Oglasi

Ateistička reforma islama

Da li je korisno u Bosni islam tumačiti kao - vjeru mržnje, straha i neolerancije, koju treba reformirati ka univerzalnim ljudskim vrijednostima.
Irshad Manji u Sarajevu: Danas je na Zapadu cijenjena kao tumač islamaGrad Sarajevo

Piše: Fatmir Alispahić

Nekoliko bošnjačkih autora i socijalnih mreža negativno je reagiralo na bosansku turneju kanadske autorice Irshad Manji, koja je u Sarajevu, Tuzli i Banjoj Luci promovirala svoju novu knjigu „Allah, sloboda i ljubav“, a u kojoj, kao i u prošloj knjizi „Nevolje sa islamom danas“ -  poziva na „reformu islama“. Irshad Manji je rođena u Ugandi, a danas je na Zapadu veoma cijenjena kao tumač islama, što svakako proizlazi i iz potrebe Zapada da muslimane u svijetu oslobađa od njihovog identiteta i tradicije. O toj potrebi Zapada da muslimane tumači svojim interesima, a ne autentičnim muslimanskim izvorima, pisali su poststrukturalistički teoretičari. Najistaknutiji među njima je Edward Said. Posljednje decenije je u književnosti, publicistici i nauci izrastao imigrantski korpus zapadnih tumača islamskog svijeta, kakav nije postojao u vrijeme kada je 80-ih Salman Rushdie bio simbol disidentstva u islamu.

Odgajanje mržnje

Činjenica da prije 11. septembra 2001. nije vladala tržišna glad za knjigama koje otkrivaju ili prikazuju navodnu totalitarnu nakaznost nekih islamskih društava, ipak upućuje da je erupcija ovog interesovanja diktirana diskursom globalne političke moći. Kako su zapadni mediji bivali opsjednuti islamskim svijetom, tako se i tržišni refleks izdavaštva na Zapadu prilagođavao potražnji, te u svoju ponudu uvrštavao tražene tekstove. Naravno, vjerodostojnije je kad o Iranu piše Kader Abdulah, nego neki zapadni autor, pa je nastala potražnja za muslimanskim autorima koji će zadovoljiti zahtjeve tržišta. A tržište je, dakle, određeno karakterom političke moći i medijskih utjecaja na mišljenje kritične mase.

Kada ovaj blok logičkih nizova naslonimo na blok vijesti o evropskom suočavanju sa posljedicama islamofobije, na čelu sa krunskim argumentom u vidu Andreasa Behringa Breivika, koji je i zbog mržnje prema muslimanima ubio 77 ljudi – onda uočavamo nit koja vodi od političkog i ekonomskog interesa ka medijskim i kulturalnim manifestacijama. Breivik vjerovatno ne bi počinio masakr da nije odrastao u ambijentu koji je bio krcat islamofobijom, a koja kao medijski produkt pripada istoj onoj familiji u čijem su srodstvu knjige kakve pišu muslimanski zapadnjaci, naturalizirani Kanađani ili Holanđani, za potrebe tržišta i svoje egzistencije u tuđem svijetu.

Genocid nad Bošnjacima nije se dogodio sam od sebe, već je brižno pripreman, propagandno odgajan, kao što je, uostalom odgojen i masakr na otoku Utoyi u Oslu.

Ovdje ne ulazimo u kvalitet, istinitost i poštenje tih knjiga – možda je to baš sve tako kako piše – već se bavimo mehanizmom potražnje i ponude na kulturnom tržištu, koje je samo deklarativno slobodno i neovisno, a zapravo temeljito prožeto karakterom političkih, ekonomskih i medijskih utjecaja.

Zašto bi se, u protivnom, u tri bosanskohercegovačka grada, a potom u Zagrebu i Beogradu, pojavljivala jedna od prominentnih autorica iz ovog korpusa zapadno-muslimanskih autora, Irshad Manji, ako ove sredine nemaju političku potrebu da im se islam protumači kao vjera mržnje, straha i neolerancije koju treba reformirati ka univerzalnim ljudskim vrijednostima?

Ali, u Bosni, a pogotvo u Srbiji i Hrvatskoj, nema nikakvih „islamističkih“ režima koji nekoga ugnjetavaju ovdje, jedino, živi bošnjački narod, čija je vjera islam i to na jednoj razini koja gotovo da graniči sa ateizmom. Teze o „netoleranciji prema manjinama“, o „kršenju ljudskih prava u Božije ime“, o „podređenoj ulozi žene u islamu“, a pogotovo o „islamskom antisemitizmu“ (Arapi su semitski narod i više je semita muslimana nego Jevreja!) – nemaju nikakve veze sa bošnjačkim narodom.

Ali, sa bošnjačkim narodom s početka 90-tih nikakve veze nisu imale ni optužbe velikosrpske propagande da će Bošnjaci „napraviti džamahiriju“, „islamsku državu“, u kojoj će po šerijatskim propisima morati da žive bosanski Srbi.

Dok su se Bosanci i Hercegovci smijali nevjerovatnim optužbama, te gluposti su mobilizirale veliki broj dojučerašnjih komšija da počine masovne zločine u Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Višegradu, Srebrenici.

Političko sponzorstvo

Upravo zbog toga bi se u Bosni, ali i u susjedstvu, morao imati istančan osjećaj za tretman teme na kojoj je propagandno i ideološki građen genocid nad Bošnjacima, onaj o kome su se već izjasnili evropski, američki, kanadski, australijski i mnogi drugi nacionalni parlamenti.

Genocid nad Bošnjacima nije se dogodio sam od sebe, već je brižno pripreman, propagandno odgajan, kao što je, uostalom, odgojen i masakr na otoku Utoyi u Oslu. Rezolucije o genocidu u Srebrenici morale bi biti moralno obavezujuće za organizacije i pojedince koji bi da kultiviraju Bošnjake, ali po modelima ratnih rukovodilaca Republike Srpske, sve samih haških osuđenika. Doduše, Svetlana Broz, poznatija kao Titova unuka, direktorica NVO Gariwo koja je organizirala turneju Irshad Manji, ne krije da je u toku agresije na BiH obilazila i previjala srpske vojnike. Doduše, kao humanista. I kao Lepa Brena. Niti krije projekt da u Sarajevu izgradi „Park pravednika“, za pojedince koji su u ratu spašavali manjinski narod od torture većine, a po čemu ispada da su Srbe u Sarajevu terorizirali Bošnjaci, a ne snajperisti i haubičari s brda. Sve to, nažalost, djeluje kao uvod u ovu neprostojnost Svetlane Broz, koja govori o „nedostatku moralne hrabrosti kod pripadnika njene (Irshad Manjine) vjerske skupine“, dakle, u muslimana.

Da li je uopće moguć Bošnjak koji će na sličan način govoriti o „nedostatku moralne hrabrosti“ kod pravoslavaca i katolika, ili se u skladu sa bosanskim običajima podrazumijeva da je nepristojno tako govoriti o drugima?!

Kako su zapadni mediji bivali opsjednuti islamskim svijetom, tako se i tržišni refleks izdavaštva na Zapadu prilagođavao potražnji, te u svoju ponudu uvrštavao tražene tekstove. 

Bosanska turneja Irshad Manji daleko je od kulturnog događaja, budući da iza promocija u Sarajevu i Tuzli stoje politički zvaničnici ovih gradova, koji su se i javno eksponirali u glorifikaciji stavova iznesenih u knjizi „Allah, sloboda i ljubav“.

Činjenica da ovu knjigu o islamu ne promoviraju Bošnjaci-muslimani, već Srbi i ateisti, govori i o knjizi i o namjeri.

U nekoj mudrijoj varijanti politka bi ostala distancirana, umjesto što iskazuje sponzorstvo idejama koje mnoge Bošnjake ili vrijeđaju ili, pak, podsjećaju na retoriku kojom je pripreman genocid u Srebrenici.

Briga za toleranciju u Bosni, ako nije lažna, podrazumijeva mnogo više suptilnosti i uviđavnosti za karakter bosanskog društva i za bošnjačke traume.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.