Borba za svijet u kojem umiru samo starci

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Hrvatski znanstvenik na radu u Edinburghu, Igor Rudan (44), postao je prvi Hrvat nakon Ruđera Boškovića koji je primljen u prestižno Kraljevsko društvo Britanske akademije znanosti.

Autor je stotina stručnih radova i više knjiga s područja biomedicine, za svoj je rad primio brojne nagrade i jedan je od najcitiranijih znanstvenika u svijetu.

Njegov rad na smanjenju smrtnosti djece proslavio ga je u znanstvenoj zajednici i doveo do uloge savjetnika Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Svjetske banke, UNICEF-a, Kineske akademije znanosti i Zaklade Billa i Melinde Gates.

• Kakav je osjećaj za jednog znanstvenika kao priznanje njegovom radu naći se među takvim imenima kakva su Higgs, Watt, Hume, Fleming, Attenborough…?

Spasiti milione života

Rudan kaže kako ne namjerava stati s radom dok smrtnost djece ne bude smanjena na blizu tri milijuna godišnje, što smatra granicom mogućeg s obzirom na raspoložive tehnologije i financijske resurse. Uz nastavljanje rada na smanjenju zaraznih uzročnika, sa timom u Edinburghu provodi pionirska istraživanja o važnosti manje poznatih uzroka smrti djece u siromašnim zemljama.

“Smanjenje smrtnosti djece za 75 posto u odnosu na početak stoljeća smatram mogućim u idućem desetljeću. Zapravo, uzme li se u obzir da je ukupan broj djece na planeti u međuvremenu porastao, smanjenje je u relativnom smislu zapravo još i veće, moguće je spasiti milijune tek započetih života. Bilo bi divno završiti karijeru u svijetu u kojem umiru samo starci, a smrti djece i trudnica postanu dio naše nepoželjne prošlosti kao ljudske vrste”.

Kada sam doznao da je Albert Einstein jednom rekao kako ne treba postati čovjek od uspjeha, već čovjek od vrijednosti, dugo nisam razumio što je time htio reći. Bio sam tada još vrlo mlad, a mladi ljudi žele osjetiti nekakav uspjeh više od svega.

Vremenom mi je postalo jasnije da je uspjeh nešto trenutno, privremeno, i pomalo sebično, a obično uključuje i tuđi neuspjeh. Međutim, posvećenost stalnom stvaranju vrijednosti u svijetu, na bilo koji način, način je da se postigne znatno veći i trajniji “uspjeh”. Na taj način doživljavam i ovo priznanje koje sam dobio – kao rezultat prepoznate vrijednosti koju sam stvorio kroz dvadeset godina predanosti pomaganju drugima, a ne kao trenutni uspjeh.

Čovjek se ne bavi ovakvim poslom da bi ga netko drugi za to nagrađivao, najveća je nagrada takav posao svakoga dana raditi. Pritom, najveća konkretna vrijednost članstva u Royal Society jest upravo u mogućnosti redovitijeg druženja s nekima od najvećih umova današnjice, a i vođe država svijeta ili velikih kompanija svaki mjesec dolaze održati predavanja u Kraljevskom društvu, pa ih je moguće čuti i upoznati te učiti od njih.

• Vaše područje je biomedicina – u Hrvatskoj se više od desetljeća provodio projekt 10.001 Dalmatinac, jedan od najuspješnijih u hrvatskoj znanosti. Vi ste bili njegov idejni začetnik.  Koji su bili ciljevi i rezultati tog projekta?

Zapitao sam se imamo li mi u Hrvatskoj, kao relativno siromašnoj zemlji, bilo kakvu prednost koja bi nam pomogla uključiti se u svjetska istraživanja genetske podloge bolesti te nas učiniti konkurentnima na međunarodnim natječajima za znanstvene projekte. Zbog cijelog niza razloga, zaključio sam da su stanovnici naših otoka rijetka očuvana izolirana populacija u kojoj bi se najjasnije trebala vidjeti veza između gena i bolesti.

Tako je nastao projekt kojim smo ušli u niz velikih međunarodnih suradnji sa znanstvenicima iz najkonkurentnijih zemalja, ali na sasvim ravnopravnoj osnovi, zahvaljujući kvaliteti naših podataka. Te suradnje pronašle su do danas biomedicinsku ulogu za više od tisuću ljudskih gena.

Razlog zašto uspijevamo namaknuti tolike međunarodne projekte za istraživanje našeg resursa otočana jest u jedinstvenosti tog resursa. Naime, tko god želi u znanost uvesti neku novu istraživačku tehnologiju – bile to analize genoma, proteoma, lipidoma, glikoma, mikrobioma, metiloma, metaboloma, itd. – naš resurs je bio dizajniran na početku da može dati toliko mnogo odgovora i korisnih informacija, da mi stalno nastavljamo namicati nove projekte kako bismo u istom resursu primijenili nove istraživačke tehnologije. Na taj način naša biobanka “raste” i postaje temeljena na sve više novih podataka, pa time postaje i sve vrijednija za daljnje analize.

• Golem je Vaš doprinos jednom od milenijskih razvojnih ciljeva UN-a, smanjenju smrtnosti djece u svijetu – razvili ste metode koje su priznali WHO, UNICEF i Svjetska banka…

Trebalo je na neki način poboljšati razumijevanje uzroka smrti djece u svijetu. U međunarodnim organizacijama, poput Svjetske Banke, UNICEF-a I WHO-a, uvriježilo se mišljenje utjecajnih savjetnika da su prioriteti AIDS, malarija i tuberkuloza, no meni je bilo jasno da za točnu ulogu tih bolesti u umiranju djece nemamo čvrste dokaze. Pridružio sam se maloj skupini epidemiologa sličnog interesa iz čitavog svijeta te predvodio razvoj metoda procjene o tome koje informacije o uzrocima djece u svijetu uopće možemo smatrati vjerodostojnima, kao i gdje su ti podaci najviše manjkavi.

Zatim sam ukazao da su upale pluća i proljevi znatno važniji uzroci smrti no što je itko u to vrijeme očekivao i da njima treba posvetiti prioritet. Nadalje, evaluirao sam učinak raspoloživih intervencija, poput postojećih cjepiva i antibiotika, na upale pluća te pokazao da bi se njihovom povećanom primjenom u zemljama u razvoju mogla znatno smanjiti smrtnost djece.

Razvio sam metode za optimizaciju investiranja u smanjenje smrtnosti djece u svijetu. Tri različite metode – za smanjenje izloženosti rizičnim čimbenicima za razvoj dječjih bolesti, zatim za izbor portfelja zdravstvenih intervencija za liječenje već oboljelih, te za prioritiziranje znanstvenih istraživanja o važnijim uzrocima smrti djece u svijetu – ušle su u široku primjenu.

Široka primjena tih metoda dovela je do pretakanja investicija u cjepiva te znatnog poboljšanja zaliha jeftinih antibiotika u najugroženijim područjima. Dijelom zahvaljujući tim naporima, smrtnost djece u svijetu smanjena je s oko 12 milijuna na oko šest milijuna godišnje u posljednjih 15 godina.

• Koliko mogu izvaninstitucionalne inicijative i organizacije poput zaklade Billa i Melinde Gates pomoći rješavanju svjetskih humanitarnih problema i koliko je li danas njihovo postojanje u tome smislu važno?

Dugo je prevladavalo mišljenje da je o nekim pitanjima važnim za cijelo čovječanstvo, poput odgovora na epidemije i pandemije te borbe za bolje zdravlje svih ljudi, potrebno centralizirati sve informacije i odluke kroz institucije UN-a, poput Svjetske zdravstvene organizacije i njezinih ogranaka. No, čim ne postoji zdrava konkurencija, dolazi do neminovnih procesa birokratizacije tih institucija, dvojbenih kriterija pri zapošljavanju te izbjegavanja preuzimanja odgovornosti kako bi se izbjegle pogreške i očuvale stečene privilegije zaposlenih u takvim organizacijama. Sve je to dovelo do niza loših procjena i prosudbi u radu međunarodnih tijela proteklih godina.

Široj javnosti je to postalo očigledno tek nakon nedavne epidemije ebole u zapadnoj Africi. Kasnije su evaluacije pokazale da su mehanizmi zakazali na praktično svim razinama WHO-a, što je dovelo do izravne smrti desetaka tisuća ljudi. No, posredno je broj smrti bio znatno veći, jer su se slabašni kapaciteti zdravstvenih sustava zapadne Afrike prekasno usmjerili u suzbijanje ebole, a cijenu su ponovo platile majke i djeca, čija je smrtnost u zemljama zahvaćenim ebolom dramatično porasla. Naime, oni su bili svjesno prepušteni na milost i nemilost drugim bolestima, kako bi se zauzdala ebola, koja je postala sigurnosna prijetnja cijelom čovječanstvu.

Ulaskom Billa i Melinde Gates i Warrena Buffeta u područje globalnog javnog zdravstva te utemeljenjem njihove zaklade s oko 40 milijardi dolara kapitala, stvorena je zdrava konkurencija WHO-u. Utemeljen je i niz drugih važnih organizacija, poput Globalnog fonda za AIDS, tuberkulozu i malariju, te Globalne alijanse za cjepiva i imunizaciju. Iako je time ozbiljno ugrožena relativna važnost WHO-a, znatno je važnije da je došlo do velikog napretka u globalnom zdravlju, koji bez ove zdrave konkurencije ne bi bio moguć. Nadam se da će WHO pronaći snage da se reformira u narednim godinama i poveća svoju efikasnost, kako bi uopće mogla ostati relevantnim čimbenikom u globalnom zdravlju.

• Na koji bi način trebalo pristupiti poticanju i razvoju znanosti s obzirom na gospodarsku situaciju u Hrvatskoj i regiji? Čini se da se politika stalno poziva na znanost kao jamac gospodarskog zamaha, a u praksi se ništa bitno ne pokreće – u Hrvatskoj su drastično smanjena sredstva za znanost u proračunu zbog čega je pokrenuta peticija, mladi znanstvenici odlaze…

Mislim da najveći problem Hrvatske, kao i svih ostalih zemalja koje tek nastoje postići puni ekonomski procvat, nije u količini novca koji je na raspolaganju, već u krajnjoj neefikasnosti potrošnje tih sredstava. S obzirom na svoju veličinu, Hrvatska bi morala definirati najviše stotinu dugoročnih znanstvenih programa u kojima može postati ili pak ostati doista svjetski konkurentna te definirati što svjetska konkurentnost točno znači za svako područje znanosti. Nema nikakvog smisla ulagati u više od toga jer premala smo zemlja, a konkurencija u svjetskoj znanosti je ogromna i stalno raste.

Čak i među tim strogo probranim programima treba zatim uvesti stalnu evaluaciju te svake godine gasiti pet ili deset najnekonkurentnijih, a uvoditi isti broj novih, koji bi mogli biti bolji od ukinutih. I to je sve što treba učiniti – tj., jasno reći kojih stotinu znanstvenih programa u Hrvatskoj je svjetski konkurentno te im dati svu moguću potporu kako bi ostvarili međunarodni odjek, a sve ostalo potpuno odbaciti. Iznimka su, naravno, projekti u humanističkim znanostima od posebnog nacionalnog interesa, npr. istraživanja naše povijesti, jezika ili arheologije.

Bolji rezultati s manje novca

U sustavu s tisućama malih projekata, kao što je hrvatski, upozorava Rudan, gotovo 85 posto novca neće dovesti do međunarodno konkurentnih znanstvenih istraživanja, a 15 posto hoće, uglavnom zbog međunarodne suradnje ili inozemnog sufinanciranja. No, kad bi ukupna sredstva bila i upola manja, ali uložena u stotinjak dugoročnih i kvalitetnih programa, tada bi 50 posto početnog iznosa bilo korisno uloženo, što je tri puta više od sadašnjeg modela.

“Novi model polučio bi, dakle, tri puta bolje rezultate s upola manje novca. To znači da ni smanjenje ukupnih sredstava za znanost nije nužno toliki problem, ako je praćeno reformama koje bi dovele do efikasnije iskoristivosti sredstava, u čemu vidim znatno veći problem od samog iznosa ukupnog izdvajanja”.

Ako spomenem da smo od osnutka Hrvatske imali sustav s nekoliko tisuća malih znanstvenih projekata, koji nisu bili ozbiljno evaluirani, niti je većina njih ikada imala ikakvog odjeka, shvatit ćete u čemu je problem.

• Problem se čini još neshvatljiviji kada se uzme u obzir da brojni hrvatski znanstvenici nakon odlaska postignu velike uspjehe i ugled u znanstvenoj zajednici. Otkud toliki znanstveni potencijal na ovim prostorima i zašto ‘eksplodira’ tek vani?

U odgovoru na ovo Vaše važno pitanje pokušat ću otkloniti dvije velike zablude. Prva zabluda je da hrvatski znanstvenik iskazuje domoljublje tako da fizički ostaje u Hrvatskoj. Druga zabluda je da su znanstvenici u najrazvijenijim zemljama bolji od znanstvenika iz Hrvatske. Obje ove postavke su potpuno pogrešne.

Prvo, prirodne znanosti ne poznaju granice – ili su istraživanja u prirodnim znanostima svjetski vrijedna i dovode do potpuno novih znanja, ili nisu. U društvenim znanostima postoje odstupanja od tog pravila jer istraživati lokalnu povijesnu i kulturnu baštinu, jezik ili arheološke iskopine ima vrijednost za svaku državu. No, znanstvenik u prirodnim znanostima mora biti vjeran vrhunskoj znanosti, a ne granicama ucrtanim na zemljopisnoj karti. Da bi bio domoljub, treba u najvećoj mjeri iskoristiti svoje potencijale i time steći zasluge koje će moći pripisati i svojoj domovini Hrvatskoj. Ako u Hrvatskoj nema uvjeta za rad, iz svoje nove sredine u inozemstvu moći će znatno više učiniti za Hrvatsku.

Svjetski konkurentan znanstvenik može iz inozemstva više učiniti za razvoj hrvatske znanosti i iskazati domoljublje no samim fizičkim ostankom u Hrvatskoj i trošenjem novca njezinih poreznih obveznika na nekonkurentne znanstvene projekte.

Drugo, naši znanstvenici bi trebali razumjeti da su, što se sposobnosti tiče, ne samo jednako dobri, već znatno bolji od onih na Zapadu i zbog toga često postižu uspješne karijere u inozemstvu. Objasnit ću vam jedan od najvažnijih razloga, prema mojem osobnom mišljenju. U najrazvijenijim zemljama Zapada, najsposobniji studenti na najboljim sveučilištima već i prije diplome bivaju regrutirani kao menadžeri velikih svjetskih korporacija.

Drugi iza njih postaju tzv. “civil servants”, tj. osobe u ministarstvima vlada koje su stručnjaci, dobro razumiju kompleksne sustave, i svime zapravo rukovode i upravljaju tijekom svoje karijere od nekoliko desetljeća, za vrlo dobru i sigurnu plaću, dok se ministri iznad njih smjenjuju sa strankama koje osvoje ili izgube vlast. Na taj način se osigurava da sustavi najrazvijenijih zemalja uvijek funkcioniraju i trajno se unaprjeđuju, bez obzira koja je stranka na vlasti. Treći iza njih postaju liječnici i pravnici, što su također sigurne i dobro plaćene karijere. Tek četvrti ili peti po uspjehu postaju poduzetnici i znanstvenici.

U Hrvatskoj, međutim, regrutiranja “mozgova” kakvo postoji u razvijenom kapitalizmu jednostavno nema, sustav “civil servants” je nerazvijen i neatraktivan, a biti liječnik ili pravnik nije nužno bolje od ostanka u sustavu visokog školstva, pa mnogi najbolji studenti po završetku studija tradicionalno ostaju na fakultetima kao asistenti. Zbog toga su oni glede svojih sposobnosti superiorni kolegama znanstvenicima u inozemstvu. Kada napuste Hrvatsku i odu u inozemstvo, njihova jedina prava konkurencija, što se sposobnosti tiče, su imigranti sličnog profila iz mnogoljudnih zemalja poput Kine ili Indije.

Izvor: Al Jazeera