Avgeropoulos: Privatizacija vode je nemoralan čin

Iznimno brzi tempo naučne i industrijske promjene komplikuje pokušaje da se odgovori na ovo sveobuhvatno pitanje, ali Yorgos Avgeropoulos je siguran u značaj jednog, velikog postignuća.

„To što smo u stanju odvrnuti česmu u svojim domovima i imati tekuću vodu je ono što je pomoglo našoj civilizaciji da se pokrene“, kaže nagrađivani režiser dokumentaraca i novinar. „To je velika razlika kada se uporedi 19. stoljeće i raniji period.“

Ipak, oko 30 posto ljudi širom svijeta danas, ili više od dvije milijarde, u svojim domovima nema pristup vodi sigurnoj za piće. U isto vrijeme se urbani zahtjevi povećavaju, a upozorenja da vode nema dovoljno postaju glasnija. Uzimajući sve to u obzir, postavlja se pitanje ko kontroliše vodu u velikim gradovima.

Imajući ovo u vidu, Avgeropoulos je krenuo da istražuje rastući globalni trend da gradovi odbijaju dugogodišnji privatizacijski model kojeg pokreće profit kako bi ponovo stekli kontrolu nad upravljanjem vodom i sanitacijom.

Njegov dokumentarac Do posljednje kapi sniman je u 13 gradova širom Evrope tokom krize u eurozoni. Film prati poslovne interese vodenih korporacija i prikazuje borbu da se odupru privatizaciji, posebno u državama najviše pogođenim evropskom krizom zbog mjera štednje.

Al Jazeera je razgovarala sa Avgeropoulosom o snimanju ovog filma, evropskom vodenom lobiju i posljedicama privatizacije.

• Zašto ste odlučili snimiti ovaj film?

Voda je najznačajnije pitanje našeg vremena – ona nije samo vrijedan prirodni resurs od kojeg ovisi naše postojanje već i pitanje demokratije.

Prvi put sam se susreo s temom dok sam snimao drugi dokumentarac nazvan Život na prodaju, koji govori o najvećem tržištu vode u Čileu. Tamo privatna kompanija može kupiti rijeku ili jezero i zadržati svu vodu za sebe sa ogromnim posljedicama za lokalnu populaciju.

Onda sam odlučio pratiti šta se dešava u Evropi i ideja se počela formulisati 2011. kada su Italijani glasali protiv privatizacije svoje vode.

Evropska Centralna banka poslala je tajno pismo, koje su italijanski mediji kasnije iznijeli na vidjelo, u kojem pita tadašnjeg italijanskog premijera Silvija Berlusconija šta planira uraditi u vezi privatizacije vode ‘bez obzira na rezultate referenduma’.

Čitajući ove riječi zadrhtao sam. Nisam mogao shvatiti kako neizabrani zvaničnici mogu koristiti takav jezik u dokumentima adresiranim na lidera suverene države.

Bilo je šokantno i nagnalo me da napravim dokumentarac o vodi u Evropi, prije svega zato što je ovdje riječ o demokratiji i potom zato što je sada jasno da Evropska komisija, uprkos svojoj retorici koja tvrdi neutralnost u vezi upravljanja vodom, u suštini kroz svoje prakse promovira privatizaciju. To je i nemoralno i nedemokratski.

• Centralna tema u dokumentarcu je kontrast između dešavanja u glavnim prijestolnicama evropskih sila i politika stavljenih u praksu u državama pogođenim krizom. Možete li ovo objasniti?

Nivo licemjerstva je zapanjujući. Posljednjih godina, veliki gradovi u centralnim i sjevernim evropskim državama kao što su Pariz i Berlin su vratili vodu u državno vlasništvo nakon što su utvrdili da privatni model koji su pokušavali godinama ne uspijeva. U isto vrijeme evropska finansijska i politička elita vrši pritisak na krizom pogođene države na jugu da privatiziraju svoj vodovod.

Evropska unija može tvrditi da ne zauzima stav, ali kad god postoji sporazum o pomoći između trojke i država kao što su Grčka i Portugal, Evropska komisija je dio tog sporazuma i potpisuje ga. Uprkos svim zvaničnim poricanjima, njena de facto pozicija je u korist privatizacije.

Dakle, postoji velika kontradikcija.

Trenutno postoji veoma značajan pokret širom svijeta u korist vraćanja vodovoda u državno vlasništvo. U Evropi postoje na stotine takvih slučajeva, većina je u Francuskoj, državi koja je izumila privatizaciju kakvu danas poznajemo. Ovo mora poslati jasnu poruku svima jer je veoma važno da ljudi vide da su gradovi sa višedecenijskim iskustvom procijenili da je ovaj model bezuspješan.

• Koliko je moćan vodeni lobi?

Jedan je od najmoćnijih u Evropi; može se reći da je usporediv sa farmaceutskim lobijem, ako nije veći.

Pod broj jedan, ako vodu vidimo kao robu, stav s kojim se ne slažem, onda je lako vidjeti da je to iznimno profitabilan biznis. Svakome je potrebna voda, pa privatna kompanija ne mora tražiti klijente, već su osigurani.

Potom, za razliku od bilo kojeg drugog sektora, kompanije u ovoj industriji imaju zagarantovan profit. Oni potpisuju ugovore u kojima piše da ako se potrošnja smanji ili gradska populacija ne poveća, onda će lokalne vlasti morati pokriti razliku.

Drugim riječima, ako posao dobro napreduje, onda je sve uredu, ako ne sve je uredu opet, javni sektor – što znači poreski obveznici – će opet platiti.

Ovo je nečuveno i jedinstveno u privatnom poduzetništvu, što je suštinski povezano sa rizikom – pa ipak privatni vodovodi mogu otići na arbitražne sudove i dobiti kompenzaciju za gubitak zarade, ako se potrošnja vode ili populacije ne povećaju.

Postoje slučajevi kao u Barcelosu u Portugalu, gdje je situacija tragična. Općina je talac kompenzacije koju može platiti tek nakon 500 godina.

• Koje su posljedice privatizacije?

Osim rasta cijena, istina je da bi bilo iznenađujuće očekivati od privatnog investitora da misli dugoročno. Njihovo se razmišljanje proteže samo do isteka ugovora, maksimalno 25 do 30 godina. Ali kada je u pitanju upravljanje vodom, to nije dovoljno. Moramo se pripremati za brojne generacije poslije nas i stalno ulagati u nove tehnologije.

U konačnici, manjak investicija znači slabiji kvalitet vode. Budući da je voda tako profitabilan biznis, ova industrija je bila izvor skandala, kao u Francuskoj gdje su vodovodne kompanije platile političarima da obnove ugovor u kontinuitetu.

U konačnici, budući da je voda u privatnim rukama i doživljava se kao proizvod, nema socijalnih politika – siromašni su ostavljeni bespomoćni.

• Ako hrana ima komercijalnu vrijednost, zašto je ne bi imala i voda – kako su u prošlosti tvrdili direktori velikih korporacija?

Ovakvi argumenti mogu se lagano diskreditovati, upotrebom zdravog razuma. Zato su čak i male grupe ljudi bile u stanju uspjeti u svojoj borbi protiv interesa moćnika.

Voda nije isto što i hrana, možemo uzgojiti paradajz – da možemo i vodu, manjak vode ne bi bio veliki problem koji jeste.

Nisam mišljenja da voda mora biti besplatna. Zaista je skupo prečistiti vodu i dovesti je do domova ljudi. Moći odvrnuti česmu i imati tekući vodu pomoglo je našoj civilizaciji da se pokrene – i to je velika razlika kada se uporedi situacija sa 19. stoljećem i ranijim periodom.

Dakle, to je usluga koja se mora platiti, ali trebalo bi razmišljati o tome da se voda tretira kao vrijedan prirodni resurs, a ne kao roba jer onda stvari mogu postati veoma opasne. Ljudima bi mogli isključiti vodu i ostaviti ih da umru jer neće biti u stanju da je plate. To bi se moglo dešavati u 21. stoljeću. To je šokantno; protivi se logici, da neko može posmatrati vodu kao robu – kao cipelu, majicu ili kobasicu.

• Kako se ljudi mogu boriti protiv tog?

Film jasno pokazuje da male grupe ljudi mogu prouzrokovati promjenu – oni koji stoje iza pokreta za vodu u Irskoj nisu mnogobrojni, oni su samo ljudi koji su udružili snage u nekom trenutku lokalno i sada imaju velike šanse da dobiju slučaj.

To ne znači da EU ne vrši pritisak na Irsku. Ali isto se desilo i dalje se dešava u Grčkoj, sa referendumom u Solunu. Tako da vjerujem da je ovo jedini smjer djelovanja: male grupe ljudi udružuju se sa drugim malim grupama i odolijevaju na taj način.

Ipak, ključno je da su ljudi informisani o tako važnoj temi. To je bio dublji razlog zbog kojeg sam uradio ovaj film. Imao sam potrebu da dešifrujem i ponudim panoramu o evropskim vodenim politikama u ovom trenutku.

Shvatio sam da ljudi ne znaju dovoljno o ovom pitanju, iako je voda nešto tako važno za naš svakodnevni život. Ljudi su mi prilazili nakon odgledanog filma s riječima ‘pokazao si nam novi svijet, nismo imali pojma’.

• Zašto je to nepoznato pitanje?

To je zato što obično nije dio svakodnevnih medijskih izvještaja. Vijesti o ponovnom vraćanju u državno vlasništvo rijetko se vide jer postoji širi pogled uspostavljen u Evropi da je javni sektor nešto zlo i da mora biti ograničen.

Preovaldavajuća ideologija u Evropi danas je neoliberalizam, koji zahtijeva smanjenje javne sfere u svim sektorima, od upravljanja vodom do energije, obrazovanja i zdravstva. Ovi neizabrani političari koji trenutno vode Evropu nisu pali s neba – tu ih je postavila izvjesna finansijska i politička elita iz sjevernih evropskih država kao što su Njemačka i Francuska.

Kada su izabrani predstavnici evropskog naroda, članovi Evropskog parlamenta, sasvim bespomoćni, nije slučajnost da ovu rupu popune političari koji vjeruju u ovu ideologiju i učine ono što smatraju ispravnim.

Glavni argument je da javne kompanije ne funkcionišu kako treba. Slažem se s tim stavom, ali to ne znači da voda mora doći pod privatnu kontrolu.

Mora se dogoditi popravak onog što je loše da bi državne kompanije mogle raditi bez problema. Onoga što ne radi dobro se nećemo otarasiti; pokušat ćemo to popraviti jer smo vidjeli mnogo puta, posebno u slučaju vode u državama kao što je Velika Britanija, gdje je neoliberalizam preovladavao 1980-ih, da ni privatne kompanije ne funkcionišu kako bi trebalo.

Izvor: Al Jazeera