Božić u domu zeničkog paroha: Najradosniji praznik veselijim čini i šestero djece

Božić je jedan od najznačajnijih i najradosnijih praznika kod hrišćana. Širom svijeta vjernici koji poštuju stari, julijanski kalendar 7. januara proslavljaju ovaj simbol ljubavi i porodice.

Posjetili smo dom zeničkog paroha Marka Maleša i njegove osmočlane porodice i uvjerili se s koliko radosti i veselja dočekuju ovaj praznik. Pričali su nam o tradiciji, načinu na koji će proslaviti ovaj Božić, ali i tome da svoju budućnost vide na ovim prostorima, u svom gradu Zenici i državi Bosni i Hercegovini.

Neopisiva sreća

„Božić je praznik gdje se ljudi okupljaju oko porodice. Cilj je da se ljudi uvesele, da se daruju. I sama priprema pred Božić je takva. Tri nedjelje su posvećene porodici. Prva nedjelja se zove Detinjci i posvećena je djeci, druga nedjelja su Materice i posvećena je majkama, a treća nedjelja su Oci i posvećena je očevima. Na Badnji dan, pored toga što idemo u crkvu, što nalažemo badnjak, imamo i tradicionalnu večeru. U kući se naprave male jaslice“, kazuje nam protojerej Marko Maleš, paroh zenički i starješina Hrama Rođenja Presvete Bogorodice. Ta pravoslavna crkva je izgrađena i osveštena 1885. godine, a proglašena je 2005. godine Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Za večeru na Badnjak se, kaže, sprema ono što ukućani vole da jedu, ali da je posna trpeza. Jer, 40 dana do Božića se posti, ne jede se masna hrana, ne jede se ništa životinjskog porijekla.

„Od mesa se može jesti samo riba. Sprema se obično prebranac posni. Negdje je običaj da se sjedi na podu i jede. Prostre se slama u cijeloj kući pa se tu stave pokloni, bombone, slatkiši, orasi… Djeca glume životinje, pijuču kao pilići i njima se daruju pokloni. Pogača odnosno česnica se pravi za sam Božić. Kad se dođe iz crkve izlomi se ta česnica u kojoj se sakrije poklon, zlatni ili srebreni novčić. Podijeli se svima koji dođu iz crkve. Za onoga ko nađe novčić smatra se da će te godine pare biti kod njega“, priča paroh Maleš.

‘Ne izgubiti nadu u budućnost, vjeru u ljude i u Boga’

„Zajedno sa vjernicima ćemo proslaviti Božić u crkvi. Kasnije tu radost praznika donijećemo u svoje domove, podijeliti radost sa svojim najmilijima, sa porodicom, sa prijateljima i komšijama koji nam dolaze“, ističe Maleš.

Kada su u pitanju pravoslavni vjernici u Zenici, paroh objašnjava da je najviše starijih, onih sa 65 godina i više, koji „žive skromno kao i većina penzionera u državi“. Omladina se, kaže, sve više opredjeljuje za odlazak vani, smatrajući da će negdje drugo moći obezbjediti sebi egzistenciju i ispuniti svoje snove.

„Jako je bitno ne izgubiti nadu u budućnost, vjeru u ljude i u Boga, izgubiti ljubav prema svemu tome. To su tri neke osnovne stvari kojih se čovjek treba pridržavati. Ako se toga čuvamo ne trebamo se plašiti ničega, ne trebamo se plašiti zla. Mi vjernici kažemo da je uz nas Bog koji će nas čuvati. Koliko god se mi njega sjetili ili ne, on je uvijek tu za nas. I samim tim tu je i nada za bolje sutra“, naglašava Maleš.

Nikad nisu razmišljali otići

Uprkos tome što supruzi Stani i njemu, sa šestero maloljetne djece, nije bilo lako ni finansijski „pregurati“, nikad nisu pomislili da napuste ove prostore. Svjesni su da je malo primjera da se ljudi odlučuju ili možda je čak prigodnija riječ usude imati više djece, imati brojniju porodicu. Voljeli bi, kažu, da je više ovakvih primjera kao što je njihova porodica.

„Žao mi je što nema više ljudi koji vjeruju u velike porodice, da se odvaže. Nekako se nametnulo kod ljudi kad žele imati potomstvo da se ograniče na jedno, eventualno dvoje djece. Ljudi razmišljaju o tome da li mogu finansijski izdržati. Istina, kad stavim neke stvari na papir i saberem, ne znam ni sam kako smo uspjeli, ali nismo ni gladni ni žedni. Ne oskudijevamo ni u čemu, imamo dovoljno. Kako? Zaista ne znam, ali ima dovoljno“, kaže Maleš.

Priznaje da je posebno teško bilo supruzi koja je ostajala sama uz djecu kada bi on zbog obaveza morao na put izvan Zenice. Sreća je da su joj dvojica starijih sinova pomagali koliko su mogli.

„Imamo sreće, pa je razlika u godinama 10 do 12 godina između djece, pa ovi stariji ‘uskaču’ da pomognu. Tu su i moji i supruzini roditelji koji su dolazili da pomognu. Nažalost, daleko žive. Moji jesu iz Bugojna, ali su odselili u Novi Sad davno i žive tamo. Suprugini roditelji žive u Srpcu, a to je na sjeveru Bosne i Hercegovine“.

Mir složnu kuću gradi

Dušan ima 16 godina i ide u prvi razred Tehničke škole u Zenici – smjer elektrotehničar računarske tehnike i automatike. Odličan je učenik, išao je na takmičenja iz matematike, informatike, fizike i engleskog jezika. Njegova ekipa bila je drugoplasirana na državnom prvenstvu iz robotike.

Stefan, koji će u aprilu napuniti 15 godina, ide u deveti, a Milica koja ima 6,5 godina u prvi razred Osnovne škole „Miroslav Krleža“ u Zenici. Trojke – Dušica, Marija i Nikola – imaju 4,5 godine.

Za trojke koje je donijela na svijet, Stana kaže da je to nešto najljepše što je dobila na poklon u životu. Na pitanje kako suprug i ona uspijevaju završiti sve obaveze oko djece, odgovara: „Uz Božju pomoć sve nam je nekako potaman“.

Za kraj smo ostavili božićnu poruku Marka Maleša u kojoj kaže kako je „uvijek aktuelna poruka mira, ljubavi, tolerancije i suživota“.

„Uvijek je bilo da mir kuću gradi. Nadamo se i molimo Gospodinu Bogu kroz ovaj njegov praznik da nam donese dovoljno mira, razumijevanja i strpljenja jednih prema drugima, da možemo saslušati druge, da možemo nekako doprinijeti ukupnom miru da se te podjele, ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu, smanje na minimum. To je bitno za dalje napredovanje. Jer, ne možete funkcionisati u konfliktu“.