Mogu li izbori u Hrvatskoj donijeti drugačiji odnos prema susjedima?

Pred Hrvatskom su, saglasni su analitičari, najneizvjesniji izbori do sada. Također su saglasni da se, bez obzira na konačni ishod aprilskih izbora na kojima se za mjesto premijera bore trenutno dva najviša hrvatska funkcionera – premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović – odnos Hrvatske prema njenim susjedima neće značajno promijeniti. Barem ne nabolje.

Iako je riječ o zemljama koje su u regiji upućene jedna na drugu i koje su svojevremeno djelovale pod okriljem jedne države, njihovi odnosi obilježeni su tenzijama, netrpeljivošću i provokacijama koje ih nerijetko dovode na sami rub diplomatskih skandala.

“Jako malo ima razlike u tome ko je na vlasti, ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji. Razlog je to što nijedna politika ovih zemalja nema iskrenu spoljnu politiku prema susedima”, smatra politički analitičar Duško Radosavljević.

Ta neiskrenost je, ističe, najočiglednija na primjeru Bosne i Hercegovine.

“Ako stalno govorite da je vaš narod, koji je inače konstitutivan u toj državi, neravnopravan, a ne dajete nikakve argumente za to, to znači da namerno potpaljujete vatru u toj državi i ne smatrate da treba da bude političkog mira i političke kohezije”, kaže. “Izbori u Hrvatskoj neće ništa dobro doneti Bosni i Hercegovini, jer dva glavna aktera – Plenković i Milanović – imaju loš odnos prema BiH”.

Dilema – Plenković ili Milanović

Analizirajući vanjsku politiku Hrvatske prema njenim susjedima, politički analitičar Davor Gjenero prednost daje Plenkoviću, podsjećajući da se najveća korist hrvatske politike u njegovom mandatu ogleda u fokusiranosti vladine politike na glavni tok evropskih politika.

Kako je riječ o Bosni i Hercegovini, Gjenero podsjeća da je ta vlada nastojala pomoći BiH u otvaranju pristupnih pregovora. Uz to, Srbiju i Crnu Goru nije nijednom blokirala, a zalagala se i da Sjeverna Makedonija i Albanija počnu pregovarački proces.

“Plenkovićeva vlada u Briselu nije funkcionirala kao ‘europska sila’, ali nije bila niti najmanje utjecajna članica Unije, kao što je to bila u vrijeme Milanovićeve vlade”, kaže Gjenero.

Dodaje da je, s druge strane, današnja Milanovićeva pozicija daleko zaoštrenija nego što je bila u vrijeme njegovog premijerskog mandata.

“Danas nastupa kao otvoreni populist, zastupnik neliberalnog narativa, otvoreno preuzima narativ protivnika Unije i njegovo objašnjenje europskih odnosa, pogotovo onih vezanih uz rusku agresiju na Ukrajinu, pokušava opravdati Putinovu invaziju na susjednu državu, pričama o proxy ratovanju NATO-a”, podsjeća.

“Ako bi se formirala vlada kojoj bi ton davao Milanović, a vjerojatno je da bi ta vlada mogla biti samo ‘prijelazna’ – koju bi Milanović formirao po svom izboru, nakon raspuštanja još neizabranog saziva Sabora i Plenkovićeva kabineta – ona bi unutar EU zauzela poziciju nalik Mađarskoj i Slovačkoj, te bi bila još jedan loš primjer za cijelu Uniju. Takva vlada provodila bi politiku uvjetovanja Europske unije, upravo onakvu kakvu je Milanović, kao predsjednik Republike, htio provoditi unutar NATO-a, ali je u tome bio blokiran od Plenkovićeva kabineta i diplomatske mreže”, smatra Gjenero.

Plenkovićev HDZ u prednosti

Parlamentarni izbori u Hrvatskoj bit će održani u srijedu, 17. aprila, a prema posljednjem istraživanju HRejtinga, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s partnerima ima osjetnu prednost ispred najutjecajnije opozicijske Socijaldemokratske partije (SDP) oko koje je – pod sloganom Rijeka pravde – okupljeno više stranaka.

Gjenero smatra da nije moguće govoriti o eventualnom sudjelovanju SDP-a u nekoj budućoj vladi jer, kako kaže, “ta stranka više nema niti političkog identiteta, niti upravljačkih kapaciteta”.

“Milanović ju je utopio u svoj svojevrsni ‘pokret za državu’, ugurao je u red desnih populističkih stranaka i ostavio bez i jednog partnera unutar polja demokratskih stranaka”, ističe. “Formalna koalicija ‘Rijeke pravde’ zapravo je nepostojeća, jer niti jedna ‘partnerska’ stranka u toj koaliciji niti u jednoj izbornoj jedinici nije sposobna osvojiti samostalno niti jedan mandat”.

Prema njegovim riječima, Milanovićev partner na izborima u XI izbornoj jedinici, onoj za hrvatske državljane koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj, “organizacija je koja se zove Hrvatsko bilo, a u ime koje nastupa skupina aktera iz najgoreg razdoblja hrvatske politike prema BiH, onog koje je u judikaturi Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) definirano kao zločinački pothvat i međunarodna intervencija na štetu BiH”.

“Koliko god Sarajevo s pravom ima rezerve prema Draganu Čoviću, on je med i mlijeko u odnosu na tu skupinu koju predstavlja Ljubo Ćesić Rojs, koja izravno proizlazi iz strukture takozvane Herceg-Bosne. A to su Milanovićevi partneri u BiH”, zaključuje Gjenero.

Odnosi sa Srbijom na niskom nivou

Opterećeni ratnim naslijeđem i brojnim otvorenim pitanjima, odnosi Hrvatske i Srbije – zvanično uspostavljeni 1996. godine – decenijama su na veoma niskom nivou. S vremena na vrijeme zaiskre svojevrsni iskoraci koji nagovještavaju odmrzavanje odnosa, no nakon kratkog zatišja uglavnom uslijede novi diplomatski skandali koji se nerijetko pomiču i po tabloidima.

“Politike obe države koriste svaku situaciju da ponize jedna drugu”, kaže Radosavljević.

Promjene u odnosima dvije države, bez obzira na to ko bude na čelu Hrvatske vlade, ne vidi.

“Ljudi se ponadaju da će biti nekih promena, da će biti bolje, ali ne može biti bolje jer se nikada ne kandiduje bolja politika, već se uvek, već godinama, prodaje jedna perfidna politika”, ističe.

Urušavanje odnosa s Crnom Gorom

Kada je riječ o Crnoj Gori, ove dvije zemlje imaju određena otvorena pitanja, no Daliborka Uljarević, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje, ističe da njihovo adresiranje nije bilo suštinski vezano za to da li je na vlasti ljevica ili desnica, posebno imajući u vidu da ideološke odrednice koje partije u Crnoj Gori imaju u svom imenu često ne odražavaju supstrat tih političkih subjekata.

Uljarević podsjeća da se u vrijeme vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) u Crnoj Gori sticao utisak da su ta pitanja, neformalnim dogovorom između dvije države, stavljena za neko vrijeme u drugi plan, dok se radilo na jačanju međudržavnih odnosa.

“Međutim, promjena vlasti u Crnoj Gori, izražen uticaj zvaničnog Beograda i SPC-a, kao najmoćnijeg kanala širenja tzv. politike srpskog sveta u Crnoj Gori, uz njihovu uključenost u proces formiranja ili upravljanja u sistemu državne uprave posljednjih godina, rezultirao je značajnim urušavanjem odnosa između Hrvatske i Srbije”, pojašnjava.

“Na jednoj strani, desnica u Hrvatskoj ima naglašenu osjetljivost prema ovakvom djelovanju Vučićevih lojalista i SPC-a, uz napomenu da je tu i (in)direktni uticaj Rusije, a na drugoj strani imamo ili neosvješćenost novih vlasti u Crnoj Gori koliko je taj odnos kompleksan ili svjesni rad nekih aktera da se on zaoštri. Imajući u vidu i ono što nosi predizborna kampanja u Hrvatskoj i refleksiju na rad zvaničnika u toj zemlji, ali i kontinuirano žicarenje za glasove u Crnoj Gori unutar jednog broja glasača zadojenih nacionalizmom i radikalizmom iz Beograda, mi smo svjedočili i nizu, čak vidljivih izraza da tu situacija ide nizbrdo”, dodaje.

U konačnici, zaključuje da ključni utjecaj na odnose Crne Gore i Hrvatske dolazi izvana.

“Preciznije, taj uticaj dolazi iz Srbije, na koji Crna Gora ima ili nema rezistenciju, a ne ideološke odrednice ili stvarne ideološke razlike među vlastima u Crnoj Gori i Hrvatskoj”, zaključuje Uljarević.