Duh ZOI ‘84 i danas pokreće umjetničko i brzo klizanje u BiH

Zimske olimpijske igre (ZOI ‘84), održane 1984. godine u Sarajevu, donijele su trijumf mnogih izuzetnih sportaša, ali i označile značajan trenutak u historiji umjetničkog i brzog klizanja za Bosnu i Hercegovinu. Igre su poslužile kao katalizator za razvoj zimskih sportova u zemlji.

Dinamičan sportski duo, prepoznatljiv po zapanjujućoj izdržljivosti, gracioznim pokretima, brzim trkama i zadivljujućim prikazima atletizma, zaokupio je maštu mladih sportista željnih uspjeha na ledenoj plohi.

Svijet umjetničkog klizanja ostao je tada u čudu kada su britanski klizači Jayne Torvill i Cristopher Dean zakoračili na led i nevjerovatnom izvedbom zaradili maksimalne ocjene sudija za sveobuhvatan umjetnički dojam. Uigrana plesna koreografija, uz Ravelov “Bolero” i impresivno izvođenje aksela, pokazala je njihovu predanost i talent što je u konačnici utemeljilo mjesto u historiji ove vrste klizanja. Plesni duo je publiku ostavio u stanju čistog strahopoštovanja, a radost i strast odisale su svakim trenutkom na ledu.

Dvorana Zetra, mjesto koje je svjedočilo ovom spektakularnom podvigu, ponovno je imala priliku ugostiti zimsku čaroliju na svoju 30. godišnjicu Igara, 2014. godine, kada su Torvill i Dean izveli čuveni “Bolero” i vratili prisutne u prošlost.

U blještavom svjetlu umjetničkog klizanja malo je sportašica koje su ostavile neizbrisiv trag kao njemačka klizačica Katarina Witt. Svakim besprijekornim skokom i okretanjem, pokazala je nivo majstorstva koji je prevazišao područje tradicionalnog umjetničkog klizanja.

Na igrama je osigurala zlatnu medalju, a iste godine postala i svjetska prvakinja te osvajala zlata i na svjetskim prvenstvima 1985. i 1987. te na XV. zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju 1988. godine.

U Lillehammeru 1994. godine, učešćem na svojim posljednjim Zimskim olimpijskim igrama, plesala je uz zvuke pjesme ”Gdje ode naše cvijeće”, poklanjajući svoj ples Sarajevu.

Izdvajala se i Sanda Dubravčić, a “ledeni trag” je ostavio i Miljan Begović.

Kakvo je ‘stanje na ledu’ danas?

“Najupečatljivija priča koja mi je prepričana je o Elaine Zayak, klizačici iz Sjedinjenih Američkih Država. Ona je u nesreći s kosilicom izgubila tri prsta kada je imala samo dvije godine te joj je umjetničko klizanje predloženo kao oblik fizikalne terapije”, prisjeća se Zara Husedžinović, reprezentativka Bosne i Hercegovine u umjetničkom klizanju, u razgovoru za Al Jazeeru.

U to vrijeme, u umjetničkom klizanju, postojao je segment takmičenja zvan “obavezne figure”, koji je zahtijevao da klizači “crtaju” određene oblike, mijenjajući ivice.

“Taj dio takmičenja je bio izuzetno težak za Elaine s obzirom na to da joj je nedostajao dio stopala. Uprkos tome, Elaine je bila državna prvakinja 1981, prvakinja svijeta 1982, a na Olimpijskim igrama 1984. godine osvaja 6. mjesto”, nastavila je.

Današnji klizači u Bosni i Hercegovini mogu samo sanjati o pripremama za Zimske olimpijske igre, mišljenja je Husedžinović.

“Veoma je teško kvalifikovati se na Olimpijske igre, posebno bih rekla u disciplini umjetničkog klizanja za sve države generalno, a naročito za Bosnu i Hercegovinu jer nemamo adekvatne uslove. Kada bismo poredili uslove samo susjednih zemalja u odnosu na naše, primijetili bismo drastičnu razliku”.

Sarajevo je tokom ‘80-ih, prema njenim riječima, bilo epicentar umjetničkog klizanja.

“Održana su mnogobrojna svjetska i evropska prvenstva, te su održane i same Igre. I 40 godina nakon svih tih dešavanja, većina ljudi više ne vjeruju da je klizanje uopšte sport. Očekivano je bilo da se zainteresovanost nakon Igara poveća. Naravno, rat je tu odigrao svoju ulogu, ali, nažalost, u našoj državi sport je većini ljudi samo misaona imenica. Svi olimpijski objekti postali su turistički. Većina ih nije u funkciji, a oni koji jesu uopšte ne služe za ono za šta su izgrađeni.”

Ključna postignuća u umjetničkom klizanju, seniorska prvakinja Bosne i Hercegovine, zabilježila je nastupima na Juniorskom Grand Prixu u Zagrebu 2019. te 2022. godine u češkoj Ostravi i na Evropskom olimpijskom festivalu mladih u finskom Vuokattiju.

‘U BiH nema trenera’

Zbog loših uslova, primorana je trenirati u ledenim dvoranama susjednih zemalja.

“Mnogo je odricanja. Prvo bih spomenula naporne treninge koji počinju jako rano (od 5:15 do 7:00). Najčešće odlazim u Zagreb, gdje se pripremam sa Klizačkim klubom ‘Leda’. Pripreme mi znatno olakšavaju treneri Karlo Požgajčić i Ivana Jakupčević-Marinković koji su, također, iz Zagreba, jer Bosna i Hercegovina nema svoje trenere. Bez njihove podrške bih, vjerovatno, davno odustala od ovog sporta.”

Svaku vožnju na trening, novi par klizaljki ili svjetlucavu haljinu, ali i ono najbitnije – punu podršku, duguje svojim roditeljima.

“Nisu mi dozvolili da izgubim vjeru u sebe. Čak sam mišljenja da su oni imali više odricanja nego ja. Bez njih ne bih uspjela.”

Osim klizanja, bavila se i drugim sportovima, a u nekim je, možda, čak bila i uspješnija, kako navodi, ali ovo je jedini sport kojeg se nije mogla odreći.

“Zaista vjerujem da je umjetničko klizanje jedan od rijetkih sportova koji, na neki način, uvijek ostaje s vama”, dodala je Husedžinović.

Brzoklizači spremni za nove igre

Bivša Jugoslavija se hvalila impresivnim spiskom olimpijaca koji su oduševili svijet svojim vještinama, gracioznošću i upornošću. Među brojnim olimpijcima koji su očuvali značaj takve jugoslovenske sportske baštine su i Dubravka Vukušić, Bibija Kerla, Nenad Živanut i Behudin Merdović, koji su upisali svoja imena u anale brzog klizanja.

Karin Enke-Kania iz nekadašnjeg DDR-a (Njemačka demokratska republika) bila je u Sarajevu prva na 1.000 i 1.500 metara, a druga na 500 i 3.000 metara. Zapažene rezultate ostvario je i Kanađanin Gaétan Boucher koji je trijumfovao u trkama na 1.000 i 1.500 metara, dok je na 500 bio je treći. Šveđanin Tomas Gustafson osvojio je dvije medalje u brzom klizanju – zlato na 5.000 i srebro na 10.000 metara.

Ermin Raščić, reprezentativac Bosne i Hercegovine u brzom klizanju (short track), podsjeća na neke od posebnih trenutaka Igara u Sarajevu, kao što su ceremonija otvaranja, izvanredni sportski rezultati uključujući medalju za Jugoslaviju, te snažan duh zajedništva i prijateljstva među sportistima i građanima Sarajeva. Prema njegovim riječima, ZOI je odigrao važnu ulogu u promociji zimskih sportova u Bosni i Hercegovini na nekoliko načina.

“Prvo, održavanje ZOI-ja u Sarajevu 1984. godine postavilo je zemlju na globalnu sportsku kartu, privlačeći pažnju na svoje prirodne resurse i potencijal za razvoj zimskih sportova. Drugo, ZOI su potaknule ulaganja u sportsku infrastrukturu, poput izgradnje olimpijskih objekata, što je omogućilo lokalnim sportašima bolje uvjete za trening i natjecanje. Također, prisustvo međunarodnih sportaša i medija tokom ZOI-ja promoviralo je zemlju kao destinaciju za zimske sportove i turizam.”

Smatra da postignuti sportski uspjesi na ZOI-ju mogu potaknuti mlade ljude u Bosni i Hercegovini da se bave zimskim sportovima i postanu inspiracija za buduće generacije.

U prethodnih nekoliko godina, Raščić bilježi neke od značajnih rezultata te ispunjava norme, među ostalim i za nastup na Svjetskom prvenstvu u brzom klizanju u juniorskoj konkurenciji, koje će se održati u Gdanjsku. Jedan od njegovih najvećih ciljeva je odlazak na Zimske olimpijske igre – Milano Cortina, 2026. godine.

“Olimpijski komitet je prepoznao moj rad, trud i potencijal za kvalifikacije na ZOI. Ostvario sam stipendiju za mlade olimpijske nade i uz pomoć te stipendije organizovao dio priprema. Trener Nihad Bašić pomogao mi je u napretku”, kaže Raščić.

ZOI ‘84 ostaje izvor inspiracije i simbol nade za ovaj otporni grad koji je kroz svoju bogatu historiju savladao brojne izazove. Utjecaj ovih Igara na živote Husedžinović i Raščića, bez obzira jesu li od svojih roditelja ili trenera samo slušali priče o njima, bio je dubok, kako lično tako i profesionalno, oblikujući njihove aspiracije i inspirišući ih da postižu veličine u svojim karijerama.