Jugoslavenska vremenska kapsula u Dubrovniku

Iako je prošlo već puno vremena otkako je Jugoslavija postala dijelom historije, u porama naše svakodnevnice i dalje je moguće uočiti tragove nekadašnje države. Njene niti se provlače kroz muziku, filmove, žargon, prisutna je čak i u našim dnevnim boravcima, kuhinjama, podrumima i spavaćim sobama.

Kako god posmatrali taj historijski period, tema Jugoslavije je neiscrpan izvor za različite vrste diskusija, što je spretno uočio i iskoristio mladi tim ljudi iz Dubrovnika, koji su prije šest godina u gradu otvorili Muzej crvene povijesti.

Kada su Kristina Mirošević, Nino i Krešimir Glavinić otvorili vrata muzeja 2018. godine, s druge strane su ih dočekale podijeljene reakcije. Iako su se susreli s mnoštvom pozitivnih reakcija, nekolicina ljudi nije im željela dati šansu misleći da je zbog crvene boje riječ o „komunističkoj propagandnoj mašini“, drugi su mislili da „iza cijele organizacije stoje fašisti“, a bilo je i onih koji su im uputili prijetnje i na vrata muzeja pisali „Za dom – spremni“.

Uprkos negativnim reakcijama, odbili su odustati od projekta.

„Ideja muzeja nije da odredi da li je naša socijalistička prošlost loša ili dobra stvar. Mi nismo birali stranu, objektivno smo predstavili jedan historijski period, a na posjetiteljima je da obilaskom postavke sami dođu do vlastitog zaključka“, rekli su vlasnici muzeja.

Istraživanje zajedničke prošlosti

Smješten u dubrovačkoj luci Gruž, Muzej crvene povijesti ove godine obilježava šesti rođendan pod istim krovom gdje je i otvoren. Nalazi se u ostacima nekadašnje tvornice TUP, nadomak dubrovačke luke Gruž i autobuske stanice – što šalje poruku posjetiteljima da Dubrovnik ima kulturu i van starogradskih zidina.

Tim muzeja je dvije godine prije otvorenja obilazio buvljake, pijace i antikvarnice u svim državama bivše republike i prikupljao predmete za postavku. Paralelno s njihovim istraživanjem na terenu, historičar Ivan Lujo prikupljao je priče i spise o životu u Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine. Svi oni, rođeni krajem ‘80-ih, nisu imali baš nikakva sjećanja na bivšu državu, a samim time ni osjećaj nostalgije ili odbojnosti.

„Naši djedovi i bake, kao i naši roditelji, živjeli su u tom periodu. Priče o Jugoslaviji smo slušali od njih ili relativno malo učili u školi. Tako da smo, kroz istraživanje o bivšoj državi, naučili mnogo toga o našim obiteljima“, kažu.

Tim čine dizajneri, historičari, novinari, fotografi i arheolozi, a muzejska kolekcija sastavljena je, pored stvari koje su oni prikupili, od predmeta koje su donirali građani. Bavi se, između ostalog, arhitekturom, dizajnom, interijerom, stranom i domaćom politikom, filmom i muzikom.

Iz muzeja ističu kako postavkom nisu željeli pokriti sve države i kompletnu historiju bivše Jugoslavije: „Ne možete naučiti sve o Jugoslaviji kroz jednu posjetu muzeju. To nije poanta. Cilj je zainteresirati posjetitelje za ovu temu, kako bi je oni zatim istražili sami“.

Socijalizam u ideji i praksi

Sam muzej prostire se na nešto više od 300 kvadratnih metara, te je podijeljen u tri interaktivne etape: Socijalizam u ideji, Socijalizam u praksi i Socijalizam u sjećanju.

Pri samom ulasku posjetitelji mogu otkriti kako je Hrvatska izgledala prije 1945. i šta i kako je dolazak novog sistema mijenjao u zemlji. Ovdje su opisane ideje, pokreti i brojna dešavanja, odnosno predstavljena je sama zamisao socijalizma.

Koračajući dalje, ulazite u trpezariju, kuhinju, dnevni boravak i spavaće sobe Jugoslavije. Na kuhinjskim policama su, recimo, konzerve Kiki i 505 bombona (sa crtom i bez crte), plastična pakovanja Vitamina C i Cedevite, kao i velike konzerve s kafom. Otvorite li druge kredence, ugledat ćete stare staklenke s ambalažama Cockte, Coca-Cole, Pepsija i drugih popularnih pića iz tog perioda. U blizini su kartice s receptima domaćih jela, kuharice, kao i kvalitetno keramičko i stakleno posuđe.

U ovom, drugom dijelu muzeja moguće je vidjeti socijalizam u praksi. Ovdje su predstavljene ekonomske reforme i promjene životnog standarda te njihov utjecaj na svakodnevnicu građana. Trpezariju krase drveni sto i stolice, a kuhinju žuti kuhinjski elementi s metalnim rubom. Samo nekoliko koraka pored nalazi se sto s pisaćom mašinom, na kojoj je jedan od posjetitelja napisao ljubavno pismo svojoj partnerici. U dnevnom boravku su stari crveno-crni telefon i telefonski imenik, u kojem je posjetitelj, Zagrepčanin, prilikom posjete uspio naći broj telefona porodične kuće u kojoj je odrastao.

Roditeljska i dječija spavaća soba donose priče o godišnjim odmorima, vojnim rokovima, igračkama…

„Odlazak na ljetovanje svakako je bila novost za pretežno siromašno i agrarno društvo, nenaviknuto na takav oblik dokolice koju je smatrao luksuzom privilegirane manjine. Odmor mnogima nije bio po volji: put do udaljenih odmarališta često je bio dug, a njihovo stanje nezadovoljavajuće. Mnogi su preferirali svoje slobodno vrijeme provoditi kod kuće ili pokušavajući ostvariti dodatnu zaradu“, navedeno je pored police s, između ostalog, ronilačkim naočalama od gume i plastike, plastičnih dječijih cipelica za plažu, Polaroid aparata, zaštitne plave Nivea kreme za plažu i male putne pegle za odjeću.

Među najvrijednijim dijelovima postavke je košarkaška lopta koju je potpisao legendarni Dražen Petrović, a koju je muzej otkupio od kolekcionara iz Ljubljane. Osim toga, popularan je i kultni crveni kiosk K67. Pronašli su ga i otkupili na sjeveru Hrvatske, na napuštenoj autobuskoj stanici gdje je nekad korišten za prodaju karata. Odmah pored kioska parkirani su isto tako kultni Tomos i Yugo.

U ovom dijelu, odmah iza spavaćih soba, simbolično ogrnut teškim crnim zavjesama, nalazi se tamni dio socijalizma ili, drugim riječima, mračniji dio historije. Ovdje su priče o masakru na Daksi, o dešavanjima na Golom otoku, religijskim stavovima, jezicima država Jugoslavije, vojsci…

„Interesantno je vidjeti prvu Bibliju štampanu na hrvatskom jeziku, a koja je printana 1968. godine. Religija nikad nije bila u potpunosti ukinuta, ali jeste bila značajno potisnuta“, kažu iz muzeja.

Obje strane drugog dijela postavke, Socijalizma u praksi, privukle su pažnju i komentare javnosti. Kao što je i očekivano, jedni vjeruju da je negativni, a drugi da je pozitivni dio previše napuhan i naglašen. Tvorci muzeja, pak, kažu da je sve navedeno u jednakoj mjeri i baš onako kako se i desilo. Bez pretjerivanja.

Socijalizam u sjećanju

Posljednji, najtopliji dio, donosi priče i fotografije građana. Na snimcima je moguće vidjeti mnoštvo detalja koji su izloženi u muzeju, što cijeloj priči dodaje posebnu notu.

„Eh, kako smo mladi bili. I kako sam lijepa bila. Na proslavi Nove 1971. godine u hotelu Vis“, napisano je pored fotografije grupe mladića i djevojaka koji nasmijano gledaju u objektiv.

Među snimcima je i fotografija Tita s osobljem hotela President iz ‘70-ih: „Titov posjet Dubrovniku. Hotel je nekoliko dana prije posjeta bio zatvoren dok su se obavljale pretrage i testirala sva jela. Neprijatelj nikad ne spava!“

Na crno-bijeloj fotografiji s otoka Obonjana kod Šibenika je mladić koji svira gitaru u otočnoj luci. Pored njega je njegov prijatelj, a iza je žena u kupaćem kostimu s kanticom u ruci, a u daljini se vide turisti u šetnji.

„Na svoju prvu omladinsku akciju na otok Obonjan kod Šibenika, poznatiji kao Otok mladosti, otišao sam 1986. i bio sam među najmlađima. Bilo je super otići od kuće, a pogotovo doći na more i biti tamo mjesec dana. Obonjan je tada imao akciju – tko dođe tri puta na omladinske akcije, dobije doživotno besplatno sedmodnevno ljetovanje na otoku. Nažalost, sljedeće me godine poslalo negdje na Kosovo, i nikad više nisam otišao na Obonjan“.

Zbog topline kojom zrače fotografije i priče, ali i detalja koji čak i mlađe generacije asociraju na stare porodične domove, iz posljednjeg dijela izložbe vrlo vjerovatno ćete se vratiti u dnevni boravak – po još nekoliko minuta u toplom zagrljaju nostalgije. Kako i koliko često se nekada išlo u Trst, ko je radio u Jugoplastici, kakve su se fotografije nosile u školu i gdje su se kupovale najnovije role i motori – sjećanja građana izvlače osmijeh na lice. Zbog toga se mnogi u obilasku postavke zadrže i do dva sata.

A upravo su reakcije mlađih posjetilaca ono što najviše raduje vlasnike muzeja.

„Najdraže nam je kada nam mlađe generacije, nakon posjete muzeju, kažu kako su vidjeli nešto što ih asocira na djedove, bake i roditelje – kao i da će se potruditi da svoje obitelji nagovore da dođu u obilazak“.