Užas u libijskim centrima za migrante: Poniženju nikad kraja

Malik* je pretučen, prodan i ponižavan na svome putu, ali nakon što je spašen usred Sredozemnog mora, nada se životu bez nasilja.

Ovaj 23-godišnji Sirijac iz grada Derae u Evropu je doputovao preko Libije, gdje je postao jedan od hiljada ljudi koje pritvaraju i kojima trguju.

Svako od njih ima svoje razloge zbog kojih je rizikovao i otisnuo se na ovo opasno putovanje. Malik, koji je nedavno diplomirao i postao hirurški tehničar, birao je između ispunjavanja zakletve zdravstvenog radnika koji će spašavati živote i pomagati ljudima i očekivanja Sirijske vlade predsjednika Bashara al-Assada da služi u njegovoj vojsci, s obzirom da je država još u ratu.

„Da sam ostao, ratovao bih s drugim čovjekom. I to ne bilo s kim, nego s osobom iz moje domovine. Ako bih odbio, smatrali bi me kriminalcem“, kazao je Malik Al Jazeeri dva dana nakon što je spašen na moru.

Početkom godine je Malika i 125 drugih izbjeglica koji su se usudili krenuti opasnom rutom preko centralnog Sredozemnog mora, presreo njemački spasilački brod Humanity 1 u zoru nakon što su dva dana plutali po hladnom moru.

Nakon što su napustili lučki grad Sabrathu na klimavom, nebeskoplavom drvenom brodu, preživjeli su bili promrzli, iscrpljeni i prestravljeni da će biti poslani nazad u Libiju.

Među preživjelima, Malik se držao po strani; često je sjedio u tišini i zurio u valove dok je brod plovio prema italijanskoj obali. S rukama prekriženim na grudima, naslonjen na tamnoplavu klupu u brodskoj klinici, objašnjavao je da Siriju nije napustio samo zbog služenja vojske, nego i zato što „tamo nema života, novca, ni posla“.

Ali, putovanje nije teklo prema planu. Malik je opisao teškoće koje su počele dolaskom u libijski grad Benghazi u maju prošle godine, nakon što je cijelu porodičnu ušteđevinu uložio u nepouzdanu potragu za boljim životom.

Krijumčarevo obećanje da će u Libiji provesti samo deset dana, a potom krenuti za Italiju brodom pretvorilo se u više od osam mjeseci provedenih između pritvornih centara, krijumčarskih jazbina i hangara – mjesta koja je uporedio sa sobama za mučenje.

„Prvo mjesto u Tobruku bila je životinjska farma… ako i to“, kazao je Malik polako, pažljivo birajući riječi. „Unutra je bio konj, a druga soba je bila za nas momke. Muškarci su imali dugu kosu i zapuštenu bradu; bili su tu mjesecima.“

Ovaj 23-godišnjak kaže da je potom prodan i da su ga različite milicije i bande premještale po državi najmanje pet puta.

Zaglavljen u krugu okrutnosti

Četiri mjeseca nakon što je kročio u Libiju, Malik je prvi put pokušao otići. Nakon što ga je 11 naoružanih muškaraca gurnulo na pretrpani gumeni čamac usred noći, nadao se da će to putovanje označiti početak novog života.

Ali, 100 metara od obale, slaba struktura čamca počela je popuštati i zajedno sa još 70 izbjeglica bio je prisiljen vratiti se nazad na kopno.

Još tri puta, mladi Sirijac pokušao je otići uz pomoć krijumčara koji su ga držali zarobljenog. Nakon svakog neuspjelog pokušaja, prodan je i premješten na drugu lokaciju. U Tobruku, Derni, Benghaziju, Gazali… u svakom gradu nailazio je na stotine drugih muškaraca koji su živjeli u skladištima kojima su harale bolesti, pod nasilnom kontrolom naoružanih čuvara.

Premlaćivanja i ponižavajuća pretresanja u potrazi za mobitelima postali su svakodnevna aktivnost, priča Malik. One koje bi uhvatili da su u kontaktu s vanjskim svijetom udarali su kamenjem ili puškama dok ne bi izgubili svijest.

Kada je pokušao samostalno pobjeći, Malik je završio u rukama siledžije u glavnom gradu Tripoliju – poznatom po trgovini Sirijcima posebno, objasnio je.

„Rekao nam je da mu svaki dugujemo po 1.000 dolara i da moramo raditi kako bismo otplatili dug. Tamo sam ostao 17 dana, radeći od četiri ujutro dok se ne bih srušio od umora“, ispričao je Malik, dodavši da je radio na građevini, čistio kuće ili radio na farmi. Odbijanje nije bilo opcija.

„Jedan od mladića s kojima sam radio insistirao je da ode u toalet, ali mu to nisu dozvolili“. Malik je odmahivao glavom u nevjerici dok je to govorio. „Naš čuvar ga je upucao u stopalo kao kaznu. U Libiji sam vidio toliko krvi više nego bilo gdje drugo“.

Prema podacima Amnesty Internationala, brojne izbjeglice i migranti koji bježe kroz Libiju izloženi su iskorištavanju i prisilnom radu kojem ih podvrgavaju naoružane grupe. Zaglavljeni u začaranom krugu, mnogi se oslanjaju na rodbinu u domovini da im pošalje novac, kako bi mogli otkupiti svoju slobodu. Međutim, nemoguće je odrediti tačan broj ljudi koji su iskorištavani ili zatvoreni u ovoj državi.

„Slušamo iste priče iznova od preživjelih, neovisno jedni o drugima“, Al Jazeeri je kazala Petra Krischok iz njemačke nevladine organizacije SOS Humanity. „Ljude nasumično zatvaraju u ‘zatvore’ i prisiljavaju ih da plate kako bi izašli van, često novcem koji nemaju, ili ih iskorištavaju da rade bez plate“.

Dok vlasti Libije tvrde da suzbijaju tu opaku industriju, premijer te zemlje Abdul Hamid Dbeibah uputio je apel međunarodnoj zajednici za pomoć u rješavanju ovog problema.

Tokom nedavne posjete Italiji, Dbeibah je izjavio da je Libija „u ratu protiv svojih trgovaca ljudima“ i da ta ratom razorena država „poziva sve na evropskoj strani da sarađuju i pomognu“.

Libijske vlasti nisu odgovorile na Al Jazeerin zahtjev za komentar.

‘Poniženje, nasilje i mučenje’

Dvadesetosmogodišnji Jamal* iz Damaska, koji je sjedio pored Malika u tišini, kimao je glavom sve vrijeme. Ovaj otac dvoje djece blagog glasa u tri navrata je pokušao prijeći najopasniju migracijsku rutu na svijetu drvenim brodom. Dvaput ga je, kako kaže, vratila libijska obalska straža u ono što opisuje kao pakao na zemlji.

Od 2015, Evropska unija pruža finansijsku podršku libijskoj obalskoj straži kao dio svog plana da smanji migraciju iz sjeverne Afrike. Italijanska vlada, koju trenutno predvodi Giorgia Meloni iz ultradesničarske stranke Fratelli d’Italia (Braća Italije), otad je poklonila nekoliko brodova obalskoj straži – ignorišući redovne optužbe za zlostavljanje, iznudu i zločine protiv čovječnosti.

U februaru je njemački Spiegel izvijestio da je Agencija za evropsku graničnu i obalsku stražu (Frontex) podijelila podatke o lokaciji brodova u nevolji sa libijskom obalskom stražom više od 3.000 puta u protekle tri godine – saradnja koja je, možda, doprinijela vraćanju izbjeglica i migranata u brutalne pritvorne logore.

„Oni [libijska obalna straža] su se pobrinuli da naši motori budu odvojeni od broda i potonu u vodu. Uzeli su nam ono malo hrane što nam je ostalo prije nego što su zapalili ribarski brod usred mora“, rekao je Jamal za Al Jazeeru o svom drugom pokušaju da napusti Libiju.

Pretučen od obalske straže, pokraden i vraćen nazad na obalu, Jamal nije znao gdje će ga sudbina odvesti. Zajedno s još 70 muškaraca, prebačen je u pritvor u Bir el-Ghanam, jugozapadno od glavnog grada – logor poznat među Sirijcima, objasnio je.

„Svi se boje ovog mjesta. Poznat je po ponižavanju, nasilju i mučenju – i da je nemoguće izaći jednom kada vas zatvore“.

Jamal je govorio nešto glasnije od šapata; iako je odmarao dva dana na spasilačkom brodu, i dalje je bio iscrpljen nakon napornog putovanja na moru.

Prisjetio se hangara Derna, površine otprilike 50 sa 15 metara, gdje su ga, kako kaže, dočekale još jedne ponižavajuće batine. Četiri stotine drugih izbjeglica i migranata unutar prljavog hangara zgurale su libijske migracijske vlasti. Većina je bila iz Egipta, Bangladeša, Pakistana i Sirije.

„Poniženju nije bilo kraja; tukli su nas crijevom za vodu ili drvenim štapovima. Neki su bili tu godinu, godinu i po“, pričao je prolazeći prstima kroz neobrijanu crnu bradu.

‘Umirući polako zbog gladi’

Mnogi od muškaraca u hangaru zarazili su se šugom, zaraznim kožnim oboljenjem koje se brzo širi u toplom i uvjetima velike gužve. Svaka 22 sata dobijali su male porcije tjestenine i vode da prežive do narednog dana.

Jamalov glas je zadrhtao kada se prisjetio jednog incidenta. Skrenuo je pogled, neprestano trepćući.

„Unutra je izbila pobuna, počela je zbog nečega glupog. Stariji Sirijac udario je jednog od stražara i odveden je u dvorište gdje su ga tukli dok nije izgubio svijest. Izgubio je oko, ostala je samo crvena rana na mjestu oka u očnoj duplji“.

Shvativši u kakvom bezakonju žive, Jamalu je bilo jasno da mora otići. Ali, oni koji su ga držali u zarobljeništvu zahtijevali su plaćanje 4.000 dolara po osobi prije puštanja – novac koji Jamal nije imao.

„Umirali smo polako zbog gladi i batina. Počeli smo se buniti. Svaki dan smo napadali čuvare, a oni su nas kažnjavali tako što su gasili svjetla u hangaru i neprestano nas tukli.“

Nakon 15 dana neprestanih nemira, Jamal je uspio posuditi novac od rođaka i dogovorio je da plati 3.000 dolara da ga puste.

Uprkos riziku da ga ponovno uhvate ili da se utopi, bio je spreman kockati se vlastitim životom kako bi došao na sigurno u Evropu.

„Bolje je umrijeti na moru nego vratiti se u Libiju“, kazao je.

Jamal i Malik su među više od 4.400 ljudi koji su pobjegli u Evropu preko mediteranske rute ove godine što je znatan porast u odnosu na isti period prošle godine.

Tokom 2023, najmanje 380.000 ljudi hrabro je krenulo na teško putovanje preko Sredozemnog mora, prema podacima Frontexa, zabilježivši najveći broj dolazaka od 2016. Među njima je bilo 100.000 Sirijaca.

„Bijeg iz Damaska kako bih počeo novi život u Evropi bio je paklen. Ali, pokušaj bijega iz Libije pokazao se još gorim“, kazao je, raširivši ruke u gesti rezigniranosti.

Jamal, koji je ponio samo pasoš i nadu u dostojanstven život u Evropi, objasnio je da njegovo putovanje nije gotovo. I dalje je odgovoran za šest članova porodice u domovini: svoje dvoje djece, suprugu, roditelje i mlađu sestru. Najvažnije je dovesti ih na sigurno nakon njega, rekao je, označivši kraj svoje priče.

„Ovaj bol nije samo moj, dijelim ga sa svakim Sirijcem. I svakim čovjekom koji je prešao more i došao u Libiju. Svi tamo pate u tišini“.

Malik, koji sjedi pored njega, diže glas u znak slaganja. Vjeruje da uspomene na ono što je vidio u proteklih osam mjeseci nikada neće nestati.

Na pitanje šta očekuje da će mu donijeti život u Evropi samo sliježe ramenima i smiješi se: „Samo želimo živjeti, to je sve.“

* Imena su izmijenjena kako bi se zaštitio identitet migranata i njihovih porodica.