Opasnim lažima na društvenim mrežama do ‘pet minuta slave’

Širenje opasnih lažnih tvrdnji i prijetnji nije novost. Od davnina je bilo ljudi koji bi, kako bi privukli pažnju na sebe, bez ikakve zadrške i promišljanja iznosili tvrdnje kojima bi se širio strah i panika, a sebe bi najčešće stavljali u centar priče.

Nije ni čudo što je jedna od najpopularnijih edukativnih basni svih vremena Dječak koji je vikao ‘Vuk’, koja jasno oslikava da su mnogi spremni skretati pažnju opasnim lažima bez razmišljanja o posljedicama takvog ponašanja.

Prije su se opasne neistine širile usmenim putem, a napretkom tehnologije, umjesto danima i mjesecima, lažima su trebali sati, pa čak i minute da se poput šumskog požara rašire među javnosti, izazivajući paniku.

Nema sumnje da je od pojave telefona i njihovog širenja, te mogućnosti uspostave poziva bez posrednika, odnosno centrale, porastao broj lažnih dojava i prijetnji, koje su uznemiravale javnost.

Nije bila rijetkost da neko dojavi da je u određenoj instituciji postavljena bomba kako bi najčešće izvukao neku korist, bilo da se radi o odgodi suđenja u parnicama ili o odgodi ispita u školama i na fakultetima, ali pozivatelji bi obično ostajali anonimni.

Međutim, pojavom i popularizacijom društvenih mreža, sve su češći primjeri osoba koje spremno šire opasne laži koje ugrožavaju sigurnost, pa čak i živote, a sve kako bi se barem na pet minuta našli u centru pažnje i imali svojih pet minuta slave.

Opasni primjeri

Dovoljno je pogledati skorašnji primjer iz Bosne i Hercegovine, gdje su trojica muškaraca iz okolice Sarajeva tvrdili da su povezani s nestankom dvogodišnje djevojčice Danke Ilić iz Srbije, što je uzburkalo duhove kako u zemlji u kojoj su se nalazili tako i u zemlji gdje je nestala mala Danka, ali i u ostatku regije. Brzom reakcijom policijskih agencija BiH i Srbije utvrđeno je da navedena trojka nema ništa sa slučajem, ali to ne umanjuje posljedice njihovih tvrdnji na sve uključene, počevši od njene porodice do svih koji su je danima tražili.

Isto tako, samo koji mjesec ranije, javnost je uzburkao samoprozvani teolog i psiholog Edin Tule koji je na društvenim mrežama napisao da je zatočio svoju suprugu te je zaprijetio da će je silovati i ubiti, a zatim je kazao da se radilo o “socijalnom eksperimentu”.

Slučajevi poput ovih su vjerovatno zabilježeni u gotovo svakoj zemlji na planeti.

Dok su nekima ovakvi potezi, možda, samo primjeri lošeg humora i dosade, oni mogu biti itekako opasni.

Saša Živanović, potpredsjednik Beogradskog instituta za bezbednosni menadžment i bivši načelnik Odjeljenja za visokotehnološki kriminal Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije pojašnjava da ovakvim ponašanjem mogu biti ugroženi životi kako ljudi u konkretnim slučajevima, tako i u potencijalnim situacijama koje mogu iskrsnuti.

Ugrožavanje života

Svaka ovakva dojava i objava, pojašnjava, traži da se ispita, jer sigurnosne agencije nemaju taj luksuz da sve ne ispitaju. Luksuz koji bi mogao ljude koštati života.

“Ne može se desiti da policija dobije neku pretnju ili neko nešto napiše, a da se ne proveri. Policija ne može znati da li se radi o istini ili se radi o laži. A ako se ispostavi da se radilo o laži, izgubljeno je vreme i resursi koji su mogli biti posvećeni rešavanju stvarnog problema”.

Kako kaže, ovakvim radnjama se gube resursi koji mogu ili su mogli biti posvećeni istragama pravih, umjesto lažnih tragova.

“Troše se resursi, energija, ljudi se posvete praćenju lažnih tragova, umesto da se fokusiraju na prave tragove, gube se ključni sati… A policija i sigurnosne agencije ne mogu sebi dozvoliti da ne provere svaki trag ili da kažu: Ma, ovo sigurno nije istina. Svaki trag se mora istražiti.”

Isto tako je lako zamisliti da neko bude žrtva napada ili pljačke, ali da u blizini nema policajaca koji bi reagirali, jer su zbog raznih lažnih tvrdnji poslani u drugi dio grada. Isto vrijedi za laži koje odvlače pažnju i vrijeme vatrogasaca, hitne medicinske pomoći, spasilačkih službi… Čak i ako se ne radi o direktnom ugrožavanju života, kao u potencijalnom slučaju otmica ili nestalih, dolazi do ugrožavanja javnosti, jer se širi panika i strah.

Jasno je da širenje laži na društvenim mrežama nije rijetkost. Mnogi će bez problema objaviti uglavnom nevine neistine, poput onog da su imućniji ili sretniji nego što jesu, da su bolji roditelji, supružnici ili prijatelji od onog što su u stvarnosti, da su preboljeli bivšeg ili bivšu, vode zdraviji i aktivniji život…  Ali takve laži uglavnom nemaju posljedica.

Privlačenje pažnje

Međutim, postavlja se pitanje zašto pojedinci imaju potrebu da svjesno šire lažne opasne tvrdnje, čak i ako nemaju apsolutno nikakve konkretne koristi od toga.

Psiholog Marko Tomašević pojašnjava da svi mi imamo potrebu da dobijemo pažnju, da budemo prepoznati, viđeni i uvaženi. Međutim, ističe, nekada načini kako adresiramo te potrebe mogu biti problematični.

“Postoje pojedinci i grupe koji tu pažnju nastoje da steknu ne obazirući se mnogo na posledice. Oni su skloni da u većoj meri zanemare granice dobrog ukusa, pojedine socijalne norme i osećanja drugih.”

Jedan od načina da se ostvari ovaj cilj jeste izazivanje burnijih emocionalnih reakcija (poput bijesa ili straha) kod drugih što u pojedinim situacijama može da izmakne kontroli i izađe iz okvira društvenih i/ili zakonskih normi.

Kako kaže, društvene mreže su samo dobra platforma, a potencijalno i dobar katalizator, za privlačenje pažnje na ovaj način. Kako stvari stoje, takvom ponašanju ćemo svjedočiti sve češće u nadolazećim godinama.

Život u online prostoru

Psiholog Tomašević navodi da stručnjaci godinama unazad ukazuju na postojeću tendenciju da se sve veći dio života premješta u online prostor.

“Zbog toga, ako se takve tendencije nastave, a prema svemu sudeći će se nastaviti, možemo očekivati da će sa porastom vremena provedenog u online prostoru i porastom broja korisnika društvenih mreža proporcionalno rasti i broj osoba koje na neadaptivan način pokušavaju da se istaknu u gomili.”

Kako su mladi odrasli uz društvene mreže i smatraju ih sastavim dijelom svog života, postoji nemali broj ljudi koji su spremni optužiti te “moderne” generacije da su sklonije ovakvom ponašanju.

Međutim, Tomašević nije mišljenja da su mlađe osobe sklonije ovakvom ponašanju.

“U svim uzrasnim grupama postoje osobe koje na problematičan način nastoje da pridobiju pažnju i da se istaknu. Razlog zašto su mladi upadljiviji, kada govorimo o ovoj temi, verovatno leži u tome što je traženje potvrde i pažnje najizraženije tokom mladalačkog doba i što su mlađe osobe prisutnije i aktivnije na društvenim mrežama.”