Vlahović: Svaka odluka EU-a je lobirana mjesecima, pa i godinama

„Lobiranje je legitimna djelatnost koja u zapadnim demokracijama ima standardiziranu metodologiju i odvija se unutar definiranog zakonskog okvira. Ono je dio političkog procesa u demokracijama i dio je korpusa ustavno zajamčenih političkih prava – svatko ima pravo davati prijedloge tijelima javne vlasti, dobiti na njih odgovor, ima pravo na slobodno udruživanje radi zaštite ili zagovaranja svojih interesa i ciljeva“, govori Natko Vlahović, profesionalni lobist s dugogodišnjom praksom u Hrvatskoj i Evropskoj uniji.

Prema njegovim riječima, važnost lobiranja je u tome što donositeljima odluka otvara dodatne dimenzije sagledavanja neke teme ili problema i pridonosi njihovoj informiranosti, što dovodi do kvalitetnijih odluka i boljih javnih politika.

„Profesionalno lobiranje donosi puno podataka i analitike koje tijela javne vlasti često nemaju kapaciteta sama prikupiti. Također, lobiranje je važno i zato što oblikuje politički dnevni red, odnosno redoslijed tema kojima će se politika baviti. Siguran sam, kada bi profesionalni lobisti na ovim našim prostorima imali presudan utjecaj na politiku, da bi dominantne teme bile razvoj infrastrukture, izazovi digitalizacije, zdravstvo, energetika, kako u proizvodnji smanjiti negativne učinke na okoliš, kako javne usluge učiniti efikasnijima i slično. Poslovne interese ne zanimaju isprazne teme i prepucavanja, to odvlači fokus i pažnju donositelja odluka. U biznisu je vrijeme novac, a u politici nije tako i zato je jedan od zadataka lobista što više u fokus rasprave i odlučivanja stavljati poslovno relevantne teme.“

• Kako gledate na pravnu regulaciju lobiranja u zemljama Zapadnog Balkana?

– Prakse su neujednačene. Srbija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora imaju zakone o lobiranju, a Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo nemaju. S druge strane, Hrvatska je svoj prvi lobistički zakon donijela tek nedavno, a Slovenija nema lex specialis nego tu materiju regulira u okviru Zakona o integritetu i sprječavanju korupcije kojim obuhvaća samo profesionalne konzultante/lobiste. Samo postojanje zakona i javnog registra lobista nisu jamstvo da su ispunjeni ciljevi radi kojih bi ti zakoni trebali postojati, a to je učiniti proces odlučivanja i utjecanja na odlučivanje što transparentnijim, jačanje odgovornosti i integriteta lobista i donositelja odluka, osiguravanje javnog uvida u lobističke aktivnosti kako bi se ojačalo povjerenje građana u institucije i proces javnog odlučivanja. Mislim da broj registriranih lobista u svim ovim zemljama ne odgovara pravom stanju stvari, a u praksi i dalje dominiraju neformalni odnosi između interesnih skupina i donositelja odluka i koji su često na koruptivnim i klijentelističkim temeljima.

Kada se radi o razini Europske unije, tamo nema legislativnog akta koji bi bio obvezujući za implementaciju u državama članicama ili kandidatima prilikom usvajanja pravne stečevine. Ali na razini institucija Europske unije postoji međuinstitucijski sporazum Komisije, Parlamenta i Vijeća koji je na bazi dobrovoljnosti i kroz Kodeks ponašanja na „meki“ način uspostavio prakse i doveo do toga da u registru transparentnosti na razini Europske unije imamo više od 13 tisuća registranata.

• Kako komentirate Zakon o lobiranju koji je nedavno usvojen u Republici Hrvatskoj?

– U pisanju zakona, Hrvatska se oslonila na preporuke Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD-a), praktički jedine međunarodne standarde u području lobiranja te je kompilirala odredbe zakona iz različitih zemalja pa se može reći da ima specifičan zakonski model. Mislim da je dobro što je definicija lobista sveobuhvatna pa se nismo ograničili samo na profesionalne konzultante koji pružaju lobističke usluge nego u registru trebaju biti svi koji zagovaraju interese, uključujući i razne udruge i komore, nevladin sektor ali i ‘in-house’ lobiste. Također je i definicija lobiranih osoba jako široka. Po mom mišljenju, moći ćemo reći da Zakon daje rezultate ako u javnom registru bude najmanje 200-tinjak subjekata s oko 400-500 lobista za koje ćemo znati što lobiraju. Zakon bi trebao pridonijeti smanjenju komunikacijske sive zone između lobista i lobiranih osoba i prihvaćenosti lobiranja kao profesionalne i legitimne prakse. Šteta što nismo po uzoru na Europsku uniju ili neke zemlje uveli obavezu da lobirane osobe, barem one najviše razine, javno izvještavaju o sastancima s lobistima. To bi bio dodatni mehanizam koji bi registar lobista i njihovo izvještavanje učinio još sadržajnijim.

• Koliko je zapravo štetno prikriveno lobiranje?

– Štetno je za profesiju jer podržava stigmu kako se lobiranje isključivo i radi daleko od očiju javnosti. Štetno je i za javni interes jer kao građani nemamo uvid tko, što, zašto i s kojim resursima lobira. No, ukoliko postoji zakonski okvir, jasno postavljena pravila igre i sankcije, rizici i kod prikrivenih lobista i kod lobiranih osoba, ako se u to svjesno upuštaju, su nemjerljivo veći. Svaki zakon o lobiranju sankcionira prikriveno lobiranje i svaki kodeks dobre prakse traži da se lobist predstavi te jasno navede cilj i korisnika lobiranja. Obmanjivanje i manipuliranje su neprihvatljivi i nadam se da će lobirane osobe prijavljivati takve pokušaje jer je to jedini način da se tome stane na kraj. Hrvatski zakon stupa na snagu 1. listopada 2024.

• Je li lobiranje brana ili izvor korupcije?

– Ni jedno ni drugo. Ali se stvorila percepcija da je izvor korupcije prvenstveno zato što se često u medijima pogrešno upotrebljava kao sinonim za kaznena djela kao što su davanje mita, trgovanje utjecajem, poticanje i zlouporabu položaja i ovlasti. Lobiranje nije djelatnost koja podilazi pod kaznenu odgovornost, to je legalna i legitimna struka sa svojom profesionalnom metodologijom s kojom su navedena kaznena djela potpuno nespojiva. Ali kvalitetno zakonsko uređenje lobiranja može biti jedna od mjera za smanjenje rizika od korupcije.

• Koliko se novca troši na lobiranje i koliko ono znači za privlačenje investicija i ekonomiju zemlje?

– Za zemlje regije nisam vidio da postoje brojke, a mi smo u ‘Vlahović grupi’ izradili prvu procjenu veličine “tržišta utjecanja” u Hrvatskoj. Radi se o godišnjem iznosu od najmanje 140 milijuna eura od čega polovicu čine budžeti poslovnih organizacija i strukovnih komora, nešto više od trećine otpada na ulaganja tvrtki u lobističke kampanje i povezane troškove ‘in-house’ lobista dok ne više od 10 posto tržišta u volumenu troškova za lobiranje odlazi različitim pružateljima lobističkih usluga (lobisti konzultanti, odvjetnička društva, komunikacijske agencije…) među kojima vlada šarenilo u pogledu transparentnosti i pridržavanja metodologije lobističke struke. Danas svaka ozbiljna multinacionalna kompanija ima ustrojen odjel za javne poslove koji kod razmatranja investicija radi dubinsku procjenu političkog rizika. Tu danas veliku ulogu igra geopolitika, ali je jako važno i to postoji li regulirani okvir za interakciju s politikom i kakvi su kulturološki i poslovni obrasci te interakcije.

• Koliko je zahtjevno i kako izgleda proces lobiranja posebno u institucijama Europske unije gdje svaka članica ima jednak glas?

– Svaka odluka koju donosi neka institucija Europske unije je lobirana mjesecima, pa i godinama, i to po različitim fazama. I to je svima normalno, dapače institucijama je i poželjno dobivati inpute tijekom svih faza zakonodavnog procesa. Sve se to unazad desetak godina intenziviralo i profesionaliziralo, naraslo u volumenu. Sve imalo ozbiljnije poslovne organizacije i kompanije imaju nekoga zaduženog za praćenje europskih poslova. Bez obzira na veličinu ključne vještine su pronalaženje saveznika i izgradnja koalicija, i među srodnim interesima, i među zemljama, i među političkim strankama, kako nacionalno tako i u Europskom parlamentu. Sve je lakše kada se krene na vrijeme, u najranijom fazi zakonodavnog procesa a to je neka kada se radi neka procjena učinka ili se objavi roadmap. Da biste se uključili, morate imati nekoga tko radi monitoring zakonodavnog i političkog procesa Europske unije i tko poznaje procedure.

• Koji bi Vaši savjeti bili donosiocima odluka u zemljama Zapadnog Balkana, na čemu bi trebali raditi?

– Na promjeni prakse i načina komunikacije s predstavnicima različitih interesa. Otvorenost i transparentnost su najbolja zaštita i najbolji recept za jačanje integriteta i povećanje kvalitete odlučivanja. Još se previše interakcije događa izvaninstitucionalno što baca sumnju u njihove namjere. Nije to automatski kako bi se lakše realiziralo traženje ili nuđenje mita, jednostavno se zanemaruju reputacijski rizici, poruke koje se time šalju, a do toga dolazi i zbog nepoznavanja lobističke prakse ili naprosto želje da se uspostavi osobni odnos koji nadilazi uobičajenu razinu poslovnog.