‘Bačeni kao životinje’: Gruzijci identifikuju žrtve u Staljinovim masovnim grobnicama

Piše: Robin Forestier-Walker

Natalija Kuznjecova gleda stisnutih usana u napuštenu kuću koju je njen djed Hasan Dišli Oglu izgradio 1930-ih.

Njen otac je bio tek dijete 1937. godine kada je Hasana, tada starog 33 godine, uhapsila sovjetska tajna policija. Nikad se više nije čulo za njega.

“Kada je moj otac umirao, u posljednjim danima, stalno je pričao o mom djedu, pitao zašto je upucan, gdje je odveden”, kaže 48-godišnja Natalija. “‘Ne znam gdje je Hasan’, rekao bi moj otac. ‘Negdje je bačen kao pas'”.

Izgorjela i napuštena kuća nakon nedavnog požara, postala je zapuštena građevina koja se nalazi na velikoj parceli iza porodične kuće u selu nedaleko od Batumija, lučkog grada na jugozapadu Crnog mora.

Za Natalijinog oca, Jakoba Kuznjecova, kuća je bila svakodnevni podsjetnik na Hasanov nestanak prije više od 80 godina i simbol međugeneracijske tuge koju je sa samrtne postelje prenio na Nataliju.

Hasan je bio među hiljadama ljudi koje je sovjetska tajna policija uhapsila i optužila da su “državni neprijatelji“ u kampanji poznatoj kao Veliki teror. Pod vodstvom Josifa Staljina, masovna pogubljenja nevinih građana počinjena su širom Sovjetskog saveza.

U uzastopnim talasima represije, ogroman broj ljudi je deportovan ili poslan u zarobljeničke logore. Mnoge porodice strijeljanih nikada nisu saznale šta se dogodilo njihovim najmilijima. U Gruziji se vjeruje da je ubijeno gotovo 15.000 ljudi.

U nedostatku posvećenog nacionalnog napora da se istraže sovjetski zločini i revizija zvanične historije, sociolozi ukazuju na široko rasprostranjenu amneziju, ambivalentnost, pa čak i poricanje među Gruzijcima da su se takva pogubljenja dogodila. Od nezavisnosti Gruzije do Sovjetskog saveza 1991. godine, Staljin (rođen u Gruziji) postigao je mitski status u mašti mnogih svojih sunarodnika.

On je i dalje moćna figura koja izaziva podjele. Zapamćen je i kao brutalni diktator, ali i kao nacionalni heroj koji je doveo SSSR do pobjede nad nacističkom Njemačkom. S obzirom da se Gruzijci još uvijek bore da se pomire sa svojom prošlošću, napori da se istraži Staljinov teror i lociraju žrtve, dobijaju na zamahu.

Forenzičari, historičari i porodice nestalih preuzimaju na sebe odgovornost da izliječe nacionalnu traumu. Detektivskim radom i podizanjem svijesti javnosti pokušavaju pronaći i identificirati žrtve višedecenijskih zločina.

Meri Gonašvili, 35-godišnjakinja iz Gruzijskog udruženja forenzičke antropologije (GAFA), obučena u crnu medicinsku uniformu i sa hirurškim rukavicama opisuje s ponosom prvu laboratoriju za forenzičku antropologiju u Gruziji.

Desetine kutija ljudskih kostiju naslagane su u redove uza zid, a svaka je označena jedinstvenom šifrom. Oni su izvor karakterističnog mirisa.

Meri podiže veliku kartonsku kutiju na sklopivi stol s ljudskim kostima. Uklanja fragmente lobanje iz smeđe papirnate vrećice i počinje ih pažljivo lijepiti. Žrtva je umrla od jednog hica u glavu, savršene kružne rupe na stražnjoj strani lobanje ukazuju na ulazak metka i nazubljene šupljine iznad desne obrve označavaju njegov izlaz.

“Vidimo dokaze traume“, kaže forenzička antropologinja. “One posebno zauzimaju okcipitalnu regiju i zadnji aspekt parijetalnog”.

Za Meri, ovaj medicinski leksikon pomaže da služi kao emocionalni bedem protiv tragedije nasilne smrti pojedinaca od strane tajne policije Sovjetske Gruzije.

“Nemoguće je da takva vrsta tragičnih događaja koji su se desili u vašem društvu ne utiču na vas psihički”, priznaje Meri. “Ali trebalo bi da zakopate ovu vrstu emocionalnih stvari svojim umom i samo nastavite raditi.”

Iz drugih kutija Meri vadi niz artefakata pronađenih na grobnicama.

“Ova cipela je vrlo uobičajena”, kaže ona, okrećući spljoštenu galošu (gumena cipela) u rukama, “a ispod je štampana marka SSSR ćirilicom i broj 37. Ovo bi mogla biti godina proizvodnje. Ne veličine cipela.”

‘Radimo to za porodice’

U onome što je postalo poznato kao veliki teror ili čistka, Staljin je odobrio hapšenje svakoga za koga se sumnjalo da je planirao zavjeru protiv njega nakon ubistva višeg boljševičkog vođe Sergeja Kirova 1936. godine.

Tajna policija NKVD (Narodni komesarijat za unutrašnje poslove), koordinira ono što je počelo ciljanjem na visoke partijske zvaničnike, a brzo se proširilo na obične građane. Krajem 1930-ih na meti su bili svi osumnjičeni za kontrarevolucionarnu misao ili aktivnost, od obrazovanih i poštovanih seoskih starješina do sveštenstva, pisaca, radnika i seljaka. Između 1937. i 1938. godine, NKVD je pogubio oko 700.000 do 1,2 miliona sovjetskih građana.

Laboratorija GAFA-e čuva posmrtne ostatke prvih žrtava koje su ekshumirane u Gruziji, skeletne ostatke oko 150 ljudi, iz niza masovnih grobnica u vojnoj bazi blizu Batumija u autonomnoj regiji Adjara. Meri se suočava sa zadatkom koji bi mogao trajati cijeli život: lociranje i identifikacija hiljada Gruzijaca koji su ubijeni u ovom periodu.

“Svi samo pričaju o DNK, ali prije DNK potrebni su nam laboratorijski rad i forenzička antropološka analiza“, upozorava. “Ako pogrešno sastavite jednu osobu, onda možete poslati pogrešan uzorak u DNK laboratoriju”.

U tom momentu njena smirenost ‘isparila je’, a glas zadrhtao.

“Mi to radimo za porodice“, kaže. “Dugujemo ovim ljudima, žrtvama, da učinimo sve što je u našoj moći da ih vratimo njihovim porodicama.”

Muslimanske žrtve

Gruzijska pravoslavna crkva je 2019. godine objavila da je završila iskopavanje prve Staljinove žrtve u zemlji na mjestu za koje lokalni stanovnici sumnjaju da je mjesto pogubljenja. Rečeno je da je 150 tijela ekshumirano od 2017. godine iz četiri masovne grobnice u bivšoj sovjetskoj vojnoj bazi u Khelvachauriju i da će posmrtni ostaci uskoro biti ponovo pokopani.

Nijedna osoba nije identifikovana. Akademici i istraživači koji rade na sovjetskoj represiji žalili su što forenzički stručnjaci i historičari nisu bili uključeni. Ponovna sahrana bi “mnoga pitanja ostavila bez odgovora”, saopštila je tada organizacija civilnog društva Institut za razvoj slobode informisanja (IDFI).

IDFI je sastavio spisak od 1.050 pojedinaca pogubljenih u Adjaru na osnovu očuvanih sovjetskih dokumenata i nadao se da bi moglo biti moguće da se uđe u trag potomcima i ponovo spoje porodice sa posmrtnim ostacima. U međuvremenu, muslimanski lideri su se usprotivili jednostranom angažmanu Pravoslavne crkve.

Vrhovna vjerska uprava muslimana cijele Gruzije bila je oprezna u pogledu masovnog ponovnog sahranjivanja kršćana kada se znalo da su mnoge žrtve Adjara – muslimani.

U 1930-im, Adjara je imala veliku muslimansku populaciju i poznato je da su sovjetske vlasti ciljale na vjerske i etničke manjine. Suočena sa pritiskom, Crkva je obustavila svoje planove za ponovne sahrane, a vlada Adjara je osnovala posebnu komisiju u okviru svog ministarstva zdravstva da prouči ovo pitanje.

“Samo sam zvala da ponudim svoju pomoć”, objašnjava Meri, koja je upoznata s medijskim izvještajem o spomenutom otkriću. “Otišla sam tamo i vidjela sam situaciju. Ovi skeletni ljudski ostaci su ekshumirani i pohranjeni u podrumu crkve. Činilo se da tamo nije bio uključen nikakav specijalista niti je korištena odgovarajuća metodologija.”

Zajedno sa GAFA-om, stručnjaci akademije forenzičkih nauka pozvani su da učestvuju u iskopavanju pet masovnih grobnica u istoj vojnoj bazi u augustu 2021. godine. Pronađeno je 28 tijela sa vezanim rukama na leđima i ranama od vatrenog oružja na glavama.

“Kada otvorite i iskopate grobnicu, tijela, kako su organizirana – oni sami pričaju priče”, kaže Meri, s prizvukom ljutnje u njenom mirnom glasu. “Oni su bačeni (tamo) kao životinje, a ne ljudska bića”.

Kasnije, u februaru 2022. godine, IDFI je, u saradnji sa Gruzijskom pravoslavnom crkvom, objavio rezultate paralelne istrage – izvlačenje 29 tijela iz šest masovnih grobnica na istom mjestu. Ovog puta, iskopavanje su vršili poljski stručnjaci. Otkrivena tijela također su pokazala iste znakove pogubljenja.

Sada su u toku dvije odvojene istrage, koje vode različite organizacije, a koje zavise od podrške i resursa različitih međunarodnih partnera.

Decenijski teret

Mještani čiji su rođaci nestali tokom 1930-ih bili su pozvani da upoznaju GAFA-in rad. Zureći u jamu grobnice pod brojem 5, Zura Zakharaidze je zaplakao. Nadao se da će masovna grobnica otkriti svoje tajne i osloboditi njegovu porodicu tereta koji je nosila decenijama.

“Moj pradjeda Kedem Aga je bio filantrop. Sagradio je prvu gruzijsku školu u mom selu. Nažalost, čovjek poput njega je uhapšen i strijeljan 1937. godine.”

Vrativši se u svoj dom u slikovitoj dolini Adjaristqali, 57-godišnji Zura, donosi fotografije u tonu sepije i crno-bijele, na kojima su prikazana trojice muškaraca obučenih u odjeću iz 1930-ih. Na jednoj fotografiji se vidi Kedem, Zurin pradjed, bradati muškarac u 40-im godinama, sa šeširom od ovčje kože. Na drugom se vidi Zurin djed, Ismail, zajedno sa svojim bratom Sulejmanom, obojica u svojim 20-im godinama, sa podšišanim brkovima. Ismail nosi odijelo i leptir mašnu. Sulejman je obučen u vojnički kaput i ima šiljastu kapu.

U priči koja se prenosila u njegovoj porodici, svjedoci su se prisjetili kako je njegov djed prisustvovao lokalnom seoskom vijeću nakon što su Kedem i Sulejman uhapšeni.

“‘Ako su mi otac i brat neprijatelji, onda sam i ja neprijatelj’, rekao je moj deda“, objašnjava Zura. “I od tog dana, moj djed Ismail je nestao.”

Sva trojica Zurinih rođaka nalaze se na IDFI-jevoj objedinjenoj listi pogubljenja, ali Zurin DNK nije povezan ni sa jednim do sada pronađenim posmrtnim ostacima.

„Naša prabaka, baka mog oca, Aishe Tavdgeridze, je mnogo patila“, kaže Zura. “Suze u njenim očima nisu presušile, naša porodica je pretrpjela tako veliku tragediju i ovaj bol prati sve nas do danas.”

Zurina odlučnost da pronađe svoje nestale pretke proteže se i do pomaganja drugima u istoj nevolji.

Njegova Memorijalna fondacija Adjara, koju je osnovao njegov otac 1997. godine, koordinira sa komisijom za Adjaru da locira porodice žrtava ili poveže porodice sa komisijom.

“Moramo uraditi DNK analizu svih pronađenih ostataka i nastaviti potragu za drugim žrtvama represije”, odlučan je.

Analiziranje ostataka

Preostali kosturi polako otkrivaju svoje mračne tajne.

“NKVD je dokumentovao njihov zločin“, kaže Meri. “Imam 28 dokumenata o strijeljanju pojedinaca ubijenih 27. decembra 1937. godine.”

Merijin tim sumnjao je da dokumenti možda pripadaju žrtvama koje je njen tim iskopao iz grobnice 5. Ta hipoteza se pokazala tačnom. U saradnji sa genetskom laboratorijom iz Poljske identifikovane su tri osobe. Njihovi uzorci kostiju poklapaju se sa DNK nekih od preživjelih članova porodica navedenih žrtava kojima je ušao u trag gruzijski televizijski producent radeći na dokumentarcu o ovom slučaju.

Ali napredak je posustao. Metoda koju su koristili za uparivanje DNK, iako je relativno jeftina, ima ograničenja i nije mogla uspostaviti konačnu vezu između ostalih ostataka i referentnih uzoraka živih potomaka.

“Potrebno nam je više porodica da bismo bili uključeni, a teško je uspostaviti pozitivnu poveznicu jer sada imamo posla sa drugom ili trećom generacijom, unucima i praunucima”, objašnjava Meri.

Drugačija tehnologija sekvenciranja DNK koja je bolja u određivanju udaljenijih veza mogla bi riješiti taj problem. Njihovi poljski partneri su do danas pokrili troškove, ali alternativna tehnologija je i do pet puta skuplja za rad. U međuvremenu, istraga za identifikaciju žrtava grobnice 6 je u zastoju. Tim IDFI nije bio u mogućnosti da finansira DNK analizu nijednog od 29 skeletnih ostataka koji su tamo otkriveni.

Anton Vacharadze, koji vodi odjel za proučavanje sjećanja i dezinformacija u IDFI-ju, kaže da je to “posebno žalosno”, s obzirom da je forenzička analiza otkrila žensku osobu među skeletnim ostacima.

IDFI ima zvaničnu listu od 29 osoba pogubljenih 15. marta 1938. godine iz arhive Ministarstva unutrašnjih poslova Gruzije. S obzirom na to da je u tom periodu u Adjarima pogubljeno samo 11 žena, izgleda da postoji podudarnost između 29 žrtava i dokumenta iz arhive.

“DNK analiza za 29 posmrtnih ostataka koštat će više od 20.000 dolara – što nemoguće je za nevladinu organizaciju, a država ne finansira ovaj proces“, kaže Vacharadze. Zatim, tu je i pitanje pristupa.

Iako su istraživači IDFI identifikovali ukupno 1.050 pogubljenih pojedinaca u Adjarima, ne postoji centralizovana baza podataka o kontaktima živih potomaka, niti koordinirana komunikaciona strategija koja je pozvala više ljudi da se jave na DNK analizu.

Hasan, čovjek u kožnim čizmama

Portret Natalijinog djeda Hasana, vjerovatno kada je imao 20 godina, stoji na bočnom stolu u dnevnoj sobi kuće porodice Kuznjecov. Izgleda dječački i nosi tuniku u vojnom stilu i kožne čizme do koljena. Zauzima pomalo nezgodnu pozu, ruke na bokovima i palčeve zavučene iza pojasa. To je jedina njegova slika koju imaju.

Natalija i njena 69-godišnja majka Eteri Kuznjecova sjede za trpezarijskim stolom i prisjećaju se.

“Moj muž Jakob imao je samo dvije godine kada su Hasana odveli”, uzdiše glasno Eteri. “Ovako je uvijek pamtio svog oca, po kožnim čizmama koje je nosio.”

Meri je 2022. godine uzela referentne uzorke DNK od porodice. Kada su objavljeni laboratorijski rezultati, Hasan je bio među žrtvama pronađenim u grobnici 5. U junu 2023. godine, Eteri i Natalia su se sastale sa posebnom komisijom za Adjaran. Sud je porodici odobrio izvod iz matične knjige umrlih, a komisija je zaključila da više nema razloga za zadržavanje njegovog tijela.

Hasanovi posmrtni ostaci ležali su skoro tri godine u kartonskoj kutiji pod nadzorom GAFA na Međunarodnom univerzitetu BAU u Batumiju.

Međutim, za Eteri je to bilo dugotrajno žaljenje: što njen suprug Jakob, koji je umro 2020. godine, neće biti tu da vidi svog oca kako se vraća kući.

Vrativši se u porodičnu kuću, Natalija pronalazi kopiju Hasanovog dokumenta o pogubljenju uzetu iz državnog arhiva. Prelazi prstom preko izblijedjelog ćiriličnog otiska. Dishli Oglu, Hasan Yakubovich. Ali ko su bili ti koji su potpisali nalog za izvršenje?“ pita ona, pokazujući na potpise trojice sovjetskih zvaničnika, poznatih kao trojka, koji su zajedno mogli odlučiti da li je osoba živjela ili umrla.

Staljinov duh

Pod politikom destaljinizacije sovjetskog lidera Nikite Hruščova, porodicama mnogih žrtava su izdavana pisma tokom 1950-ih i 1960-ih, posthumno poništavajući osude njihovih rođaka. I tu je, za mnoge, priča zvanično završena. Kada se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, ponovo se pojavila nezavisna Gruzija. Ali programa istine i pomirenja nije trebalo postojati za razliku od drugih zemalja postsovjetskog bloka kao što su Poljska, bivša Istočna Njemačka, Rumunija i baltičke države.

Vacharadze iz IDFI-ja kaže da su organizacije civilnog društva odlučne da rasvijetle ovo mračno poglavlje gruzijske historije u kojem su porodice izgubile svoje voljene kroz pogubljenja i prisilno izgnanstvo. Ali, kaže on, malo je ‘apetita’ postojano za javnu istragu o represiji iz sovjetskog doba.

“Značajan dio društva naše iskrene napore i trud smatra gubljenjem vremena“, objašnjava.

Siromaštvo i nezaposlenost ostaju ozbiljni izazovi u Gruziji. I, imajući na umu problematičnu historiju zemlje pod ruskim i kasnije sovjetskim imperijalizmom, gruzijsko društvo ostaje u strahu od povratka sukoba, posebno s obzirom na rusku invaziju na Ukrajinu.

“Oni tvrde da se društvo suočava sa mnogo većim problemima od događaja od prije 85 godina“, kaže Vacharadze.

Sljedeće gruzijske vlade također su pokazale manji interes da podrže istraživanja.

“Država kaže: ‘dogodilo se, znamo, pa idemo naprijed i fokusiramo se na naše pobjede i nešto slavno, a ne traumatično”, objašnjava dalje.

“I dalje postoje ljudi koji utiču na naš svakodnevni život iz tog perioda, kao na primjer političari koji potiču od članova Komunističke partije. … Oni jednostavno ne žele da otkriju zločine iz prošlosti koje su počinili njihovi (preci).” Dodaje: “To je beskonačan ciklus moći koju koriste porodice koje su bile aktivne i tada i sada.”

Danas postoji bojno polje oko Staljina i šireg sovjetskog naslijeđa. Postoje ograničenja za ono što se uči u obrazovnom sistemu, a vodeći institut o gruzijskom sovjetskom naslijeđu, SovLab, optužio je vladu da sve više ograničava pristup državnim arhivima. SovLab i drugi ističu da je naoružanje historije u Rusiji pod vodstvom sadašnjeg predsjednika Vladimira Putina, nastojalo rehabilitirati Staljina, a kampanje dezinformacija Kremlja imale su značajan utjecaj na javni diskurs u Gruziji, ojačan vlastitom političkom elitom Gruzije.

S obzirom na odsustvo javne debate, državni zločini iz sovjetskog doba se slabo razumiju, čak i poriču, kaže Tinatin Japaridze, autorica knjige Staljinovi milenijalci iz 2022. godine.

Ankete i dalje pokazuju da mnogi Gruzijci uvijek visoko cijene Staljina, posebno zbog toga što je bio najmoćniji lider koji je izašao iz zemlje.

U svojoj knjizi Japaridze tvrdi da Staljin ostaje u središtu identiteta postsovjetske krize u Gruziji gdje njegov “sveprisutni duh“ proganja podijeljeno društvo. Ona takođe crpi iskustva iz sopstvene porodice suočene represijom. Njena pra-tetka Nina Chichua-Bedia i njen suprug Erik Bedia oboje su pogubljeni. Ali Bedia je bio glavni urednik lista Komunisti i kao propagandista saučesnik u podršci režimu.

“Mi, kao porodica, nismo bili samo žrtve. Mi smo donekle učestvovali u tim procesima”, objašnjava.

“Mi kao država moramo prihvatiti odgovornost, u određenoj mjeri, za sve što se dogodilo. Žrtve koje su umrle kao rezultat ovih čistki i represija nisu bile samo žrtve Josifa Staljina. Bilo je i onih koji su stajali po strani i ćutali.”

A kada je u pitanju istraživanje masovnih grobnica, čini se da su vlasti više fokusirane na ponovne sahrane nego na identifikaciju i iskopavanje više grobnica.

“Nećemo dugo čekati”, kaže Nino Nizharadze, ministrica zdravstva Adjare, koja je na čelu posebne komisije.

“Prvih 150 posmrtnih ostataka je još pod istragom. Kada uzorci DNK budu obrađeni i pohranjeni za dalja istraživanja, raspravljat će se o temi njihovog sahranjivanja.”

Dača smrti

Meri stoji ispred bodljikave žice u vojnoj bazi Kelvačauri. Odmah iza nalazi se raspadajući sovjetski stambeni blok za garnizon koji je tamo nekada bio stacioniran. Ispred, osmatračnica se naginje u stranu, a uvrnuti okvir ukazuje na neminovno urušavanje. Ovo je bilo mjesto masovnog ubistva.

“Nije samo ovo područje gdje imamo grobnice“, kaže Meri.

“U Gruziji ih ima mnogo više, mnogo više. Petnaest hiljada ljudi je nestalo i treba ih pronaći.”

Poznato je da grobnice postoje i negdje drugo u zemlji, uključujući glavni grad Tbilisi, ali su poznate samo njihove približne lokacije.

Priča se da jedna masovna grobnica leži na zemljištu luksuzne seoske kuće izgrađene za smještaj glavne regionalne kancelarije sovjetskog rukovodstva. Zgrada, sa svojom kolonadom, terasama i balkonima, predstavlja raskošan spoj evropske, sovjetske neoklasične i gruzijske arhitekture.

Nalazi se na strmom brežuljku u gustom šumovitom kraju Adjaran. Akhmed Mekeidze (67), viri kroz željenu ulaznu kapiju koja vodi do onoga što je lokalno poznato kao Berijina dača, po Lavrentiyu Beriji, visokom vođi Komunističke partije koji je postao šef NKVD-a 1938. godine.

Berija je nadgledao političke čistke u Gruziji tokom terora. Danas je dacha u privatnom vlasništvu i zatvorena za javnost. Akhmedova usko ošišana kosa je postala srebrena, ali su mu brkovi i dalje obojeni u kestenjastu boju njegove mladosti.

“Priča se da je to bila klaonica. Svi zarobljenici su dovedeni i podijeljeni odavde ili ubijeni ovdje”, objašnjava Akhmed.

“Sjećam se da su braća moga djeda dugo govorila da iz ovog kraja dolazi užasan miris, vjerovatno ljudi nisu sahranjeni kako treba“, dodaje.

Iako je rođen tek 20 godina nakon djedovog nestanka 1936. godine, Akhmed kaže da se kao dijete sjeća da je baka stalno plakala. ”

“Od djetinjstva sam joj obećavao da ću vratiti svog djeda“, kaže on.

Akhmed je radio kao radnik na farmi i zarađivao je malo novca i na strani preprodaje robe, praksa koja je u to vrijeme bila nezakonita. Čim bi zaradio dovoljno novca, trošio bi ga na putovanja u kaznene kolonije u dalekim krajevima Sovjetskog carstva u potrazi za svojim djedom, nadajući se da je njegov imenjak deportovan, a ne pogubljen. Ali 2019. godine je otkrio da je ime njegovog djeda 51. upis na IDFI-ovoj listi adjaranskih žrtava.

Godine 2023. uradio je i DNK test za kojeg još uvijek čeka odgovor, rekao je dok ignorira planinskog psa koji žestoko laje iza kapije.

Iako se nada da kuća možda krije tajnu nestanka njegovog djeda, priznaje da bi ostaci mogli biti bilo gdje. Poslao sam pisma predsjedniku, premijeru, Ministarstvu unutrašnjih poslova, tražeći istraživanje i otvaranje grobnica.

“Svi mi iskreno pišu, govore mi da čekam – a ja čekam”, kaže on.

Da je njegova baka, koja je umrla 1980-ih, doživjela povratak posmrtnih ostataka svog muža, našla bi mir, smatra on.

Možda će jednog dana vlasnici dozvoliti stručnjacima da istraže dachu. Ahmed je do tada rezervisao prostor za svog djeda pored bake na porodičnom placu na lokalnom groblju.

“Dok sam živ“, kaže Akhmed, “potrudit ću se da ispunim taj zahtjev i da ga sahranim zajedno sa suprugom, majkom i dvoje djece.

Sahrana

Obzirom na trenutni nedostatak sredstava i preovlađujuću političku ravnodušnost, Staljinove preostale žrtve u Gruziji možda nikada neće biti pronađene, a kamoli identifikovane. Iz tog razloga, Zura se nada da će veliku grobnicu finansirati lokalna vlast i izgraditi je na vojnoj bazi kako bi poslužila kao “sveto mjesto”.

“Još uvijek ne znamo gdje leže naši preci, ali želimo da to mjesto bude mjesto gdje ćemo im odati počast“, objašnjava.

Porodice s kojima Meri redovno kontaktira imaju samo jednu želju.

“Oni žele svoje voljene kod kuće”, kaže.

Tokom vrućeg vikenda prošlog juna, Meri je otputovala u Batumi kako bi pomogla Nataliji i Eteri da pripreme Hasanove posmrtne ostatke za sahranu. Porodica, prijatelji i pripadnici lokalne muslimanske zajednice okupili su se u dvorištu njihove kuće.

Od sticanja nezavisnosti Gruzije, mnogi Adžaranci su prešli na pravoslavno hrišćanstvo, uključujući Nataliju i njenog brata Valerija. Ali u skladu sa Hasanovom vjerom, porodica mu je priredila muslimansku sahranu. Meri i Natalija otpakovale su Hasanove kosti iz kutije i stavile ih na bijeli pogrebni pokrov. Meri je pažljivo ponovo sastavljala kostur na suncu. Ruševina Hasanove kuće pružala je i hlad Eteri, obučenoj u crnu haljinu, noseći maramu, a koja je mirno sjedila dok je imam izgovarao molitvu iz K'urana. Akhmed i Zura došli su da odaju počast.

Otkriće masovnih grobnica u Adjari oblikovalo je porodice Staljinovih žrtava u zajednicu. Uz bučan saobraćaj, kovčeg se svečano prenio glavnim putem do obližnjeg groblja. Hasanov portret stoji na nadgrobnoj ploči njegovog sina Jakova dok se kovčeg spušta u susjedni grob.

Eteri miluje sliku svog muža, isklesanu u crnom granitu.

“Koju dragocjenu djecu nam je ostavio Hasan”, jecala je Eteri, “i kakvu si mi dragocjenu porodicu ostavio.”

“Imam gorka osjećanja, kao da sahranjujem nestale rođake svoje porodice“, kaže Zura. “Ali počeli smo da se nadamo”.