Oglasi

Balkanski parlamenti kao arene za uvrede i prazne priče

Skupštinske klupe odavno ne služe za argumentirane političke rasprave koje će donijeti dobrobit društvu i građanima.
Politika sukoba, zavađanja, vrijeđanja i etiketiranja nikada nije prestala bio dio 'mainstreama' u politici, kažu Al Jazeerini sagovorniciEPA - Arhiva

Raspravu u parlamentima balkanskih država uglavnom obilježavaju uvrede, teške riječi, ruganje političkim protivnicima, vrlo rijetke konstruktivne rasprave. U Srbiji su se ovih dana opet požalili na Vojislava Šešelja, pa zastupnici opozicije tvrde da ga je teško i opomenuti, a kamoli kazniti. Hrvatski sabor služi za beskonačne i bespotrebne difamacije, a parlamenti u Bosni i Hercegovini, na svim razinama vlasti, poligon su za konstantno skretanje s teme i bavljenje samima sobom, a ne problemima građana. Stoga se opravdanim postavljaju pitanja što se mora dogoditi da se oni koji vrijeđaju primjereno kazne, treba li se onima koji skreću s teme bez opomene oduzeti riječ i da, na kraju, parlamenti postanu ono što trebaju biti – arene argumentirane političke rasprave koje će donijeti dobrobit društvu i građanima.

Za medijskog i političkog analitičara Davora Marka to su „pitanja za milion“, jer to „nije samo stvar parlamenata čija je funkcija obesmišljena u balkanskim društvima“. Govoreći o iskustvima Bosne i Hercegovine, kaže kako je „učešće u radu parlamenta svrha sama sebi, jer zastupnici primaju visoke plate za vrlo mali ili gotovo nikakav učinak“, a kad govori o Srbiji navodi kako skupštinske klupe „služe za širenje uvreda, etiketiranje i necivilizovani obračun sa neistomišljenicima“.

„Treba da se promeni nekoliko stvari. Prvo, treba nam kultura dijaloga i kultura neslaganja gde će politički oponenti jedni drugima replicirati argumentima. Drugo, trebaju nam snažne institucije. Skupština u Srbiji, kao i brojne druge institucije odavno nemaju institucionalni i demokratski kapacitet per se. Obesmišljene su, a procesi donošenja odluka izmešteni su iz skupštine u neformalne političke i poslovne krugove“, objašnjava Marko.

Ukazuje i na „praksu nekažnjivosti“, te napominje kako je „dovoljno samo pogledati političku vlast u Srbiji i BiH, gde su na vlasti isti oni ljudi ili iste one politike koji su tokom 1990-ih dovodili do razdora i sukoba“.

„Politika sukoba, zavađanja, čiji je deo i praksa vređanje i etiketiranja, nikada nije prestala bio deo mainstreama u politici. Zbog toga, nemamo principe odgovornosti i poželjnih vrednosti koji vrede u politici, niti kažnjivosti za javno izrečene uvrede“, dodaje Marko.

Problem mnogo širi nego što se čini

Lana Avakumović, zamjenica glavnog urednika portala Talas, upozorava da je problem mnogo širi nego što se čini, te napominje da je „trenutno stanje u Narodnoj skupštini Republike Srbije simptom generalne političke situacije u zemlji, a ne izolovan problem koji ima jednostavno rešenje“.

„Polarizacija, partijska disciplina, koncentrisana moć, kultura nasilja u medijima – sve se to preliva iz društva u Skupštinu i obrnuto“, konstatira.

Ne misli da treba oduzimati riječ svakom zastupniku koji skrene sa teme, a za sankcioniranje neprikladnog ponašanja dodaje kako je odgovor na to, „kao i sa većinom problema u Srbiji, opšte mesto: propisi postoje, ali se ne poštuju“. U tom smislu napominje kako „ne postoji sistem podsticaja za poštovanje propisa“.

„Glasanje na zvonce, stroga partijska disciplina, ukidanje rasprave u javnosti – sve su to simptomi dubljih društvenih problema koji zahtevaju rešavanje na temeljnom nivou“, ukazuje Avakumović.

Kazna samo na izborima

Ni zapadno od Drine i Dunava, konkretno u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, situacija nije mnogo drugačija. Nedavna rasprava u entitetskom parlamentu Republike Srpske posvećena inicijativi Milorada Dodika, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u slučaju gradnje Pelješkog mosta to je potvrdila. Najmanje se govorilo o mogućem pokretanju postupka za zaustavljanje gradnje tog velikog infrastrukturnog projekta, što su inicirale Dodikove kolege u državnom predsjedništvu – Šefik Džaferović i Željko Komšić, a mnogo više je rasprava fokusirana na osobne uvrede, prozivanja, pa i izravne prijetnje.

I Hrvatski sabor vrlo često je pozornica političkog egzibicionizma, pokušaja naguravanja, ali i fizičkog iznošenja neposlušnih zastupnika što je na svom primjeru više puta iskusio Ivan Pernar.

„Nažalost, za sve to nisu predviđene bilo kakve kazne i jedino moguće je političko kažnjavanje, tj. da ih glasači na sljedećim izborima ne izaberu ili ne glasaju za predstavnike partije kojoj pripadaju. Ali to nije problem političara, već građana, koji sav taj nerad i bezobrazluk vide i znaju, a pristaju na njega“, primjećuje sociolog Srđan Puhalo.

Dok god građani takvo ponašanje trpe, dodaje, „poslanici nemaju potrebu da mijenjaju svoje ponašanje“. „Poslanici su uspjeli stvoriti iluziju da je ovakvo stanje i njihovo ponašanje jedino moguće i normalno i očekuju od svojih glasača da pristanu na to“, smatra Puhalo.

'Ipak nisu najbolji među nama'

I Darijo Čerepinko, docent na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, nastavlja na sličnom tragu ukazujući kako su „članovi parlamenta predstavnici onih koji ih biraju i u dobroj mjeri predstavljaju presjek društva koje predstavljaju“. No, i primjećuje, pozivajući se na brojna istraživanja, da „oni nisu najbolji od nas, kako se vole predstavljati, već su vrlo često tipičan prosjek ili čak i malo gori od toga“.

„Dokle god društvo tolerira vrijeđanje, sijanje mržnje i opstrukciju, dokle god se takve ljude ne bude kažnjavalo uskraćivanjem glasa, dotle se stvari neće bitno popraviti. Najbolji način prevencije neprimjerenog ponašanja je gubitak izbora“, promišlja i Čerepinko.

Za način rasprave u parlamentu kaže da „umnogome ovisi o atmosferi odnosno kulturi koju stvaraju sami parlamentarci“, te dodaje: „Ako su oni spremni trpjeti nepristojno i vulgarno ponašanje, ako s njihove strane nema istinske osude i pritiska na zastupnike koji se neprimjereno ponašaju, poboljšanja teško može biti“.

„U zemljama slabe demokratske tradicije bilo bi izuzetno štetno pokušati ograničiti zastupničke slobode, pogotovo slobodu govora, pod izgovorom kažnjavanja neprimjerenog ponašanja jer, prošlost nas uči, veća je vjerojatnost da bi takvi instituti bili iskorišteni za ušutkivanje opozicije nego za uvođenje reda. Još su stari Rimljani govorili da ono što je dopušteno Jupiteru tj. bogu, nije dopušteno volu. U parlamentima svih bivših jugoslavenskih republika tih samozvanih bogova ima na bacanje. Kratkoročno, dakle, ovisimo o volji izabranih zastupnika da se ponašaju pristojno i u javnom interesu. Dugoročno, ako se kao glavne društvene vrijednosti ne vrate poštenje, pristojnost i skromnost, ne možemo očekivati poboljšanja, ne samo u parlamentima, nego niti u bilo kojem od naših društava“, smatra Čerepinko.

Površna ratnička retorika

Josip Kregar, redoviti profesor na predmetu sociologija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ima i saborsko iskustvo. U jednom mandatu bio je i zastupnik, pa iz prve ruke svjedoči o ponašanju kolega u parlamentu.

„U pristojnom društvu pravila nastaju prema prirodnom ljudskom moralnom načelu 'ne radi drugome ono što ne želiš da se tebi radi'. I primati, i djeca, i ljudi poštuju takva pravila zajednice. Zašto ih onda ne poštuju ljudi u parlamentu? Zato što parlamenti nisu prirodne zajednice nego društva u kojima je dozvoljeno biti sebičan, u kojim se smatra korisnim poniziti drugog i u kojima je važno pobijediti, postići svoj interes, koji je nekad samo osjećaj zadovoljstva da si nadgledao ili navikao druge. U parlamentu je dozvoljeno koristiti grube i nepristojne izraze, praviti se važan i govoriti preko mjere“, konstatira Kregar.

Ukazuje i kako „iza površne ratničke retorike, obično postoje tihi dogovori iza kulisa, možda i kalkulacija da ni prijatelji ni neprijatelji nisu vječiti, da su saveznici vjerolomni, a da se sve može izgladiti ako se pojavi novi zajednički neprijatelj“. Upućuje i na praksu drugih parlamenata u razvijenim demokracijama u kojima „zastupnici govore razumljivo i ponašaju se pristojno“, te napominje da tamo „agresivnost i nasilje glasači ne vole, a javnost ih ne odobrava“.

Pristojnost nije pitanje ideologije, vjere ili stranaka

„U patrijarhalnim i primitivnim društvima političarima se ne uzima za zlo preljub ili krađa, ali nikada ne znaš kada ta stvar može eskalirati i uzrujati politiku i društvo. Ne uzima im se za zlo pretjerana agresivnost i prostakluk. Histerična politika ekstremizma i ksenofobije, populizam i demagogija u društvima dinarske plemenske demokracije nije prošla skupu školu učenja da protivnici nisu nužno neprijatelji, da uvrede bole kad se vrate ili ne zaborave“, kaže Kregar.

Prema njegovim riječima, „živjeti prema zlatnom pravilu da 'ne radiš loše što ti se može vratiti' nije moraliziranje već jednostavna matematika demokratske zajednice i društva“. Na kraju, kaže, „kazne, kao u svakom odgoju, treba izbjegavati i ojačati ih shvaćanjem da zloupotrebe poslovnika, zastupničko afektiranje i gluma ne samo da od parlamenta rade cirkus već i od zastupnika klaunove, a ne lavove“. Nije to stvar prevencije i odgoja, dodaje, nego poslovničkog pravila.

„Pristojnost nije pitanje ideologije, vjere ili stranaka već shvaćanja da se duže, bolje i zdravije živi ako ne bjesniš i ne varaš, ako poštuješ druge. Ljudi malog znanja i niske inteligencije to ne mogu razumjeti, zato se za takve ne glasa“, zaključuje Kregar.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.