Je li za Finsku prošla godina manje opasnog života?

Prije godinu dana, Finska je napustila svoju dugogodišnju tradiciju neutralnosti i postala 31. članica NATO-a. Ulazak u transatlantski vojni savez označio je prekretnicu u pristupu Finske kada je riječ o vanjskoj i sigurnosnoj politici.

To je zapravo zaokret u kojem se Helsinki udaljava od svog pristupa Moskvi karakterističnog za period nakon Drugog svjetskog rata, putem kojeg je ova nordijska država uvijek nastojala sačuvati prilično dobre veze s Kremljom.

Odluka Finske da se pridruži savezu rezultat je ruske invazije na Ukrajinu, koja je pokrenuta u februaru 2022. Postupci Moskve prema Ukrajini potakli su kreatore politika u Helsinkiju i većinu finskih građana da vide članstvo u NATO-u kao najbolji način da odvrate Rusiju od invazije na njihovu državu.

„Rat [u Ukrajini] doveo je do procjene velike prijetnje uzrokovane glasnim ruskim zahtjevima za sferom utjecaja, njenim apetitom za preuzimanje rizika i spremnošću da upotrijebi vojnu silu u velikom obimu, kao i nuklearnom prisilom“, Al Jazeeri je kazao Matti Pesu, vodeći istraživač na Finskom institutu za međunarodne poslove (FIIA), specijaliziranom za sigurnost sjeverne Evrope.

„Članstvo u NATO-u pojavilo se kao jedino održivo rješenje da se popuni ovaj percipirani ‘deficit odvraćanja’ u finskom društvu. Trenutno je prevladavajući stav o Rusiji u finskom društvu izuzetno negativan, i Finska poziva na beskompromisna rješenja i u Evropskoj uniji i u NATO-u“, objasnio je Pesu.

Tuomas Iso-Markku, viši istraživač u FIIA-i, kazao je da će ovaj potez zahtijevati od finskog vodstva u vanjskoj politici i finskih odbrambenih snaga da „prilagode način na koji razmišljaju i rade stvari“.

„Sada je, prvi put ikada, Finska dio formalnog vojnog saveza i može i treba organizovati svoju odbranu zajedno sa drugima“, kazao je Iso-Markku Al Jazeeri.

Iako je članica Evropske unije od 1995. i ima historiju bliske vojne saradnje sa SAD-om i drugim članicama zapadnog saveza, glavni stub vanjske politike Helsinkija je oslanjanje na sebe i pristup ove države globalnim pitanjima imao je većinom nacionalnu orijentaciju.

„Kao saveznica, Finska će morati posmatrati svoje napore u kontekstu kolektivnih potreba i ciljeva saveza. Uprkos tome, čak i kao saveznica, Finska će, naravno, nastaviti graditi snažnu nacionalnu odbranu koja se smatra osnovom politike NATO-a“, kazao je Iso-Markku.

Finsko-ruske tenzije

S obzirom na to da Moskva širenje NATO-a prema istoku i sjeveru doživljava kao prijetnju ruskim geopolitičkim i sigurnosnim interesima, Kremlj je očekivano dočekao ulazak Finske u transatlantski savez kao udarac za Moskvu.

Kada je Finska aplicirala za članstvo u NATO-u u maju 2022, Rusija je prvo pokušala tome umanjiti značaj. No, nakon što je ova sjevernoevropska država formalno pristupila transatlantskom savezu u aprilu 2023, ton Moskve postajao je sve agresivniji i poduzela je određene korake s namjerom da Finskoj stvori probleme.

„Rusija pokušava destabilizirati Finsku olakšavajući ili barem dozvoljavajući ilegalnu migraciju u većoj mjeri“, objasnio je Wolfgang Pusztai, viši savjetnik u Austrijskom institutu za evropsku i sigurnosnu politiku. „Postoje informacije da ruske granične vlasti čak aktivno pomažu migrantima bez potrebnih dokumenata da dođu do pogranične zone. Finski zvaničnici ovo smatraju odmazdom za finsko pristupanje NATO-u.“

U Finskoj živi mala ruska manjina od 100.000 ljudi, većinom na jugu i jugoistoku blizu granice sa Rusijom koja je trenutno zatvorena. Međutim, Pusztai kaže da ova manjina „nije veoma receptivna za rusku propagandu“ i da su u konačnici „Putinovi načini da oteža život Finskoj, a koji ne uključuju vojnu eskalaciju, ograničeni“.

U ovom trenutku, odnosi između Finske i Rusije su u suštini nepostojeći i vjerovatno će takvi i ostati ako se ne promijene postupci Moskve prema Ukrajini.

„Zbog rata Rusije i Ukrajine, Finska je prekinula gotovo sve ekonomske veze s Rusijom i ne postoji politički dijalog između ove dvije države. Sve dok Rusija nastavlja voditi rat protiv Ukrajine, slabe su šanse da će finska strana obnoviti bilo kakav politički angažman s Rusijom“, kazao je Iso-Markku.

Šta Helsinki donosi u zapadni savez

S obzirom na to da dijeli više od 1.300 kilometara dugu granicu s Rusijom, Finska značajno doprinosi NATO-u na razne načine, od geografije i kapaciteta do odbrambene ekspertize i vrijednog iskustva.

„To je baltičko-arktički strateški bastion koji nudi dodatnu stratešku dubinu svojim saveznicima u smjeru juga i zapada“, kazao je Pesu. „Ima sposobnu vojnu silu koja jača kapacitet saveza, posebno u kopnenom i zračnom području.“

Osim toga, Finska „neprestano“ gradi faktore odvraćanja i odbrane protiv Rusije decenijama, i može podijeliti vrijedne lekcije sa svojim saveznicima.

„Zbog finske klime, državne odbrambene snage imaju mnogo korisnih informacija vezanih za arktičko ratovanje. Novi saveznici Finske u NATO-u također su veoma zainteresovani za finski model sveobuhvatne sigurnosti, koji ima za cilj uključiti sve sektore društva u pripremu za krize kako bi se omogućio brz odgovor i održao visok nivo otpornosti društva“, rekao je Iso-Markku za Al Jazeeru.

„I na kraju, Finska je poznata po prilično pragmatičnom, suzdržanom i konstruktivnom stilu kreiranja vanjske politike, koji bi joj trebao pomoći u kretanju kroz svijet savezničke politike, i koji bi se mogao pokazati korisnim za NATO kao cjelinu“, dodao je Isso-Markku.

S regionalne tačke gledišta, članstvo Finske u NATO-u znatno je promijenilo geostratešku poziciju sjeverne Evrope, što je navelo Moskvu da bilo kakav sukob sa zapadnim savezom smatra dosta rizičnijim, kažu analitičari.

„Sankt Peterburg, glavna ruska luka na Baltičkom moru i drugi najveći grad u državi sada je samo 150 kilometara udaljen od dvije države članice NATO-a, na zapadu Estonije i, sada, na sjeveru Finske.“

Članstvo Finske u NATO-u čini Murmansk, pomorske baze ruske sjeverne flote u Barencovom moru i možda isto tako u Bijelom moru ranjivim, kazao je Pusztai.

„U svima njima zajedno je više od polovine ruskih balističkih podmornica“, dodao je. „Ako bi Murmansk i poluotok Kola bili izgubljeni, ruski napori u sjevernom Atlantiku ne bi se mogli održati i rusko strateško odvraćanje bi pretrpjelo težak udarac. Shodno tome, Moskva bi morala planirati skupo raspoređivanje velikog broja vojnika na sjeverno krilo, vojnika koji ne mogu biti raspoređeni u Istočnu Evropu.“