Ferhadbegović: Pluralizam mišljenja ne znači toleriranje laži

„Politiziranje historije, njeno iskrivljavanje znači svjesno laganje, odnosno nasilje nad onima o kojima se laže. Pluralizam mišljenja ne znači toleriranje laži. Historija je nauka koja se bazira na činjenicama“, kaže dr. Sabina Ferhadbegović, historičarka i docentica na Friedrich Schiller Univerzitetu u Jeni, te saradnica Graduierten-Kolleg u tom njemačkom gradu.

Fokus istraživanja dr. Ferhadbegović je na historiji međunarodnog krivičnog prava, a trenutno priprema projekt o spasiteljicama: ženama koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata spašavale živote ugroženima od nacionalsocijalizma i fašizma. Također, ove godine objavljuje knjigu o suđenjima za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata.

Dodaje da se iskrivljavanje historije ili širenje dezinformacija o činjenicama koje su naučno utvrđene, prešućivanje činjenica o historijskim događajima češće dešava u autoritarnim društvima, koja su u stanju kontrolirati javni diskurs i pristup informacijama.

„Politički motivi su čest razlog iskrivljavanja historije, etnonacionalisti selektivno koriste prošlost, kako bi mobilizirali pristalice, legitimizirali svoju vlast, integrirali svoju ciljnu grupu ili ‘dokazali’ pravo svoje grupe na određene teritorije. Etnonacionalizam je isključiv, a etnonacionalističko iskrivljavanje historije uvijek u sebi nosi klicu nasilja“, kaže sagovornica.

Prema njenim riječima, tokom ratova 90-ih situacija u zemljama bivše Jugoslavije bila veoma heterogena.

„Od krajeva direktno pogođenih ratnim dejstvima, do regija u kojima je vladao mir su stanovnici zemalja bivše Jugoslavije na različite načine bili pogođeni njenim raspadom, odnosno sudjelovali u ratnim dešavanjima. Ta različitost iskustava se nastavlja završetkom oružanih konflikata.“

Kritički osvrt i suočavanje s prošlošću

Kaže i da se suočavanje s prošlošću dešava na različitim nivoima: individualno i na nivou zajednice, ali da su, u kontekstu suočavanja sa sopstvenom odgovornošću za ratove ‘90-ih, rijetki primjeri onih koji kritično propituju svoje izbore.

„To se dešava na nivou umjetnosti. Recimo, Darko Cvijetić ili Jasmila Žbanić svojim djelima potiču na kritički osvrt i suočavanje s prošlošću. Na političkom nivou se češće susrećemo s onima, koji još uvijek smatraju da su oružani sukobi, uz sve zločine koji su počinjeni, bili neophodni. Takvi stavovi prevladavaju i na nivou zajednice: sve dok je u različitim društvima dominantno mišljenje da su rat i oružani sukobi legitiman način, da se sopstvenoj grupi osigura prevlast na određenoj teritoriji, bez obzira na počinjene zločine, proces pacifikacije se dešava usporeno“, kaže Ferhadbegović.

Nadalje govori i da kulturu sjećanja možemo razlikovati između individualne i kolektivne.

„Njemačka naučnica Aleida Assmann posebno naglašava ulogu medija, jer služe kao transformatori znanja. Svaki selektivni pristup sprječava cirkulaciju informacija i time njihovu integraciju u sistem znanja, što u krajnjem slučaju, kako pokazuju postkolonijalne studije, generira nepravdu i konflikte“, kaže sagovornica.

Stava je da se svako na svim nivoima može usprotiviti širenju neistina i politiziranju prošlosti.

„Između ostalog dvije stvari igraju veliku ulogu: pravni okvir, konkretno krivična odgovornost u slučaju širenja laži – kao što trenutno važi u Bosni i Hercegovini ili 18 drugih evropskih zemalja za negiranje ili trivijaliziranje genocida. Bitna je i kultura javnog diskursa koja jasno osuđuje i stigmatizira laž i nasilje u javnom govoru. I naravno jačanje individualne svijesti i odgovornosti za zajednicu u kojoj živimo“, kaže ova historičarka.

Veoma mali broj žrtava doživio pravdu

Konstatira i da su bivša jugoslavenska društva pogođena direktnim iskustvom nasilja ili naslijeđenom traumom, a da su konkretno u Bosni i Hercegovini mnogi doživjeli i preživjeli nasilje, opsadu, ili su protjerani i opljačkani, ili su bliski članovi njihovih porodica ubijeni.

„Ukoliko, kao što naglašavaju Transitional Studies, pođemo od toga, da su istina i pravda baza za rekonstrukciju postkonfliktnih društava, mora se nažalost naglasiti da je veoma mali broj žrtava doživio pravdu, da je mali broj organizatora ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti ili genocida zbog toga i osuđen. Pravna istina je utvrđena u Haagu, ali i širom sudova u regiji, međutim ta istina nije prihvaćena u javnom diskursu. Žrtve se time iznova omalovažavaju i nasilje se nastavlja. Tako posmatrano se oružani sukobi nastavljaju na drugi način, a društvo se ne pacificira.“

Kao historičarka postavlja pitanje šta, ko, kada i kako pokušava naučiti iz prošlosti.

„Prošlost se koristila i koristi se za legitimaciju različitih političkih ideja. I oni koji zagovaraju nasilje i podijeljenost argumentiraju lekcijama iz prošlosti i tvrde da je suživot nemoguć. Moglo bi se reći, da je nasilno zauzimanje teritorije, uz protjerivanje, pljačkanje i ubijanje onih, koji su obilježeni kao drugi, politički ili nacionalno nepodobni ili nepoželjni, njihova lekcija koju ponavljaju ne tek od nastanka modernih nacionalnih država. S druge strane, upravo je nakon Drugog svjetskog rata, kao direktna reakcija na zločine i strahote koji su koštali života miliona i koje su doživjeli i preživjeli milioni, nastala Opća deklaracija Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima“, kaže Ferhadbegović.

Na kraju podsjeća da su trenutno dvije države u regiji članice Evropske unije, dok su nominalno i ostale države okrenute ka procesu pristupanja toj asocijaciji te se nada da će nastaviti proces integracija.

„Tako da bi se moglo pretpostaviti, da postoji zajednički interes i konsenzus prije svega o poštovanju ljudskih prava. Problem Kosova, ali i problem uređenja Bosne i Hercegovine ukazuju na svu složenost situacije i koliko je fragilna prividna pacificiranost određenih zemalja u regiji. Nadam se, da će ojačati lokalne inicijative, okrenute praktičnim rješenjima konkretnih problema ljudi u regiji: čista voda, čist okoliš, vladavina prava i pristojan život u mirnom okruženju sa susjedima“, zaključuje sagovornica.