Volić o izborima u SAD-u: Dvije američke stranke zarobile su demokratiju

„Američka demokratska infrastruktura ima mnogo matematičkih, algoritamskih problema. Naprimjer, sistem izbora kojim se biraju uglavnom svi od 520.000 javnih zvaničnika, odnosno relativna većina (nažalost, to se koristi i u Bosni i Hercegovini) zbog svojih nedostataka često uzrokuje da neko ko nije vjerodostojna preferenca većine pobijedi. To je ujedno i sistem pod kojim je teško napredovati kao nezavisan kandidat koji nudi nešto novo i drugačije i koji nagrađuje negativnu i prljavu kampanju“, govori Ismar Volić, profesor na Wellesley Collegeu u Bostonu gdje predaje kurs “Matematika i politika“.

Također, u Sjedinjenim Američkim Državama osnivač je i voditelj Instituta za matematiku i demokratiju, te je i autor knjige Making Democracy Count: How Mathematics Improves Voting, Electoral Maps, and Representation koja je plod njegovih višegodišnjih aktivnosti u ovoj oblasti.

„Ideja je da se čitaocima približi važnost političke kvantitativne pismenosti i usadi svijest o tome da neko ko želi da bude angažovan i odgovoran građanin, da dosegne svoj potencijal kao aktivni učesnik u demokratiji, mora razumjeti i njene kvantitativne aspekte – kako funkcionišu izbori, kako se dodjeljuju predstavnička mjesta, kako distriktizacija utiče na političke ishode, kako se mjeri građanska glasačka moć i slično“, dodaje sagovornik.

Arhaični i besmisleni sistem

Nastavlja da zbog relativne većine u Sjedinjenim Američkim Državama imamo duopolnu vladavinu Demokratske i Republikanske partije koje su, prema njegovim riječima, zarobili demokratiju, i koje dijele i polarizuju.

„Još jedan arhaični i besmisleni sistem se tiče izbora predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, takozvani elektorski koledž koji, također, može uzrokovati da onaj koji odnese više glasova izgubi. To se desilo na primjer kada je 2016. godine Hillary Clinton izgubila od Donalda Trumpa iako je imala preko tri miliona više glasova. Vrlo lako bi se nešto slično moglo desiti i ove godine kada budemo birali između Donalda Trumpa i Joea Bidena“, govori Volić.

Potom izdvaja još neke probleme američkog izbornog sistema.

„Problem je i takozvani ‘spoiler’ efekt po kojem bi kandidat Robert F. Kennedy, Jr. (jedan od najrepulsivnijih ljudi trenutno na američkoj političkoj sceni) mogao uzeti dovoljno glasova od Bidena da preokrene izbore i učini da Trump pobijedi. Sistem u kojem je takav scenario moguć treba pod hitno odbaciti“, kaže sagovornik.

Ne krije da postoji i gerrymandering, što je praksa određivanja granica glasačkih jedinica ili distrikta na način da su rezultati izbora predodređeni.

„Ako se granice pažljivo povuku tako da specifični birači pripadaju određenom distriktu, to utječe na ishod izbora, pa su tako nekih 90 posto distrikta u Sjedinjenim Američkim Državama nekompetitivni. To je pogubno za demokratiju. Milioni Amerikanaca koji žive u takvim jedinicama se osjećaju obespravljeno jer njihov glas nema nikakav značaj ni uticaj.“

Preferencijalno glasanje

Smatra da je najbolji sistem preferencijalnog glasanja u kojem glasači rangiraju kandidate.

„Dakle, glasač daje svoj prvi izbor, kao što se to i sada radi, ali, također, naznačuje i svoj drugi izbor, treći izbor, i tako dalje. S obzirom na to da proces uzima više informacija, matematika sada može više da s tim uradi, da objektivnije sagleda ko je najbolji izbor za što veći broj građana. Algoritam koji to odlučuje je sukcesivna eliminacija u kojoj se kandidat s najmanje prvih glasova eliminiše, a ti glasovi se onda prebacuju na kandidate koji su rangirani ispod njega. Tako se iterativno dolazi do pobjednika koji nosi apsolutnu većinu podrške glasača“, govori Volić.

Zatim slikovito opisuje sistem preferencijalnog glasanja.

„Zamislite da dođete u restoran, izaberete nešto s jelovnika, a konobar vam saopšti da je nestalo tog jela. A onda vam kaže da ne možete ništa drugo naručiti jer ste imali jednu šansu i, nažalost, tako se desilo da tog jela nema. Upravo ovako mi trenutno glasamo. Ako naš prvi izbor ima malo glasova i nema šanse da pobijedi, sistem nam ne dozvoljava da kažemo ko bi bio naš sljedeći izbor, jednostavno naš glas propada. Preferencijalno glasanje dozvoljava da se naruči drugo jelo, a ako i toga nema, onda treće i tako dalje“, kaže sagovornik.

Uvjeren je da je preferencijalno glasanje najbolji metod u slučaju ako se bira jedan kandidat.

„Ako se bira više kandidata iz svake jedinice ili distrikta, kao što je slučaj u većini svjetskih demokratija s višestranačkim sistemima, onda je najbolji Webster (ili Sainte-Laguë) metod. On se koristi u Bosni i Hercegovini, što je odlično. Naravno, mi imamo druge matematičke izborne probleme kao što su distrikti koji više nemaju smisla zbog populacijskih promjena koje nisu upraćene popisima stanovništva te zloupotrebe kompenzacionih mandata.“

Dvije polarno suprotne ideologije

Mišljenja je da predstavnici treba da razumiju potrebe ljudi, a što je nemoguće ako je broj onih koje treba da predstavljaju prevelik.

„Kada je SAD osnovan, smatralo se da je negdje između 30.000 i 50.000 ljudi po predstavniku optimalan broj. Danas svaki član Američkog predstavničkog doma zastupa oko 760.000 ljudi. Razlog je besmislen, kao i većina brojeva koje nalazimo u demokratskim procesima i koji se skoro nikad ne propituju. Naime, prije stotinjak godina, zbog političkih razloga tog vremena, Američki kongres je odlučio da zamrzne broj predstavnika koji je tada bio 435. Taj broj je isti i danas. U međuvremenu se populacija Sjedinjenih Američkih Država utrostručila. Nemoguće je da predstavnik efektivno govori za toliko ljudi i zbog toga se jaz između političara i onih koje oni navodno zastupaju sve više širi. Naravno, lobisti i specijalne interesne grupe su vrlo vične u ispunjavanju tog praznog prostora“, govori Volić.

Podsjeća da je “jedan čovjek, jedan glas“ fundamentalni princip reprezentativne demokratije.

„Dakle, svačiji glas se broji i vrijedi isto. Ako je taj stub demokratije obrušen, cijela demokratska infrastruktura se dovodi u pitanje. Ovo se, naprimjer, dešava u Sjedinjenim Američkim Državama i s elektorskim sistemom biranja predsjednika. Konsekvenca je da, naprimjer, osoba u Wyomingu ima četiri puta veću glasačku moć od osobe u Kaliforniji. Prije nekoliko godina se pričalo o uvođenju sličnog sistema u Bosni i Hercegovini i drago mi je da je ta katastrofalna ideja propala“, kaže sagovornik.

‘Neka pobijedi demokratija, a ne fašizam’

Upitali smo ga i šta očekuje od predstojećih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama.

„Nemam očekivanja, ali imam želju i nadu, a to je da pobijedi demokratija, a ne fašizam, jer su upravo ove dvije polarno suprotne ideologije u ponudi. Nadam se da će ljudi koji poštuju različitost, inkluziju i toleranciju prevladati, da će ljudi koji vjeruju u nauku i odbijaju religiju kao vodilju za progres biti brojniji, da će oni koji podržavaju prava žena i manjina biti glasniji. U suprotnom nam se ne piše dobro, ne samo Sjedinjenim Američkim Državama, nego cijelom svijetu.“

Na kraju kazuje da se politička kvantitativna pismenost odnosi na razumijevanje i kritičko razmišljanje o kvantitativnim aspektima demokratskih procesa.

„Poznavanje metoda glasanja ili algoritama dodjele parlamentarnih mjesta su par primjera. Ali takva pismenost, također, podrazumijeva i spremnost glasača da ispituju brojeve i statistike koje su im servirane od strane političara. Zbog defanzivnih zidova koje je većina ljudi izgradila oko sebe da se odbrani od percepcije da je matematika bauk, mi nismo spremni da se postavimo prema takvoj matematici na kritički način nego slijepo prihvatamo kvantitativne informacije. Zbog tog straha je matematika idealan instrument manipulacije i politika ga vrlo efektno koristi kao takvog“, zaključuje Volić.