Černjul: Trebamo gledati u Evropu, a ne u SAD

Na ovogodišnjem New Europe Marketu (NEM) u Zagrebu, na kojem su sudjelovali neki od ključnih svjetskih aktera filmske i TV industrije, kao gost se pojavio i Vanja Černjul, prestižnim nagradama višestruko nagrađavani zagrebački direktor fotografije s uspješnom inozemnom karijerom, poznat po radu na filmu Crazy Rich Asians, samo jednim u bogatom opusu, te brojnim popularnim televizijskim serijama.

Černjul za Al Jazeeru govori o iskustvu rada na velikim inozemnim filmskim i televizijskim produkcijama, razlikama i specifičnostima američkih i europskih produkcija te smjeru u kojem se u toj industriji kreću i kamo bi se trebale kretati Hrvatska i druge zemlje bivše Jugoslavije.

• Prije nekog vremena ocjenjivali ste nove projekte u sklopu Pula Film Festivala i vrlo pohvalno govorili o seriji Patrola na cesti. Jeste li gledali i druge recentne hrvatske serije, poput Počivali u miru, Novine i slično i mogu li se one uspoređivati s današnjim svjetskim produkcijama?

– Patrola na cesti me definitivno iznenadila, nisam znao ništa o toj seriji i prvi puta kad sam je vidio, vidio sam nešto što me oduševilo na svakom nivou – kako je napisana, nevjerojatna gluma, jaka režija i atmosfera. Mislim da se to može sigurno usoirediti s najkvalitetnijim sjevernoeuropskim serijama. Znao sam o seriji Novine jer to radi moj prijatelj Dalibor Matanić i o nekim drugim serijama, ali malo sam ih gledao – ovo je prvi puta da me impresioniralo nešto o čemu nisam znao ništa.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

• Kako je raditi na velikim produkcijama i koliko se situacija vani, gdje vi radite na doista velikim produkcijama, razlikuje u odnosu na Hrvatsku i općenito zemlje bivše Jugoslavije ili možda i šire regije, približavamo li se ovdje tim standardima na neki način i u čemu se to vidi ili možda ne?

– Mislim da ono čemu mi trebamo težiti nije usporedba s velikim američkim produkcijama, nego usporedba s nekim kvalitetnim europskim produkcijama. Ja obožavam sve što se proizvodi u sjevernoj Europi, taj neki spoj supstance i kvalitetne proizvodnje. Nedvno sam vidio britansku seriju Černobil, koja je za mene na apsolutno najvišem nivou, koja govori o jako važnim stvarima – najmanje o Sovjetskom savezu, a puno više o tome na što svijet liči danas. Velike i spektakularne Američke serije će uvijek najbolje raditi Amerikanci. Ono što mi možemo je ponuditi nešto drugo, neku alternativu.

• U čemu je zapravo razlika između američkog i europskog pristupa?

– Prvenstveno način na koji su projekti financirani sto uvjetuje njihove odgovornosti i način proizvodnje. Europski filmovi su rijetko komercijalni i rijetko se rade s nekom nakanom da se ikada ekonomski isplate – njihov smisao je sudjelovanje u nacionalnoj kulturi i definiciji identiteta. Tako da su drugačija očekivanja i obveze od jednog filma koji proizvede Mađarska, nego jednog filma koji se proizvede u ogromnoj industriji kao što je američka. Američka filmska industrija je zapravo manje američka, avise globalna. Ove filmove financiraju veliki filmski studiji kroz bankovne kredite ili kroz privatne investicije kao sto je to slučaj sa nezavisnim filmom. Znači film mora vratiti uloženo, i uspjeti se dokazati na jako nestabilnom tržištu. Postotak zanimljivih projekata koji izađu iz jednog i drugog sistema su na kraju isti.

• Film je vaša prva ljubav, ali posljednjih godina radili ste više serija nego filmova. Kako je došlo do toga?

– Industrija se jako promijenila i filmski profesionalci moraju pratiti te promjene ako žele ostati relevantni. Kad netko pogleda moju filmografiju, moze vidjeti da sam snimio preko dvadeset filmova, ali ono što je međunarodno bilo najvidljivije su bile televizijske serije na kojima sam radio. Od filmova koje sam snimio takav globalni doseg imao je samo Crazy Rich Asians, koji je tri tjedna bio film broj jedan u svijetu. Sa televizijskim serijama je drugačije, one imaju vecu globalnu prodornost.

• Znamo da danas serije na neki način dominiraju u tom biznisu, ali gdje se nalazi film u odnosu na to što se događa, ima li film i danas još puno toga za reći? Neki ga danas smatraju ‘istrošenim'…

– Moguće jest da film vise nema istu socijalnu ulogu koju je do nedavno imamo kao dominantna umjetnost, ali ono što se sada može vidjeti, recimo, u američkom filmu, da se cak i od potpuno komercijalnih i eskapističkih akcionih filmova o super herojima očekuje neka jasna socijalna poruka. Prije deset godina su postojali filmovi koji su jednostavno bili samo zabavni filmovi, ali to vise ne prolazi. Na primjer, jedan od razloga za uspješnost filma Crazy Rich Asians bio ostvarivanje vidljivosti jedne važne američke manjine na velikom platnu.

Ali da će film evoluirati ili devoluirati u nekakvom drugom smjeru, to je sasvim izvjesno – da li će film postati kao broadway show, tako da se snimi samo određeni broj spektakularnih projekata koji ce se prikazivati u unaprijed odredjenim dvoranama godinu ili dvije ili dok god netko želi kupiti ulaznicu, kao na primjer predstava Phantom of the opera ili Cats. To je jedna od mogućih budućnosti filma – u kojoj ogromna bivša američka industrija proizvede kompletno 10 filmova i tih 10 filmova igra u 10 dvorana nekoliko godina u najvećim svijetskim gradovima.

• Ovo nekako zvuči kao ‘mračna’ budućnost za film?

– Ali vrlo moguća…

• Koja je temeljna funkcija direktora fotografije u stvaranju filma i televizijskih projekata, koliko je ona bitna danas u odnosu na prije, u čemu je njezina čar i razlika kada se uspoređuje današnja i nekadašnja produkcija? Naglasak na zagrebačkom NEM-u je na contentu, sadržaju, no koja je uloga fotografije i drugih elemenata koji bitni za cjelokupnu atmosferu djela?

– Stvar je u tome da televizijski mediji tehnički evoluiraju. Kao i u svakoj umjetnosti, nove tehničke mogućnosti otvaraju nove kreativne mogućnosti i kreativni ljudi i umjetnici se prilagođavaju ili iskorištavaju nove mogućnosti. Današnji televizori za razliku od televizora naših roditelja su potpuno drugi medij. Ono što je nekad bilo važno na filmu – jer čovjek kad gleda film na ogromnom platnu ima taj doživljaj da vidi u desetom planu što se događa, svakog statista što ima na sebi – ta neka produkcija vrijednost koja nekad na televiziji nije bila važna jer televizor jednostavno nije mogao reproducirati te detalje, tako da je nekadašnja televizija bila uglavnom u krupnom planu, svaki široki plan bi se potpuno raspao.

Odlazak na najnižoj točki hrvatskog filma

• Kako bi izgledala Vaša karijera da ste 1995. ostali u Hrvatskoj?

– Ne znam. Te 1995. godine, kada sam otišao, hrvatski film je bio najvjerojatnije na svojoj najnižoj točki, ne zbog toga što se nije radilo, nego ono što se radilo je bilo dosta strašno. Cijeli produkcijski model je bio takav da je postojala neka autocenzura i proizvodili su se neki filmovi koji su mislili za sebe valjda da doprinose hrvatskoj stvari, a zapravo su to bili potpuno nezanimljivi i mračni filmovi. U takvoj industriji ja sebe stvarno nisam vidio. Kada je hrvatski film doživio svoju renesansu, a to se počelo događati prije nekih 10 godina recimo, u tom trenutku ja bih možda već bio prestar da postanem dio toga i ti mladi fantastični ljudi koji sada rade filmove u Hrvatskoj, ne znam da li bih ja radio te filmove s njima. Tako da ne znam da li bih bio dio toga – nadam se da bih, ali u svakom slučaju ljudi koji danas stvaraju filmove u Hrvatskoj su mladi ljudi koji jako dobro rade.

I to je taj neki starinski način snimanja televizijskih serija jer je bio sniman za drugu tehnologiju. Znači, tehnologija se promijenila i samim time da bi se ta tranzicija mogla napraviti je bilo potrebno dovesti režisere koji su radili projekte za veliko platno – njih je trebalo dovesti na televiziju da donesu taj odnos prema slici, zvuku i svakom aspektu proizvodnje filma na televiziju. A to se desilo kada se televizijska renesansa počela dešavati – imali smo po prvi puta režisera poput Martina Scorsesea da režira televizijsku seriju, a sad već svi najveći režiseri ili imaju neki televizijski projekt u planu ili su ga već snimili.

Tako da zbog tih novih tehničkih mogućnosti televizije fotografija postaje sve važnija i važnija jer slika postaje sve važnija i važnija, a za mene su film i televizija prvenstveno vizualni mediji i zbog toga mislim da je to jedna od vrlo važnih komponenti filmskog djela. Zadatak filmskog snimatelja nije samo bavljenje fotografijom i fotografskim elementima, nego isto tako pokušaj ujedinjavanja svih drugih vizualnih aspekata proizvodnje filma, kao što je dizajn setova ili kostimi ili frizure, šminka, ujedinjavanje svega toga kroz fotografiju u jednu cjelinu kao što je film. Naravno, u suradnji s režiserom.

• Kakva je situacija po pitanju filmske i TV produkcije u Hrvatskoj i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, kakva je budućnost i suradnja, koje se mogućnosti i perspektive otvaraju?

– Što se tiče servisne industrije, Hrvatska i sve zemlje Europske unije imaju ogromnu šansu da dovedu jako veliki dio svjetskog filmskog biznisa u svoje zemlje, zbog toga jer postoji zakon koji je EU izglasala da, ja mislim, 30 posto programa velikih streaming kompanija kao što su Netflix, Amazon ili Apple koji sada ulazi u igru, mora biti proizvedeno u EU-u. Tako da će oni biti prisiljeni veliki dio proizvesti u Europi. Europa ima potencijale koji su već skoro potpuno iskorišteni i europski centri su potpuno bukirani – u Pragu je jako teško doći do hotelske sobe uopće ako radite neki projekt, Budimpešta je totalno bukirana, ekipe, svi studiji su bukirani, tako da se otvara neki prostor za zemlje kao što je Hrvatska. Ali dok Hrvatska ne uspije financirati i izgraditi filsmki studio, mi ćemo i dalje biti marginalna destinacija, gdje ljudi dolaze zbog lokacija, što je super, ali mislim da trebamo izrasti iznad toga.

• Kako Vam se čine događanja i okupljanja poput NEM-a, koliko ona pridonose razvoju industrije uopće, a pogotovo, u ovom slučaju, za regiju?

– Filmska industrija se prvenstveno bazira na odnosu među ljudima – svaki projekt počinje s nekakvim razgovorom između nekoliko ljudi i razmjenjivanjem ideja i mogućnosti. I takve stvari se mogu desiti upravo u ovakvoj situaciji, gdje u hotelu postoji sto ljudi koji jedni drugima imaju nešto za reći. Znači, svakako je važno da publika koja ovdje dolazi ima pristup ljudima iz industrije, ali ljudi iz industrije međusobno mogu razmjenjivati ideje i vrlo lako je moguće da se iz ovog NEM-a za pet godina desi neki projekt i da kažu: Mi smo se sreli u Zagrebu. Spajanje ljudi je u ovoj industriji ključna stvar.

Izvor: Al Jazeera