Alen Muratović: Pozorište smeta vlastima, jer im ono proizvodi neprijatelje

Ima još predstava u našem gradu koje dugo egzistiraju zahvaljujući svom kvalitetu i želji publike da ih gleda, tvrdi Alen Muratović (Ustupljeno Al Jazeeri)

U stanju kakvo jeste, u kojem kultura u Bosni i Hercegovini stanjuje pod žabokrečinom koju joj je nametnulo poslijeratno društvo, nije mnogo onih koji već decenijama nisu odstupili sa branika odbrane njenih vrijednosti.

Činjenice govore da je jedan od takvih Alen Muratović, glumac kojeg je publika u BiH i regiji upamtila po velikom broju zapaženih pozorišnih uloga, a koji je danas na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu vanredni profesor na predmetu gluma.  

Osim što vodi drugu godinu na tom odsjeku, umjetnički je rukovodilac Otvorene scene Obala, ali prije svega je, kako sam kaže – jednostavno glumac.

No, svemu tome nedavno je dodao još jednu ulogu – predsjednik novonastalog Udruženja Moje pozorište, koje će uskoro početi zaživjeti u Sarajevu, kao još jedan od malobrojnih bastiona kulture u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.  

– Poprilično dugo želim osnovati mjesto u kojem ću se moći na inspirativan, kreativan i istraživački način baviti glumom i pozorištem. Mjesto gdje ću imati potpunu slobodu, gdje ću moći birati saradnike s kojima želim da radim i teme kojima želim da se bavim. Od prvog dana bavljenja glumom zaljubio sam se u pozorište i to je ljubav koja teško može izaći iz mene, pojašnjava Muratović.

  • Osim Vas, koja ekipa stoji iza projekta?

– Osim mene, u osnivačkom aktu su Admir Glamočak i Aleksandra Kostić. Glamočak je neko ko je od prvog dana uz mene. Veliki je prijatelj i kolega bez kojeg ne bi mogao zamisliti Moje Pozorište. Aleksandra je, osim što je moja jako dobra prijateljica, veliki zaljubljenik u pozorište i oduvijek je imala želju da na neki način učestvuje u stvaranju ovakve ideje. Već godinama se bavi produkcijskim poslovima i ima veliko iskustvo iz te oblasti.

  • S obzirom na sve okolnosti u BiH, teško je očekivati da biste se odlučili na ovaj projekat bez adekvatne podrške. Ko je iskazao interes da podrži Moje pozorište?

– Krenuli smo bez ikakve pomoći, no, u trenucima kada smo svoju ideju predstavljali lokalnim vlastima, tako smo i počeli dobijati podršku. Najznačajnija je ona od strane vodećih ljudi zaduženih za kulturu iz opštine Novo Sarajevo i menadžmenta Javne ustanove za kulturu centra za djecu i omladinu Grbavica. Od izuzetne važnosti bila je njihova podrška. To su ljudi koji su nam otvorili vrata i zaželjeli dobodošlicu. Prepoznali su nas kao nekoga ko se uklapa u njihovu viziju podizanja i afirmisanja kulturnih događaja u opštini Novo Sarajevo. Beskrajno smo im zahvalni i nadamo se da ćemo opravdati njihovo povjerenje. Osim njih veliki broj korporacija kompanija, omladinskih organizacija i ambasada podržavaju našu ideju  i pomažu nam u realizaciji našeg prvog projekta. Moram istaći da će tu biti i veliki broj prijatelja koji imaju mogućnost podržati nas. I to nam posebno daje vjetar u leđa.

Glumci se ne mogu radovati jedni drugima

Upućeni tvrde da je jedan od problema pozorišta u Sarajevu i njihova “razdvojenost” jednih od drugih. Koliko to koči pozorišnu scenu u gradu?

– Veliki je problem što imate glumce iz, recimo, Sartra, koji nikada nisu kročili na scenu Kamernog teatra, a dvadeset godina se bave glumom ili da glumci iz Narodnog pozorišta nikada nisu stali na scenu Pozorišta mladih ili Sartra i obrnuto. Nevjerovatno je da u jednom ovako malom gradu svi ne djelujemo na svim scenama. Tada bi došli u situaciju da se radujemo jedni drugima. Znam koliko bi svim glumcima značilo da mogu igrati u svim sarajevskim pozorišnim kućama. Svaka od tih scena nosi svoje specifičnosti i svako od nas je željan promjene. Svaki vid promjene je dobitak, tvrdi Muratović.

  • U najavi pokretanja projekta uočljiva je frustracija zbog stanja u kojem su pozorište i bilo koji drugi oblik kulture i umjetnosti u Sarajevu? Kako se može opisati to stanje?

– Kao niti sve ostalo u našem društvu, niti pozorište nije neokrznuto kada su pitanju devijacije i trulosti sistema u kojem živimo. Pozorište čak jako dobro pliva u svemu tome, te je i dalje neki svjetionik na pučini koja nikuda ne vodi. Još uvijek imamo jako dobrih predstava i još uvijek ovdje svraćaju svjetski i regionalno priznati umjetnici.

  • U čemu je onda najveći problem?

– Pozorištu su potrebne reforme. Potrebno je sistematski rješavati model i djelovanje institucionalnog pozorišta. Nedostaje svježe i uzavrele krvi. Jako malo mladih ljudi dobija priliku za zaposlenje. Nisu krivi čelni ljudi pozorišnih kuća, nego je kriv sistem koji im ne dozvoljava, jer ne postoji svijest o važnosti istog. Slično je i u drugim životnim segmentima. Zato i kažem da je pozorište dio močvare u koju svi zajedno tonemo. Ja sam lično neko ko je skup pozorištu. Svi mi gostujući glumci opterećujemo njihov budžet, koji je svakako ispod nivoa na kojem bi trebao biti. Zbog toga su oni prisiljeni da crpe svoje resurse, odnosno da koriste glumce iz svog matičnog ansambla i to je donekle u redu.

No, vrlo brzo se dolazi u situaciju da jedni te isti ljudi konstano rade jedni sa drugima i tada oni kao umjetnici nemaju više šta iscrpiti iz onog drugog. Glumi je najbitniji onaj drugi – partner. Kada imate partnere sa kojim prolazite procese godinama, vi tada gubite i onu želju da otkrivate šta to sve ima u njemu ili njoj. Nakon toliko zajedničkog rada, dolazite u situaciju da se podrazumijevate, a to su velike opasnosti i stvari koje vam ne daju da idete naprijed.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Kao neko ko je prošao preko pozorišnih daski, a danas usmjerava mlade na njih, kako biste odgovorili na pitanje kako je danas biti mladi glumac u Sarajevu i kakva im se perspektiva nudi?

– Kao i u svim sferama društva. Sa stečenom diplomom danas nemate nikakav garant. Moraju vam se kockice sklapati u smislu poznanstava i kontakata, a ne na način da je ono strukovno osnovna kvalifikacija koja vas preporučuje. U kulturi je još teže, jer vlastodržcima ona nije nikakav prioritet. Mi smo im zapravo kao neka vrsta smetala kojih ne mogu da se otarase, jer kulturu ne možete ubiti. Kultura je način življenja i mnogo nas je s tom vjerom u srcu. Mi smo ti koji zapravo proizvode neprijatelje ovakvim vladajućim strukturama jer upućujemo ljude da rade, misle, vole i poštuju. Mladima nije lako, ali pošto se ipak sve svodi na njihovu individualnost, oni su ti koji u prvom redu moraju da pokažu svoj kvalitet – vrijednost onoga što nose u sebi i po čemu su prepoznatljivi u svojoj umjetnosti. Iskustvo mi dokazuje da svako ko je radan na kraju i bude nagrađen. Prepozna se kada neko nosi određenu dozu kvaliteta i individualnosti, prepoznatljivosti samo sebi svojstvenoj. Upravo takvi ostanu i opstanu.

  • Mislite li da u Sarajevu ima prostora za još jedno pozorište? Koliko je danas, zapravo, ljudi koji, uprkos svemu, nisu izgubili ljubav prema njemu?

– Uz nekoliko festivala koje imamo, pozorište je svjetionik u ovom društvu. Ljudi idu u pozorište. Predstave su posjećene. I nije istina da samo poznati krug posjećuje pozorišta. Vi imate predstave do kojih je gotovo nemoguće doći do karata. To su, recimo, predstave Doli Bel i Žaba u Kamernom teatru, te donedavno Tajna džema od malina u Sartru, za koju se tražila karta više. Imate i sada Jedvanosimsobomakalomistobom predstavu koja uvijek puni salu. To nije pozorišna publika. Za te predstave se pročulo da su odlične i zato ljudi dolaze. Neki dan smo svjedočili tridesetogodišnjici predstave Umri muški. Sumnjam da ju je održao tolike godine samo uski krug pozorišne publike. Ima još predstava u našem gradu koje dugo egzistiraju zahvaljujući svom kvalitetu i želji publike da ih gleda.

  • Može li se podvući crta gdje je danas pozorište u BiH u odnosu na ostale centre bh. okruženja?

– Zaostajemo u svakom smislu, nažalost. Razlozi zbog kojih su stvari upravo takve kakve jesu, jeste i tržište. Tržišno se ne možemo nositi sa regijom. Mi nemamo budžete da putujemo, da angažujemo u dovoljnoj mjeri gostujuće umjetnike. Da ulažemo na veći način u produkciju same predstave. Regionalni centri oko nas imaju mnogo više izbora, a samim tim i više kvaliteta. Ako nastavimo ove trendove o kojima sam ranije pričao, bojim se da će biti i gore. Mi imamo šansu, zaista je imamo. Posjedujemo kvalitet, samo ga ne znamo usmjeriti na pravi način. Uljuljkani smo. Nemamo strah od konkurencije koji bi nas tjerao na mnogo veći angažman jer znamo da konkurencije one pozitivne zapravo i nema. U Beogradu i Zagrebu ne možete spavati na način kako mi ovdje počesto radimo.

Izvor: Al Jazeera