. 1918. nakon ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom formalno prerasti u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Kao rezultat Prvog svjetskog rata i “Versajskog ugovora”, napokon je realizirana ideja progresivnih južnoslavenskih intelektualaca o uspostavljanju zajedničke države južnih Slavena. Nažalost, tek nakon realizacije tog dugogodišnjeg sna izaći će na vidjelo kako je sadržaj te ideje zapravo radikalno drugačije doživljavan.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.