Kako će Iran odgovoriti na izraelski napad na konzulat u Damasku?

Piše: Aron Lund

Iran je obećao odmazdu za izraelski napad na njegov konzulat u Damasku prošlog ponedjeljka.

Taj udar bio je dio obrasca eskaliranih izraelskih napada na Siriju od izbijanja rata u Gazi prošlog oktobra, ali ti napadi često su ciljali skladišta, kamione i aerodrome, a izraelski deklarirani cilj je degradacija iranske transnacionalne mreže snabdijevanja libanske grupe Hezbollah.

Međutim, napad u ponedjeljak bio je drugačiji po tome što je pogodio diplomatski objekat – direktno dovodeći u pitanje suverenitet Irana – i ubio više čelnike Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC).

Najistaknutija žrtva bio je brigadni general Mohammad Reza Zahedi, komandant koji je vodio krilo vanjskih operacija IRGC-a, snage Quds u Siriji i Libanu.

Kako će Iran odgovoriti? Ispostavilo se da Teheran ima mnogo opcija, ali i da nijedna nije dobra.

Saveznici i politika moći

Iran, kao glavni igrač u politici Bliskog Istoka, općenito pokazuje svoju moć kroz mrežu ideološki usklađenih saveznika i nedržavnih grupa – mrežu koja sebe naziva “Osovinom otpora”.

Te grupe uključuju Huse iz Jemena, Hamas iz Palestine, Hezbollah iz Libana i frakcije šiitske milicije poput Kataib Hezbollaha u Iraku, uz Vladu Bashara al-Assada u Siriji.

Ti akteri spadaju u spektar koji se kreće od tvrdokornih lojalista i “opunomoćenika” IRGC-a, poput dva Hezbollaha, do autonomnih, ali često ovisnih partnera i saveznika Teherana, poput Hamasa, Husa i Assadovog režima.

Kolektivno, oni imaju koristi od iranske podrške dok svojim postupcima pomažu Iranu da zadrži poricanje i da svoje sukobe s Izraelom, SAD-om i arapskim državama Zaljeva poput Saudijske Arabije drži dalje od sebe.

Međutim, 2020. Iran je poduzeo neobičan korak, reagirajući na američko ubistvo vođe snaga Quds Qassema Soleimanija – što je samo po sebi bilo bez presedana – direktnim napadom na američke snage, lansiranjem baražne paljbe balističkih projektila na bazu Ain al-Assad u Iraku. Američki vojnici u bazi su povrijeđeni, ali niko nije poginuo, velikim dijelom zato što su primili upozorenje od Iračke vlade.

Bila je to impresivna demonstracija iranske raketne tehnologije, ali nezadovoljavajuća kao akcija odmazde.

Iranski čelnici nastavili su izražavati nejasne prijetnje o dodatnoj budućoj odmazdi i pomogli su iračkim milicijama da uznemiravaju američke snage. Vremenom, hitnost svega toga je nestala.

Loš trenutak za eskalaciju

Smatra se da je iranski vrhovni vođa Ali Khamenei u škripcu. Općenito se pretpostavlja da želi vidljivo uzvratiti, ne samo kako bi se osvetio za ubistvo visokih zvaničnika, već i zato što bi izostanak reakcije ukaljao kredibilitet Irana kao regionalne sile.

No, sada nije dobar trenutak. Regija plamti od početka rata u Gazi, nakon Hamasovog napada na Izrael 7. oktobra u kojem je poginulo više od 1.100 Izraelaca i brutalnog odgovora Izraelske vlade, koja je do sada ubila više od 33.100 Palestinaca i gurnula Gazu u stanje gladi.

Od oktobra duž izraelsko-libanske granice redaju se napadi, niz udara na američke snage u Siriji i Iraku je dugačak, a pomorski saobraćaj kroz Crveno more prekinut zbog napada Husa raketama i dronovima.

Iako se metode i ciljevi razlikuju od zemlje do zemlje, svi ti napadi uživaju podršku Irana i svi imaju za cilj izvršiti pritisak na izraelske i američke čelnike da zaustave rat u Gazi.

Iako je Iran, možda, voljan tolerirati rizik od slučajnog regionalnog rata, stalno pokazuje da ne želi direktan sukob s Izraelom ili SAD-om, te da će pokušati zadržati nasilje ispod te linije.

Kada su grupe koje podržava Iran ranije ove godine ubile tri američka vojnika u Jordanu, Washington je uzvratio zračnim napadima na Siriju i Irak.

Činilo se da se Iran povukao. Komandant snaga Quds Esmail Qaani navodno je rekao proiranskim frakcijama u Iraku da prestanu ciljati američke trupe. Od tada uglavnom šalju dronove na izraelske mete, ali s malim učinkom.

Ali izostanak odgovora, ili odgovor samo kroz skromne proxy akcije, ne čini se kao opcija za Teheran, s obzirom na to da se javno obavezao osvetiti napad na konzulat.

Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei rekao je da će iranski “hrabri ljudi” kazniti Izrael, jedan od njegovih savjetnika upozorio je da izraelske ambasade “više nisu sigurne”, a dva zvaničnika nedavno su rekla New York Timesu da će uzvratiti direktno Izraelu.

Neispunjavanje ovih javnih prijetnji moglo bi učiniti da Iran izgleda slabo u očima prijatelja i neprijatelja, potencijalno ga stavljajući u nepovoljan položaj tokom regionalnih nemira, signalizirajući Izraelu da nastavak eskalacije ne izaziva posljedice.

Iran je, također, vjerovatno zabrinut da bi napadi na njegove visoke zvaničnike i državnu imovinu mogli postati uobičajena praksa u njegovom sukobu s Izraelom – i to u vrlo lošem trenutku.

Držanje sukoba s Izraelom i SAD-om pod kontrolom uvijek je bio važan cilj iranske vanjske politike. Ali sada je još teže, s obzirom na to da se Donald Trump, najveći antiiranski predsjednik u savremenoj historiji SAD-a, možda, priprema ponovno preuzeti Bijelu kuću.

S aspekta Teherana, prepuštanje kontrole nad dinamikom eskalacije Izraelu neposredno prije početka još jednog mogućeg Trumpovog predsjedničkog mandata bila bi veoma loša politika.

Mnogo opcija, a sve su problematične

Šta uraditi? Iran ima mnogo moćnih saveznika na Bliskom Istoku, ali se čini da nijedan od njih nije u dobroj poziciji da izvrši akciju odmazde koja bi bila uravnotežena iranskoj zabrinutosti zbog dugoročnih rizika.

Jemenski Husi od prošle godine vode vrlo uspješnu kampanju protiv pomorskog saobraćaja, koristeći oružje koje im je dopremio Iran. Iako su, također, pokazali da su sposobni lansirati visokotehnološke iranske projektile i bespilotne letjelice na južni Izrael, ti napadi nisu baš učinkoviti.

Američki i evropski ratni brodovi postavili su debeo sloj protuzračne obrane duž Crvenog mora, a izraelska proturaketna odbrana uspjela je srušiti većinu onoga što uspije proći kroz taj sloj.

Husi su željeli napasti izraelsku teritoriju, a čak ni tada to nije značajno utjecalo na rat u Gazi ili regionalnu dinamiku. Drugim riječima, dok bi Iran mogao inicirati pojačane napade iz Jemena, vjerovatno ne bi učinio mnogo da mu pomogne u slučaju odmazde.

Khameneijev problem je u tome što su njegovi najbolji alati protiv Izraela, također, oni koji će najvjerovatnije izazvati oštar izraelski odgovor i pokrenuti nekontroliranu eskalaciju, što bi moglo završiti loše po Iran.

Naprimjer, čini se da je Iran savršeno sposoban ponoviti svoju reakciju na Soleimanijevu smrt iz 2020, ispaljivanjem balističkih projektila prema izraelskoj teritoriji.

Ali, čak i da je udar relativno mali – ako projektili padnu u praznu pustinju ili detoniraju bez smrtnih slučajeva u izoliranom vojnom objektu – Izrael će nakon 7. oktobra vjerovatno žestoko odgovoriti, potencijalno zasjenivši i poništivši simboličan učinak iranskog raketnog napada. Iranu se to vjerovatno neće činiti privlačnim ishodom, s obzirom na to da je centralna tačka njegove strategije izbjegavanje direktnog rata.

Velika odmazda preko Libana je još jedna opcija. Iran je proveo decenije jačajući Hezbollahov arsenal raketa, opremajući grupu sofisticiranim balističkim i krstarećim projektilima, kao i bespilotnim letjelicama. Većina tih preciznih oružja nije korištena u sukobu nakon oktobra, ali su pri ruci za svaku odluku o eskalaciji.

Veliki napadi iz Libana značili bi igranje na jednu od najjačih karata Hezbollaha, ali bi, također, doveli do rizika destabilizacije ionako opasne i krhke situacije na izraelsko-libanskoj granici, što je upravo ono što Iran i Hezbollah pokušavaju izbjeći.

Ideja je bila da nasilje na granici kontrolirano tinja od oktobra 2023, kao način da se izraelski resursi odvuku od Gaze.

Veliki napad iz Libana za jačanje iranskih sposobnosti odvraćanja ne čini se kompatibilnim s takvom vrstom balansiranja visokim ulozima.

‘Diplomatska opcija’

Iran bi mogao pokušati pogoditi izraelske diplomatske objekte, kako bi projicirao odmazdu „oko za oko“ nakon izraelskog napada na konzulat u Damasku. Kao mjeru predostrožnosti, Izrael je navodno zatvorio 28 ambasada širom svijeta.

Nije vjerovatno da bi bilo kakav iranski napad na izraelski diplomatski objekt ubio nekog šefa sigurnosti i stoga se zapravo ne bi mogao porediti sa izraelskim napadom.

Ipak, i manji napad na izraelsku ambasadu ili konzulat mogao bi pomoći iranskim čelnicima da utvrde da su sada izjednačili rezultat: „vi pogodite naše diplomatske objekte, mi vaše“.

Napad na diplomatski objekat mogao bi biti otvoren, korištenjem projektila ili bespilotnih letjelica lansiranih s iranske teritorije. To bi naštetilo odnosima Irana sa zemljom domaćinom objekta, ali zavisno od toga o kojoj se zemlji radi, Teheran bi mogao biti voljan prihvatiti izvjesnu političku dramu.

Prošlog januara, Iran je ispalio balističke projektile na ono za šta je tvrdio da je baza Mossada u kurdskoj regiji na sjevernu Iraka – bez pružanja dokaza – dok je, također, gađao ciljeve u Siriji i Pakistanu.

Bio je to čudan i iznenadan način napada i nije jasno jesu li udari imali bilo kakav učinak osim demonstracije sposobnosti Irana da pogodi udaljene mete i prikaže se opasnim i nepredvidivim – što je, možda, bio željeni učinak.

Ponavljanje tog napada sada bi bio postupak niskog rizika. Vlasti Regionalne vlade Kurdistana (KRG) nisu u mogućnosti odgovoriti na smislen način i dok bi vlada u Bagdadu mogla ljutito reagirati, posljedice bi se sigurno mogle kontrolirati.

Ipak, nije jasno da bi dizanje u zrak još jednog dijela teritorija KRG-a zadovoljilo iranske ili ekstremne dijelove Osovine, koji žele vidjeti ozbiljnu osvetu nakon Zahedijeve smrti. Drugim riječima, čak i ako je pogodan, takav napad, možda, neće biti dovoljan sam po sebi.

Tajna akcija – poput napada bespilotnim letjelicama, atentata ili bombaških napada, možda preko Hezbollaha ili nekog drugog posrednika – još je jedna opcija. Iran je to već činio i još je sposoban to raditi.

Ali opet, što je napad manje otvoren i što je više vremena potrebno da se izvrši, to će manje pomoći u odvraćanju mogućih budućih napada na iranske ciljeve. Dok se ubistvo izraelskog diplomate može smatrati uspjehom za iranske vođe, problem koji trebaju riješiti je kako natjerati Izrael i druge da dvaput razmisle o bombardiranju iranskih dobara.

Glasan govor s malim štapom

Ukratko, Iran ima jake razloge da snažno reagira na izraelski napad na Damask – i još jače razloge da se pobrine da se njegov odgovor ne doživi kao previše snažan.

Štaviše, ima mnogo načina za napad na Izrael, bilo putem vlastitih vojnih sposobnosti ili polutajno, kroz mrežu Osovine otpora proiranskih frakcija.

Ipak, zbroj svih ovih dijelova ne daje mnogo. Čini se da nijedna od iranskih opcija odmazde nije dobro prilagođena trenutnoj situaciji, u kojoj su ulozi već neugodno visoki zbog sukoba u Gazi.

Dostupna sredstva odmazde ili neće generirati dovoljno simboličkog i materijalnog učinka da dopuste Khameneiju i njegovim kohortama da tvrde da su poravnali račune – ili hoće, ali po cijenu nekontroliranih i vjerovatno neprihvatljivih rizika za dugoročnu sigurnost Irana.

Tada je vjerovatno da će se Iran morati zadovoljiti s još jednim nedovoljnim ili skupom odgovora.

Kao i 2020, mora dati sve od sebe da vatrenom retorikom zakrpi previše vidljive rupe u svom stavu odvraćanja. Nikakve ljutite izjave ne mogu naštetiti Izraelu ili ga odvratiti od ponovnog napada, ali mogu barem pružiti privremenu utjehu tvrdolinijašima “Osovine otpora”.