Gorana Grgić: SAD na Balkanu više zanima njegov interes, nego demokratija

Zahvaljujući komentarima o geopolitičkim zbivanjima i američkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, dr. Gorana Grgić izgradila je imidž ekspertice kojoj su otvorena vrata najvećih svjetskih medijskih kuća.

Trenutno angažovana kao viša istraživačica Centra za sigurnosne studije Univerziteta ETH iz Zuericha, Grgić je prethodno predavala na Katedri za politiku i međunarodne odnose i Centru za američke studije na Univerzitetu u Sydneyu, ali i kao predavačica i istraživačica na Harvardovom Centru za evropske studije, NATO-ovom odbrambenom koledžu u Rimu i mnogim drugim relevantnim institucijama, dok su njene riječi prenosile kuće poput Bloomberga, CNBC-a, Guardiana i drugih.

Povodom trenutnog stanja u svijetu, u kojem plamte dva brutalna rata – u Ukrajini i Gazi, sa mnogobrojnim tenzijama, usponom ekstremnih desničara, srozavanju demokratije i gušenjem ljudskih prava, Grgić je svoja razmišljanja podijelila sa Al Jazeerom.

„Nisam pobornik jednostavnih objašnjenja, ali ako gledamo na kretanja koja ste nabrojali jasno je da se već neko vrijeme nalazimo u periodu globalne transformacije kojoj je glavna odlika neizvjesnost glede konačnog odredišta. Što god da se sljedeće dogodi, posebno ako promatramo iz perspektive povijesti velikih ratova i kriza, činit će se, gledano unazad, predvidljivim. U ovom trenutku, međutim, to je nepredvidivo. Usred smo toga”, priča dr. Grgić.

„Posljednji put kada smo svjedočili sustavnim promjenama u svjetskom poretku, dakle po završetku Hladnog rata, također je bilo dosta neizvjesnosti. No, bilo je i puno više optimizma glede potencijalnih koristi koje bi svijet mogao imati od prestanka nuklearnog nadmetanja dviju glavnih svjetskih sila i početka razdoblja tzv. hiper-globalizacije.“

• Vidite li sada neki razlog za optimizam, kao što je bio slučaj nakon Hladnog rata?

– Popriličan broj negativnih kretanja koje sada vidimo su izravna posljedica pretjerane vjere u tezu “kraja povijesti” koja je pretpostavljala da je rast broja liberalnih demokracija kapitalističke prirode zenit svjetske povijesti koji će dovesti do prestanka ratova i donijeti globalni prosperitet. Proteklih 15-ak godina snažno demantira ovu teoriju zbog spleta neuspjeha i nedostataka politika iz ‘90-ih i 2000-ih. Živimo u doba demokratske recesije i jačanja autoritarnih i hibridnih režima. U usporedbi s dominantnim optimizmom nakon kraja Hladnog rata, teško se oteti dojmu da je treće desetljeće 21. stoljeća obojeno više pesimizmom nego optimizmom jer je jasno da je sustav međunarodnih pravila i normi narušen, te da nema apetita za pregovore oko novih.

• SAD, često nazivan oazom demokratije i ljudskih prava, te stubom međunarodne sigurnosti, postao je meta optužbi za ‘saučesništvo u genocidu u Gazi’. Kako tumačite američku politiku prema Bliskom istoku, ako uzmemo u obzir američko ponašanje kada je krenula ruska invazija na Ukrajinu?

– Američki stav je iznimno kompleksan jer su u pitanju ne samo vanjskopolitički interesi, već i unutarnjopolitički. Bidenova administracija je počela mandat misleći da će se moći u potpunosti posvetiti glavnom izazovu 21. stoljeća – natjecanju s Kinom. No, već je u kasno proljeće 2021. počelo ozbiljnije iskriti, a nakon 7. listopada 2023. postalo je jasno koliko su štetne posljedice desetljeća politike koja nije uspjela izroditi dugotrajno rješenje između Izraela i Palestine.

• Je li to znači da je Biden pogrešno vodio američku politiku prema Bliskom istoku?

– Naslanjajući se na dio Trumpove ostavštine, Bidenov tim je polagao previše vjere u normalizaciju odnosa između Izraela i nekih od ključnih arapskih država, kroz inicijative poput Abrahamovih sporazuma. Američka administracija vidjela je to kao pozitivan pomak u regiji, u isto vrijeme ignorirajući da srž problema regije još uvijek uvelike leži u neriješenom statusu Palestine.

• Koliko postojeća situacija šteti Bidenu?

– SAD se nalazi u izrazito nezahvalnoj i podijeljenoj poziciji. S jedne strane, još uvijek je glavni vojni saveznik Izraela, a s druge, pokušava posredovati u mirovnim pregovorima i pružiti prijeko potrebnu pomoć palestinskim civilima.

Američka unutarnjopolitička dimenzija je također vrlo bitna. Vidljiva je polarizacija američkih birača po ovom pitanju, gdje su demokrati puno kritičniji prema američkoj potpori Izraelu. S obzirom na predsjedničke izbore u SAD-u, ovakva politika šteti predsjedniku Bidenu među progresivnim krilom Demokratske stranke što se može odraziti na njihovom izbornom odazivu i konačnoj potpori.

• Rusija je u Ukrajini okrenula stvari u svoju korist. Ako ostane tako, može li Putin može ostvariti ciljeve i, kako smatraju mnogi stručnjaci, ugroziti cijeli evropski kontinent, pa čak i neke članice NATO-a?

– Jasno je da Putin nije ostvario glavni strateški cilj, ali to isto tako ne znači da je spreman za povlačenje. Računa da je vrijeme na njegovoj strani – da će se ukrajinsko vodstvo umoriti i postati fragmentirano što dulje traje rat, te da zapadni donatori neće htjeti, ni moći dostaviti obećano naoružanje. Razne analize europskih obavještajnih službi upozoravaju na rastuću rusku prijetnju. To nije nelogično jer dok god postoji vojno žarište, empirijski je dokazano da postoji i rizik od prelijevanja sukoba. Ono što još više zabrinjava je prizivanje i zveckanje nuklearnog oružja koje je sada postalo standardni dio repertoara obraćanja ruskog režima.

• S obzirom na sve izraženije podjele Zapada i Istoka, je li moguće očekivati uspostavu nekog novog svjetskog poretka u kojem riječ SAD-a više ne bi bila toliko važna?

– Uvelike smo već u svijetu koji je daleko od unipolarnosti ‘90-ih. Svijet sve više funkcionira po blokovskom principu. Po pitanju sigurnosti, ja bih još uz Zapad pridodala i neke od najmoćnijih američkih saveznika na Indo-Pacifiku poput Japana, Južne Koreje, Australije, te s druge strane sve izraženiju koordinaciju Rusije i Kine sa Sjevernom Korejom i Iranom. Ovo je sve vidljivije i po pitanju globalnih trgovinskih kretanja. Koncepti poput friendshoringa i allyshoringa, dakle, izmještanje opskrbnih lanaca u prijateljski nastrojene zemlje nastali su upravo kao odgovor na sve antagonističnije odnose između donedavno glavnih trgovinskih partnera.

• Kako stoje stvari, nije mala vjerovatnoća da bi Donald Trump mogao pobijediti na novembarskim izborima, dok svijet strepi od njegovog povratka. Kako bi se Trumpov novi mandat mogao odraziti na svjetska zbivanja i koliko bi njegova vladavina mogla biti drugačija od prve?

– Sudeći po najavljenom, Europa vjerojatno može očekivati najviše turbulencija u drugom Trumpovog mandatu, ako do njega dođe. Ali bih isto tako apelirala da, prije nego se prepustimo alarmizmu, sagledamo stvari iz institucionalne i šire društvene perspektive. Zastupnici američkog kongresa su se redovito suprotstavljali Trumpu tijekom njegovog mandata i u obrambene proračune uključivali klauzule da je financiranje obrambenih snaga ovisno o daljnjoj potpori NATO-u. Nadalje, ispitivanja javnog mnijenja iz 2023. poput onog Chicago Councila pokazuje da potpora američkih birača NATO-u ostaje čvrsta. Oko 78 posto ih kaže da bi SAD trebao zadržati ili povećati predanost NATO-u, u skladu s visokim postocima potpore posljednjih godina.

Ono što bi se moglo dogoditi je da Trump, ukoliko bude izabran, svojom retorikom našteti kredibilitetu saveza, pogotovo inzistiranju na idejama da postoje različite vrste sigurnosnih garancija za države koje izdvajaju dva i više posto od svog BDP-a na obranu, te onih koje to ne čine. U svakom slučaju, sama činjenica da imamo ovakve rasprave je još jedna poruka za europske države da postanu ozbiljne glede obrane vlastitog kontinenta.

• Kada je riječ o Zapadnom Balkanu, Trumpu je bio interesantan samo utoliko da tamo nema rata. Od Bidena se očekivalo više, ali nije postigao mnogo. Kako tumačite takav stav, usprkos činjenici da se zemljama poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, kako se često može čuti, snažno širi destabilizatorski uticaj Rusije?

– Vrlo jednostavan odgovor je da SAD kroz proteklih desetak godina na Balkan gleda kroz drugu prizmu, a to je geopolitički određeno natjecanje s drugim velikim silama koje su prisutne u regiji, u prvom redu Rusija i Kina. Takav pristup diktira da prioritet nije promoviranje demokratskih politika i izgradnja demokratskih institucija, već zadržavanje utjecaja i nekog privida stabilnosti. Činjenica je i da, s obzirom na to da Bidenova administracija ima dugu listu ozbiljnijih kriza u Europi i šire, na Balkan ne gleda s tolikom urgentnošću.

Već sam pisala o tome kao “paradoksu nedovoljne nestabilnosti“ – za sve koji žive u nekim od zemalja koje ste nabrojali jasno je da ovakvo stanje nije dugoročno održivo, ali u isto vrijeme činjenica da nema intenzivnijih sukoba i građanskih prosvjeda ne poziva na neku ozbiljniju intervenciju tradicionalnih zapadnih partnera, poput SAD-a.

• A, u kojem bi se smjeru američka politika na Balkanu mogla promijeniti sa Trumpom?

– Još više razumijevanja za autokrate, sklonost transakcijskim dogovorima i dealovima koji dobivaju puno publiciteta, ali imaju malo sadržaja. Ništa ne ukazuje na to da bi Trumpov drugi mandat mogao prioritizirati regiju.

• Ako govorimo o Balkanu, stalnom izvoru nestabilnosti na kojim se prepliću suprotni uticaji mnogih sila, postoji li trajno rješenje višedecenijskih tenzija?

– Voljela bih da jednog dana počnemo živjeti van paradigme Balkana kao izvora nestabilnosti. Zaista je poražavajuće da se sukobi ‘90-ih još uvijek redovito koriste kao instrument političkih nadmetanja. Odgovor je uvijek u ljudima – onima koji biraju i bivaju birani. Vođama koji mogu vidjeti dalekosežnije od svojih mandata, te biračima koji bi u idealnim uvjetima bili što bolje i kvalitetnije informirani, te koji bi bili integralni dio političkih procesa kroz cijeli politički ciklus, a ne samo na dan izbora.

Mislim da ništa od ovog nije previše originalno, ali trenutno je teško ostvarivo budući da su europski trendovi takvi da ukazuju na jačanje desnih i krajnje desnih političkih opcija. A njima je po definiciji podjela po etničkim i nacionalnim osnovama u srži programa djelovanja.

• Bosna i Hercegovina je konačno dobila zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora za članstvo u EU? Može li ovakva BiH zaista ući u EU?

– Odobrenje početka pristupnih pregovora s Bosnom i Hercegovinom je više odraz promjena u EU, nego u BiH. Nakon ruske invazije i rata protiv Ukrajine, status kandidata i zeleno svjetlo za pristupne pregovore zemlje dobivaju gotovo neovisno o napretku u demokraciji i vladavini prava. EU više ne vodi politiku tzv. uvjetovanog proširenja, već duboko geopolitički motiviranu politiku potaknutu sigurnosnim prijetnjama, te potrebom za teritorijalnom konsolidacijom i strateškim (a ne regulatornim) usklađivanjem europskog kontinenta. Imajući to na umu, ovakvi faktori mogu ubrzati pristupne pregovore, ali isto tako iznuditi i rješenja gdje bi mogli vidjeti diferenciranu integraciju s najnovijim članicama EU u posve drukčijem statusu i beneficijama od postojećih 27, te u puno opsežnijoj mjeri nego kod proteklih valova proširenja.