Hrvatska osuđenim ratnim zločincima vraća odštetu koju im je već naplatila

Hrvatska Vlada vratit će novac osuđenim ratnim zločincima koji je od njih naplatila u sudskim postupcima za naknadu štete prethodno isplaćene žrtvama njihovih ratnih zločina.

Tu moralno dvojbenu odluku, kojom će osuđenici za ratni zločin postati pravno privilegirani građani, Vlada je donijela na sjednici pred Novu godinu, usvojivši odluku kompliciranog naslova: „Odluka o otpisu tražbina troškova parničnog postupka dosuđenih Republici Hrvatskoj, tražbina s naslova naknade štete i drugih tražbina dosuđenih Republici Hrvatskoj, u određenim postupcima“.

Tom se odlukom Vlada, na prijedlog Ministarstva pravosuđa i uprave, nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora odlučila odreći nekoliko vrsta prihoda, među kojima su i odštete što ih je u posljednjih 20 godina naplatila od osuđenih ratnih zločinaca za novčane naknade koje je bila sudski prisiljena isplatiti žrtvama ratnih zločina. Prema procjeni Vlade, iznesenoj u obrazloženju spomenute odluke, nije riječ o malom novcu: za „sredstva povrata“ potrebno je oko 700.000 eura.

Službena formulacija iz odluke glasi: „Otpisuju se nenaplaćene tražbine temeljem pravomoćnih presuda u regresnim parnicama koje se odnose na Domovinski rat za naknadu novčanih iznosa koje je Republika Hrvatska isplatila temeljem pravomoćnih presuda sukladno Zakonu o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata i Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija“.

Nije, međutim, riječ samo o „otpisivanju nenaplaćenih tražbina“, nego i o povratu već naplaćenih, jer jedna od točaka vladine Odluke kaže da će se „za naplaćene tražbine (…) izvršiti povrat“.

Odricanje od velikog iznosa novca

Ta odluka konkretno znači da, primjerice, Mirko Norac, ratni zapovjednik 118. brigade Hrvatske vojske u Hrvatskoj osuđen na 12 godina zatvora zbog ubojstva petoro gospićkih civila 1991. godine, državi neće morati vratiti 20.000 eura odštete koju je država zbog njegovih zločina prethodno morala isplatiti obiteljima ubijenih žrtava. Vlada se, dakle, odrekla tog novca usprkos tome što je Ustavni sud u svibnju ove godine, nakon dugogodišnjeg suđenja u parnici države protiv Norca, konačno presudio da osuđenik državi mora vratiti taj novac.

Mnogo je veći novac u slučaju Mihajla Hrastova, vojnog policajca iz Karlovca, osuđenog za ratni zločin ubojstva 13 ratnih zarobljenika u Karlovcu 21. rujna 1991. Prema navodima hrvatskih medija, nakon što su obitelji žrtava tog zločina sudski tražile i dobile novčanu odštetu od Republike Hrvatske, država je od Hrastova sudski zahtijevala povrat. Pokrenula je protiv Hrastova više od 10 sudskih postupaka, s ukupnim odštetnim zahtjevima od oko milijun i pol eura. Hrastov, koji živi u skromnim materijalnim uvjetima, zbog toga je pod stalnom ovrhom, a računi su mu blokirani. Vladina odluka od 28. prosinca znači da će mu država vratiti novac koji je dosad platio, a ostatak koji još nije, neće morati ni platiti.

Isto će tako biti i sa svim ostalim osuđenicima za ratni zločin u Hrvatskoj, pripadnicima Hrvatske vojske, zbog čijih je zločina Republika Hrvatska na temelju sudskih presuda isplatila novčane odštete, a potom od njih na sudu dobila povrat tog novca: dosad plaćeni novac bit će im vraćen, a ostatak duga oprošten. Osim što je takvom odlukom Vlada osuđene ratne zločince pretvorila u pravno privilegirane građane jer im je, za razliku od ostalih, oprostila sudski dosuđene dugove, HDZ-ova vlada svojom je odlukom očigledno povukla i potez kojim se nada dobiti naklonost desnice uoči izbora koji je čekaju ove godine: najvažnijih, parlamentarnih, ali i predsjedničkih potkraj, te izbora za Europski parlament polovinom ove godine.

Postoji i moralno prihvatljiva strana

Vladina odluka ima i drugu, moralno prihvatljiviju stranu, kojom je ispravljena jedna dugogodišnja nepravda: njome su obitelji žrtava ratnih zločina i nasilja koje su sudski pokušale, ali nisu uspjele dokazati da im je nanesena šteta zbog koje mogu dobiti odštetu, oslobođene plaćanja skupih troškova sudskih postupaka.

Službena je formulacija u Odluci: „Otpisuju se nenaplaćene tražbine troškova parničnog postupka dosuđenih Republici Hrvatskoj pravomoćnim presudama donesenim nakon 31. srpnja 2003. godine, u postupcima koji se odnose na Domovinski rat pokrenutim na temelju Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija i Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, kojima su tužbeni zahtjevi odbijeni, a tužitelji obvezani Republici Hrvatskoj naknaditi troškove parničnog postupka“.

Riječ je o tome da su članovi obitelji žrtava ratnog nasilja u Hrvatskoj, na temelju dvaju spomenutih zakona iz 2003. godine, običavali tužiti Republiku Hrvatsku zahtijevajući novčanu odštetu. Sudovi su, međutim, razvili praksu prema kojoj su novčane odštete u najvećem broju slučajeva dosuđivali kad je prethodno već postojala pravomoćna presuda kojom je potvrđeno da je zločin ili nasilje uistinu počinjeno. Zato su tužitelji u slučajevima kad pravomoćna presuda nije postojala, neovisno o tome što nije bilo dvojbeno da zločin jest počinjen, najčešće gubili parnice, i bili prisiljeni plaćati visoke sudske troškove, zbog kojih su također dospijevali pod teške i dugogodišnje ovrhe. Prema procjeni iz Vladine Odluke, na temelju spomenutih zakona „pokrenuto je od 1500 do 2000 zahtjeva, a poslije i tužbi pred nadležnim sudovima“.

Takvim je ljudima, dakle, bivala nanesena višestruka nepravda: osim što su, zajedno sa svojim obiteljima, bili žrtve ratnih zločina i nasilja, država ih nije samo odbijala obeštetiti i sudski im priznati što su proživjeli, nego im je nametala i nove nepravde, zahtijevajući da plate troškove sudskih postupaka koje su izgubili. Premda formalnopravno zakoniti, takvi procesi bili su duboko nepravedni i višestruko su dodatno traumatizirali žrtve ratnog nasilja. Takvi slučajevi i bili su jedan od glavnih razloga za donošenje spomenuta dva zakona iz 2003. godine, čije je učinke Vlada svojom odlukom od 28. prosinca praktički poništila, prebacivši teret financijske odgovornosti na proračun, odnosno na sve hrvatske građane.

Vlada je svoju Odluku u pismenom obrazloženju opravdala tvrdnjom kako spomenuti troškovi u „većini takvih slučajeva nisu naplativi ni u ovršnim postupcima“, jer su „obveznici plaćanja u teškoj socio-ekonomskoj situaciji“. Istodobno, Vlada tvrdi kako „otpisivanje postojećih dugova kao i povrat naplaćenih sredstava kroz ovrhe i dobrovoljna plaćanja troškova postupka ima izravne učinke na socijalnu uključenost i zaštitu izravnih i neizravnih stradalnika Domovinskog rata“. Vladinoj tvrdnji može se vjerovati, ali ostaje činjenica da su njezine moralne implikacije ambivalentne.

Oprečne reakcije

To možda i jest razlog zbog kojega je Odluka Vlade izazvala oprečne reakcije. Saborski zastupnik desne stranke Hrvatski suverenisti Željko Sačić, ratni zamjenik zapovjednika Specijalne policije Republike Hrvatske, na Facebooku je ljutito napao Vladu, tvrdeći da je donijela „politički protuhrvatsku, nemoralno besramno sramotno, diskriminatornu, segregacijsku, protuzakonitu i duboku protuustavnu, nepravednu Odluku o otpisu svih dugova prema Republici Hrvatskoj, nastalih u vezi troškova parničnih postupaka, koje su pokrenuli – i izgubili te parnice – pripadnici Srba u Hrvatskoj“.

Osim što taj komentar nije posve precizan, jer neuspješne parnične postupke nisu pokretali samo Srbi, Sačić u komentaru nije spomenuo da će Vlada vratiti i novac koji je naplatila od osuđenika za ratne zločine.

Ambivalenciju Vladine odluke primijetila je, međutim, voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič. Ona je pozdravila dio odluke o otpisu i povratu troškova parničnog postupka, podsjetivši kako aktivisti za ljudska prava već godinama traže otpis i povrat parničnih troškova. Sada ta borba, dodaje Teršelič, „napokon završava“.

„Otpis troškova je vrlo važan za najbliže srodnike ubijenih i nestalih, kao i sve čije su kuće i gospodarski objekti minirani u vrijeme prve polovice devedesetih“, kaže Teršelič. „Na žalost za mnoge – poput Vjere Solar, čija je kćer ubijena u rujnu 1991. i poput Jasenke Borojević čiji je suprug Stevo odveden i ubijen u listopadu 1991. godine – prekasno je. Preminule su i nisu dočekale odluku o otpisu“.

Istodobno, Teršelič izražava žaljenje dijelom Vladine Odluke kojim se osuđenim ratnim zločincima otpisuje dugovanje i vraća novac.

„Ponovo vidimo kontinuiranu ambivalentnost institucija izvršne, a u prošlosti i zakonodavne, vlasti Republike Hrvatske prema žrtvama ratnih zločina: kad su napokon povukli dobar potez prema pravdi za žrtve, istovremeno su dali pljusku svima koji drže do vladavine prava“, kazala je Teršelič.