Ana Vučković: Okidač pisanja ‘Yugoslava’ bila je smrt oca

Ana Vučković je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu (Facebook)

U medijima i na socijalnim mrežema se najviše govori o knjigama i piscima, barem kada je Srbija u pitanju, u oktobru, za vreme Sajma knjiga, i januaru, kada se proglašava dobitnik nagrade za najbolji roman minule godine koju dodeljuje žiri nedeljnika NIN. Već sredinom januara, pred samo veliko finale, intezivnije se pojavljuju kritike i statistike o prethodnim dobitnicima, polemiše se o onima čija su dela još uvek aktuelna i onima koji su prilično zaboravljeni u književnom diskursu.

Od 1954. godine, kada je nagrada uspostavljena, Oskar Davičo je nagrađen tri puta, a Dobrića Ćosić, Živojin Pavlović i Dragan Velikić su dvostruku dobitnici. Svega pet puta prestižnu NIN-ovu nagradu su dobile književnice: Dubravka Ugrešić, Svetlana Velmar-Janković, Grozdana Olujić, Gordana Ćirjanić i Ivana Dimić. Ove godine, kao jedina autorka, u užem izboru našla se Ana Vučković sa romanom Yugoslav.

Ana Vučković je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde je pohađala i master studije filmologije. Niz godina za Drugi program Radio Beograda izveštava o filmskoj i pozorišnoj umetnosti, kao i dešavanjima iz kulture. Autorka je tri romana Epoha lipsa juče, Lost ‘n’ dast, Surfing Srbija i zbirke priča Plišani soliter.

U aktuelnom romanu Yugoslav, u intimnoj, gotovo lirskoj pripovesti, Ana Vučković čitaoce vodi kroz niz sećanja na svog prerano preminulog oca i detaljima donosi suptilnost i važnost emotivne veze koju imaju očevi i kćerke. Ne pozdravlja se, ne pravi otklon od bolne činjenice, naprotiv, na površinu izvlači najtananije osećaje devojčice, docnije žene i majke, koja iz svih svojih bića iskreno progovara o bolu, strahu, strepnji, želji, mirisima, nedostajanju. Kroz skladne pripovedne kadrove sagledava priču o jednom odnosu, jednom ocu i kćerki, ali i odrastanju, gradovima, muzici, mirisima, društvenim promenama i državi, Jugoslaviji, koje više nema.

“Daj mi Jugoslaviju, gde je bilo i posla i zabave, i gde smo sve mogli, daj da ne liči na život”, reči su Ane Vučković ispisane na zadnjoj korici knjige.

  • Nije prvi put da ste u užem izboru za jednu od najznačajnijih književnih nagrada u Srbiji. Godine 2003. sa prvim romanom Epoha lipsa juče i sada sa romanom Yugoslav. Koliko mladom piscu nagrade znače i da li mogu da zasmetaju njegovoj umetničkoj progresiji?

– Kada sam prvi put, kao tinejdžerka, bila u najužem izboru, to nisam shvatala ozbiljno, jer su me zanimale druge stvari i bila sam zbunjena činjenicom da se to dešava. I tada se, kao i sada, pokazalo da su nagrade dobar način da se na knjigu skrene pažnja, da više ljudi čuje za nju. Na žalost, ili na sreću, ljudima je to važno, da kupe nagrađenu knjigu, kao da je to neki garant kvaliteta. Ili stvar prestiža. Mogu da govorim samo u svoje ime. Nikad nisam bila takav čitalac i kupac. Nisam od onih koji uđu sredinom januara u knjižaru i kažu – dajte mi uži izbor.

Kupujem ono što mi se tematski dopada, ili se oslanjam na preporuke ljudi sa dobrim književnim ukusom. Meni nagrade znače utoliko što one bacaju svetlost na knjigu. Koliko me je samo ljudi zvalo ovih dana baš zbog užeg izbora. To je važno za mene kao mladog pisca, naravno, ali ne smeta mojoj umetničkoj progresiji, jer se ona uvek dešava negde unutra. Nagrade ne mogu pomoći da se nešto unutra rasplamsa. Jedino laureata na neko vreme mogu odvojiti od pisanja, jer je dobitnik taj koji ide u “milion” emisija i književnih turneja i nema vremena da piše. Samo priča i pije.

  • Poslednjih nekoliko godina, kada je NIN-ova nagrada u pitanju, u javnosti se vode polemike o sastavu žirija i o laureatima. Ove godine, gotovo pred proglašenje nagrađenog romana, grupa pisaca je potpisala bojkot, a među njima ima i onih koji su bili u samoj konkurenciji ili su raniji dobitnici. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom činu, ali i polemici koja se rasplamsala?

– Polemika nije o knjigama. Niko ne govori o knjigama. I čak i oni koji ulaze u polemiku kažu da knjige nisu čitali. Onaj ko nije čitao moju knjigu ne zna da ona nije samo takozvana partizanština, ili knjiga o jugoslovenstvu, već da u njoj ima toliko toga drugog. Neću da polemišem sa ljudima koji nešto nisu čitali, a imaju mišljenje koje se zasniva samo na ličnim starim konfliktima, pripadnosti ovoj ili onoj struji. Nisam deo srpske književnosti na isti način kao oni, to me ne interesuje, nisam ni u kakvim žirijima, odborima, književnim grupama. Žiri je uvek subjektivan.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

U nekoj drugoj konstelaciji žirija, možda baš onoj sastavljenoj od potpisnika bojkota, moja knjiga ne bi ušla ni u širi izbor. Da li bih se ja tada bunila ili pisala proglas? Verovatno ne, jer ne shvatam sebe preozbiljno, nisam sklona proglasima bilo kog tipa i uvek nastupam kao pojedinka. E da mi je dadaista ili nadrealista, rado bih se priključila i dobro zabavljala. Ovakvim skupovima danas – ne. Čudno, ali i kada neko ne primeti ono što radim, ne osećam se uskraćeno. Jeste frazetina, ali stvari koje vrede zaista kad-tad dođu do onih do kojih treba. Tako je bilo i sada sa Yugoslavom. Treba imati stila i u samoljublju. Ne može svako sebe da voli kao [Salvador] Dali. I izvodi mravojeda na uzici iz njujorškog metroa.

  • U romanu Yugoslav sublimirali ste lične emocije prema prerano počivšem ocu, ali i jednoj generaciji koja brzo i tiho odlazi, onoj koja je dobila najlepši period zemlje koje više nema.

– Okidač pisanja bila je smrt mog tate, nestanak jednog našeg sveta, kao i jednog većeg koji je činila Jugoslavija. U toj Jugoslaviji su živeli, ali je kasnije i idealizovali, na način na koji ljudi idealizuju prošlost. Ali i iz drugih razloga. Mnogi ljudi su, kao posle svakog rascepa i gubitka, uspevali da ponovo uspostave svoje živote, a neki su oistali zaglavljeni u traumi. O tome sam htela da pišem, o tome kako je desetoro roditelja mojih prijatelja mrtvo, a nije im biološki bilo vreme za umiranje. To su uglavnom bili muškarci, nesposobni da se odmaknu od traume koja im se desila, od imao, pa nemao. Ipak, ovo je i knjiga o životu. Bez života nema smrti. Ovo nije samo knjiga o propadanju i nestanku, nego baš naprotiv – o iskričavim trenucima života u kojima smo svesni koliko je dobro živeti.

  • Pored mnoštva detalja, intezivne nostalgije, boja i mirisa koje čitalac oseća, iako nije živeo u toj za mnoge ‘divnoj utopiji’, donosite i jedan bitan presek generacija. Šta je glavna okosnica razlike u pogledu na Jugoslaviju naših roditelja i nas?

– Pitanje nostalgije je interesantno pitanje. Ne moramo biti nostalgični samo za onim šta smo doživeli. Ta vrsta nostalgije je prevaziđena. Nostalgija za onim što nismo ni mogli da doživimo i što je samim tim izgubljenije, mnogo je uzbudljivija. I ja sam pisala o tome. O tome kako sam htela da se približim svom tati toliko da sam htela da gotovo budem on u vremenu u kome je nisam postojala, nekih kasnih sedamdesetih.

Možda će jednog dana moje dete pustiti “Strokese” na žurci, i to će njimu biti retro, a ja se sećam trenutka kada sam prvi put videla spot za “Someday” na televiziji. Tada će moje dete biti više fascinirano nego ja, jer sam ja to doživela, sećam se i meni je to nešto normalno. Nedoživljeno je mnogo fascinantnije. Oni su živeli svoju Jugoslaviju, a ono što imamo mi je visokostilizovani svet savršeno dizajniranih, a funkcionalnih artefakata sa pečatom Jugoslavije, mi imamo film, modu, arhive, slike, ikonografiju, mi imamo nedoživljeno.

  • Dobitnica ste nagrade ‘Borislav Pekić’ za priču, ali i nagrade ‘Mali Pjer’ za dečiju karikaturu, i to tri puta. Međutim, iza toga se krije jedna neobična priča.

– Nisam sklona prevarama, ali se dogodilo to da sam umetnički najosvešćenija osoba u svojoj porodici, pa da sam talentovana za crtanje i slikanje, muziku, pisanje. Jednom sam dobila nagradu “Mali Pjer” pod svojim imenom, a dva puta mi se desilo da sam nacrtala mlađem bratu i sestri karikaturu za školu. Ispostavilo se da su radovi bili toliko dobri da su i njih dvoje dobili nagrade. Eto, priznajem ovu nepodopštinu.

  • Aktivno pratite film i filmsku industriju u svojoj emisiji ‘Klub 2’ na Drugom programu Radio Beograda. Film zauzima i važno mesto u Vašoj književnosti. Kako ocenjujete filmsku, ali i književnu regionalnu scenu?

– Radim emisiju “Klub 2”, kao i emisiju “Filmorama”, u kojoj razgovaram sa filmskim autorima, kritičarima. Posebno volim da ugošćavam mlade autore. Ispostavilo se da su oni koji su gostovali pre dve-tri godine kao neafirmisani, sada sa svojim filmovima na festivalima u Lokarnu, Berlinu, Torontu. Pričale smo o prošlim generacijama. Ne volim da generalizujem, ali generacije rođene devedesetih su žilave, energične, pametne. Sve suprotno onome što govore o njima.

Čak možda bolje poznajem filmsku od književne scene, ali u svim oblastima su se pojavili talentovani ljudi, koji obećavaju. I koji sarađuju i bodre jedni druge. Volela bih da završim ovaj intervju upravo time što smo nas nekoliko mlađih koji smo bili u užem izboru za NIN-a baš tih dana odluke pododavali jedni druge na Fejsbuku i slali poruke podrške. A nikad se nismo videli. Nije sve idealno, ali ima normalnih ljudi. Bavimo se umetnošću, baš zato ima mesta za sve, jer niko ne može da napiše knjigu kao ja. A ni ja ne mogu kao neko drugi.  

Izvor: Al Jazeera