Oglasi

Affan Ramić: Pejzaž monumentalan, a ja mali

Najbolji prikaz Affanove slike mogla bi biti ona gesta bosanske šutnje, prepuna tuge i neopisive muzike, napisao je Mile Stojić.
Ramić: Ako ne daš umjetnosti sve, kao da joj nisi dao ništaZlatko Dizdarević

Piše: Nada Salom

„Kad god putujem prema jugu, a on za mene počinje u tunelu na Ivan-planini, uvijek u tmini tog tunela pomišljam na hadski košmar, mrak i besmisao dolje u dubini planete i radujem se izlasku na svjetlost, jer znam da će me tamo prema moru dočekati herojski pejzaž... Znam da je odgovornost velika - pejzaž monumentalan, a ja mali... U meni je prisutan i osjećaj nemogućnosti, osjećaj da tu vlastitu južnu svjetlost nisam dokučio na svojim slikama. Biće da tako treba, i da je tako dobro“, zapisao je umjesto uvoda u katalog svoje izložbe slikar Afan Ramić.

Bilo je to prije više od dvije decenije. Izložba se zvala „Prema jugu“ i bila je postavljena u Muzeju XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Izložba za poginulog sina

Muzej će se već u prvim danima stradanja Sarajeva i njegovih stanovnika 1992. godine naći na meti agresorskih granata. Pored svega što smo preživljavali i kao opću i kao ličnu tragediju - Afanov sin jedinac, Damjan, poginuo je kao borac Armije BiH, ovaj osobeni slikar i čovjek nije prestajao da radi.

Svoju prvu ratnu izložbu posvetio je Damjanu, a svom imenu dodao još jedno „f“, vraćajući mu njegovo izvorno pisanje, podebljavajući i njegovo značenje - čestit, pošten...


Ramićeve izložbe uvijek pobuđuju interesovanje

O boli i muci ne govoreći, a nijednog trena ne mirujući. Kad je izložio slike i instalacije na drugoj ratnoj izložbi, književnik Marko Vešović je kazivao da se tek u ratu počeo družiti sa Affanom, da je prvi put u životu prisustvovao procesu kako se jedna izložba začinje, raste i završava:

„Gledajući Affana, ja sam mu zavidio na krvničkom radu, na robijaškom hrmbanju za koje ne znam otkud mu snage!“, kazivao je Vešović.

Sam Affan je, stojeći pored svojih već stotinu slika (u ratu je ostao bez ateljea na Grbavici i slika u njemu, a i kuća u Počitelju mu je opljačkana i devastirana) i instalacija nastalih od materijala nađenih na zgarištima Olimpijskog muzeja, Vijećnice Orijentalnog instituta iskreno priznavao: „Ja bih volio da nisam imao nikakvih povoda, da nisam nikad imao razloga da slikam na ovaj način, sa ovim ugarcima i krhotinama.“

Za Tragovima juga

I nastavljao je slikati, vraćajući se malo, pomalo Tragovima juga, kako se zvala jedna od izložbi, sve do ove posljednje, ovih dana otvorene u Sarajevu, izložbe slika i objekata iz ciklusa Mediteranski pejzaž.

Izložbu mu je povodom osamdesetog rođendana, kako ističu, s velikom čašću i zadovoljstvom, priredilo Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, „cijeneći zasluge i nesebičnu stvaralačku energiju svog počasnog člana, akademika Affana Ramića“.

I kao što to uvijek biva, galerija je - ovog puta „Roman Petrović“ - bila premalena da primi sve one koji su mu željeli čestitati i zastati pored izloženih radova, među kojima je znatan broj nastao u ovoj godini!

Jer, Affan je dio Sarajeva, jedan od onih njegovih stanovnika bez kojih grad ne bi bio to što jeste, a njegove izložbe su uvijek pobuđivale veliko interesovanje.

Jednom je neko u najvećem izložbenom prostoru, Collegiumu Artsticumu, vidjevši koliko je svijeta ostalo pred vratima, rekao: „Affan bi mogao da napuni stadion!“ A on sam dugo je žalio za starim izložbenim paviljonom, koji se nalazio na uglu Titove  ulice i Koševa. U jednom razgovoru mi je kazivao:

„Taj umjetnički paviljon, koji je na nesreću srušen, to je bio prostor kao ponuđen na dlanu, svakome. A zasmetao je urbanistima. Mi smo pokušavali da ga spasimo, sa Zlatkom Ugljenom smo napravili rješenje. Bio bi to jedan divan fleksibilan prostor, prozračan, u staklu."

Međutim i to je opet nekome zasmetalo, pričao je Affan, sjećajući se i lijepih druženja među kolegama i „finog adeta – svakom se išlo na izložbu za razliku od danas“.

Affan se tog adeta drži i sada, iako sve teže hoda, i iako zbog problema sa grlom sve teže govori, on obavezno dolazi na sve izložbe. Ne opterećujući se ni mogućim nepravdama koje su mu svojevremeno učinjene.

Poput one da je izložba upriličena povodom 30-godišnjice rada održana u Olimpijskom muzeju, jer za nju nije bilo mjesta u Umjetničkoj galeriji BiH - nisu se podudarili datum i njihovi planovi!?

Ili, kad su ga pojedini komesari reprezentativnih izložbi koje su išle van BiH „preskakali“, a on to i tada objašnjavao kako je pravo svakog komesara „da izabere svoj tim s kojim će izletjeti na teren, a zašto ja nisam dobio reprezentativnu majicu ne znam i nemam pravo da se ljutim“.

Ili, kad je davao ostavke na staleške funkcije zato jer se nije slagao sa nekadašnjim "sizovcima" (ljudima iz tzv. Samoupravnih interesnih zajednica), ustrajavajući svih ovih decenija da bude čovjek, da bude umjetnik, da bude prijatelj: „Za mene prijateljstvo ima jedno značenje, ima jednu svetost, ima oreol kao i ljubav“, isticao je u mnogo prilika, kao i da iznimno cijeni poštenje.

Ljudske slabosti čovjeka i slike

„Bio bih sretan da oni što zastanu pred mojom slikom osjete da su to poštena traženja, bez unošenja spekulativnosti. Slično je i sa ljudima. Želja mi je osjetim dozu iskrenosti, bolje reći otvorenosti. Cijenim kategoriju poštenja, pa se za takve ljude i vežem. Tako je i sa umjetnošću, bez obzira na male ljudske slabosti i kod čovjeka i kod slike“, reći će, ali „u ovom našem vremenu laž je postala vrlo prisutna“:

„Laž postaje način prosperiteta i egzistencije. Nemoj misliti da sam ja altruista i puritanac u tolikoj mjeri i da mislim da svijet treba da bude skrojen po nekakvim mojim normativima i etičkim i moralnim, to ne mogu tražiti.

Ali kad već ulaziš u neke intimne, ili prijateljske, ili saradničke odnose, onda ipak tražiš neki red, neke principe, poštovanje, etiku ... A sad, čini mi se, gdje god makneš, to je toliko poremećeno, da me plaši. No, hvala Bogu, ja mogu da kažem da sam sačuvao prijatelje“, kaže čovjek čiji je credo - Ako ne daš umjetnosti sve, kao da joj nisi dao ništa. 


Umjetnik iznad svega cijeni poštenje

Znala je to cijeniti, pored prijatelja, i kritika, pa je tako ostalo zabilježeno:

"Afan Ramić bio je ne samo jedna od vodećih, već jedna od tragalački najnemirnijih i najaktivnijih ličnosti decenije. Njegovi oblici rađaju se iz prvobitnog haosa materije, izlaze iz tame nebitka u svjetlo postojanja, čuvajući najčešće asocijativnu vezu sa radošću i realnošću kakva je dostupna našim čulima."  (Azra Begić, 1974.)

"U pitanju je, reklo bi se, jedno arhetipsko viđenje, nukleus iz kojeg zrači cjelokupno slikarevo djelo. To je ona zagonetna bjelina praopčetka... To je istovremeno i trenutak u kome se i slikar ponovo pita: da li ta pogubna bjelina zrači zastrašujućim bljeskom ništavila ili se u njoj nazire trijumf forme." (Nikola Kovač, 1973.)

"Ramić svjesno ide za tim da atmosferu nekoga krajolika ili neke situacije prenese makar u zvuku boje, ako je ne može, i ne želi predočiti doslovnim opisom ili izravnim prikazom." (Nihad Agić, 1983.)

"Najbolji prikaz neke slike mogao bi imati oblik soneta ili elegije, pisao je Baudelaire. Najbolji prikaz Affanove slike mogla bi biti ona gesta bosanske šutnje, prepuna tuge i neopisive muzike, fuga koja nikada neće biti ni napisana." (Mile Stojić, 2012.)

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.