Šnajderov roman: Zagreb kao ‘središte’ historije i svijeta

Dugo je trebalo da se neko odvaži napisati roman o Zagrebu, roman u kojem će grad biti ne samo tema nego, u neku ruku, i glavni junak knjige. Pisano je o Zagrebu i mnogo ranije, grad je bio tema mnogih proza, a i nekih velikih pisaca naše književne tradicije. Najdosljednije i s najviše literarne pažnje vjerovatno Miroslav Krleža, a grad je tokom ‘60-ih i ‘70-ih godina bio draga tema piscima iz generacije koji su stvarali tzv. prozu u trapericama.

Anđeo nestajanja bi se mogao opisati kao roman o gradu, a unutrašnjim osjećajem, mnogo više nego kompozicijom, srodan je drugim velikim knjigama, koje su tematizirale gradove; recimo Doeblinovom Berlin Alexandertplatzu ili Dos Passosovom Manhattan Transferu.

Šnajder svoju priču o Zagrebu gradi ne samo historijski, nego je jasno postavlja u prostoru, a okvir njegove priče omeđen je jednom kućom kroz koju se prolama tragedija prošlog stoljeća. Ta je kuća, pokazuje Šnajder to izuzetno plastično, neka vrsta lakmus papira hrvatske i jugoslovenske historije.

Sve ‘počinje’ s Anđom Berilo

Kada se u dvospratnoj kući na nekoliko odvojenih stanova pojavi Anđa Berilo, priča romana se intenzivira, a kroz njenu sudbinu Šnajder predstavlja najveće nedoumice i traume recentne historije Zagreba. Zaljubivši se u pomalo misterioznog ilegalca Boška, Anđa biva uvučena u političko-ideološke sukobe Zagreba u vrijeme koje je prethodilo izbijanju Drugog svjetskog rata.

Inače, kuća je postavljena kao neka vrsta historijske pozornice i svi njeni stanovnici imaju određenu ulogu, a kada dolaskom ustaške vlasti počne provedba endehazijskih rasnih zakona, historijska zbivanja se intenziviraju. Kuća postaje ono najneposrednije mjesto historijskog zbivanja, u njoj se dešava progon Jevreja, u njoj se vodi ilegalna komunistička i antifašistička aktivnost, u njoj žive sljedbenici nove ustaške vlasti.

Anđa Berilo aktivno učestvuje u većini zbivanja, ali uvijek kao neka vrsta pasivnog aktera, jer nju historija baca u različite situacije a ona je, svojevoljno, odabrala samo dvije – ljubav prema Bošku i odlazak u partizane, što ujedno znači i aktivno suprotstavljanje fašističkoj politici nove države.

Njena sudbina je tipična za mnoge koji su u tim sudbonosnim vremenima odlučili djelovati, jer će u poslijeratnim vremenima biti proganjana i zatvarana zbog grijeha ideološke hereze. Gubi ideale i odbacuje privilegije u poslijeratnoj komunističkoj društvenoj nomenklaturi odlučna da proživi svoj vijek kao potpuno anonimna i društveno marginalna ličnost.

Njena hrabrost, njena historijska osviještenost i nepokolebljiva vjera u ideale pretvaraju je u tragičnu figuru povijesti. Njen grijeh ideološke hereze bit će kažnjen progonom na Goli otok, ali kao istinska vjernica komunizma ona će svoju kaznu istrpiti pokorno, nikada ne pristajući profanisati svoja uvjerenja i svoje ideje.

Zagreb uvijek prisutan

Zagreb je u njenom i životu drugih stanara kuće uvijek prisutan, čak i onda kada oni fizički ne borave u njemu. U šumi, odnosno u partizanima, Zagreb je to mitsko mjesto njene prve i jedine ženske ljubavi, to je grad koji će Anđa Berilo oslobađati i koji će u simboličkom smislu za sebe prisvojiti kao jedino i posljednje utočište.

Ona se kroz cijeli roman „kreće“ prema Zagrebu, njegovoj unutrašnjosti, nastojeći da dosegne bit grada, njegovu glavnu žilu kucavicu, njegovo vješto sakriveno srce.

Poslije će taj grad, kao u nekoj Nietzscheovoj teoriji o cikličnom ponavljanju historije, opet skliznuti u mrak fašizma, odbacit će okoštale forme djelovanja svojih partizanskih osloboditelja, odajući se, u slavlju demokratije, mračnim porivima i zatomljenim starim idejama. Za Anđu Berilo Zagreb, u svim svojim historijskim ispoljavanjima, ostaje mitsko mjesto njene prve i jedine ljubavi.

Još je romanom Doba mjedi Slobodan Šnajder demonstrirao visoku razinu znanja u sklapanju složenih i mnogoznačnih proznih priča.

Vrhunac Šnajderovog ‘pisma’

To je umijeće dokazao romanom Anđeo nestajanja, koji književna kritika, u jedan glas, slavi kao vrhunac Šnajderovog umjetničkog pisma.

Opisivan kao „povijesni ep“, roman je hronika grada, koja poprima epske razmjere, jer je doseg njegovog umjetničkog obuhvata historija Zagreba u njegovom totalitetu.

Zagreb u Šnajderovoj pripovijesti poprima konture grada, mjesta, toponima, geografske tačke koja je mnogo više od stvarnog Zagreba.

Šnajderov Zagreb je ključna pozornica historijskih zbivanja, mjesto koje galvanizira historiju, a ne samo bezlična pozornica njenih divljih i nepredvidivih hirova.