Primanja ne prate rast životnih troškova: ‘Najbolje bi bilo da radnici rade džaba’

U Bosni i Hercegovini i zemljama Zapadnog Balkana inflacija je u posljednje dvije godine između 12 i 17 posto na godišnjem nivou. Cijena rada i plate ne rastu ni približno tim tempom, tako da je procjena da su građani Bosne i Hercegovine samo u 2022. i 2023. godini sa prosječnim rastom plata, penzija i cijena, siromašniji u prosjeku za najmanje osam posto. S obzirom na ionako nizak životni standard, za većinu građana mnoge stvari ne samo da postaju luksuz, nego i nedostižne.

„Prosječna plata u julu 2023. godine u Bosni i Hercegovini iznosila je 1.275 konvertibilnih maraka (651,90 eura), dok je u istom mjesecu sindikalna potrošačka korpa iznosila 2.827,30 konvertibilnih maraka (1.445,58 eura), odnosno, pokrivenost korpe prosječnom platom bila je samo 45 posto. Ovo, u prijevodu znači da četveročlana porodica u Bosni i Hercegovini u kojoj dva člana zarađuju prosječnu platu, ne može pokriti troškove prosječne potrošačke korpe“, kaže Admir Arnautović, predsjednik Udruženja kluba potrošača Srednje Bosne, sa sjedištem u Travniku.

Međutim, dodaje Arnautović, „ono što je posebno zabrinjavajuće su stvarni podaci s područja cijele Bosne i Hercegovine gdje postoje ogromne razlike u primanjima, kako u zavisnosti od regije, tako i od samog mjesta zaposlenja, dok su troškovi života (posebno hrane, energenata i odjeće i obuće) manje više slični“.

„Prosječna penzija iznosi 674 konvertibilne marke (344,61 eura), a ona pokriva samo 24 posto potrošačke korpe“, ukazuje.

Nizak životni standard

Objašnjava da je u Srbiji prosječna potrošačka korpa iznosi 653,86 eura i pokrivenost prosječnom platom iznosi 72 posto, u Hrvatskoj iznosi 991,91 eura i pokrivenost prosječnom platom je 88 posto, dok je u Crnoj Gori ona 930,55 eura, a pokrivenost prosječnom platom je 94 posto.

„Bojim se da nas čeka neizvjesna jesen i teška zima, kako zbog generalno loših klimatskih uslova koji će rezultirati slabijim urodom poljoprivrednih proizvoda i njihovim rastom cijena na tržištu, tako i zbog nestabilne političke situacije koja ne pogoduje novim investicijama i pojačanom potrošnjom u zimskom periodu“, smatra Arnautović.

Kada je riječ o visini plata u zemljama regiona većina zaposlenih u tim zemljama će se složiti da bi se trebala povećati i da, nažalost, ne prati porast troškova života.

„Kolege iz sindikalnih centrala regiona se u ovom trenutku bore za povećanje minimalne plate, cijene rada i/ili satnice, u zavisnosti kako je to gdje zakonom definisano. Vjerujemo da će, kada dođe do usvajanja Zakona o minimalnoj plati u Federaciji BiH kojim će ona biti definisana u iznosu od 1.000 konvertibilnih maraka (511,29 eura), to biti vjetar u leđa svim kolegama i kolegicama u regionu u njihovoj borbi“, kaže Selvedin Šatorović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine.

„Ne smijemo zaboraviti da mi ovu bitku bijemo skoro četiri godine i da su nas rijetki u početku podržavali. U međuvremenu su rijetki oni koji se usude javno reći nešto protiv toga, osim, naravno, vodećih poslodavaca koji iz svojih vila i skupocjenih automobile, na kojima bi im pozavidjeli direktori mnogih svjetskih korporacija, tvrde da je sve više od 596 konvertibilnih maraka (304,73 eura) za život, a koliko su dogovorili sa bivši premijerom, razmetanje nepotrebnim luksuzom“, dodaje Šatorović.

Prema njegovim riječima, minimalna plate u Crnoj Gori je 450 eura, u Republici Hrvatskoj 560 eura, Sjevernoj Makedoniji 395 eura, dok je u Republici Srbiji definisana minimalna cijena rada po satu i ona iznosi 229,50 dinara (1,96 eura). Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, minimalna plata u Republici Srpskoj je 700 konvertibilnih maraka (357,90 eura), a u Federaciji BiH 596 konvertibilnih maraka (304,73 eura).

Kosovo i BiH imaju najniže plate u Evropi

„Iako nas je prethodna Vlada Federacije BiH, prevođena Fadilom Novalićem, osam godina ubjeđivala da imamo najbrži rast ekonomije u regionu i da smo gotovo u rangu sa Zapadnom Evropom, brojke ne lažu i one govore da su naši radnici, osim kolega i kolegica na Kosovu, daleko najlošije plaćeni u Evropi“, tvrdi Šatorović.

Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca Zeničko-dobojskog kantona, naglašava da „radnik za mnoge poslodavce nije ni trošak, nego nužno zlo“, te da „takav odnos danas dolazi na naplatu“.

„Kad poskupljuje struja, poslodavcu samo dođe pismo da je od 1. januara naredne godine cijena veća za 40 ili 50 posto. Ne dolazi direktor Elektroprivrede na pregovore sa poslodavcem, ne moli ga, ne pita ga možeš li ti to, jel’ ti puno, hoćeš li moći poslovati, hoćeš li ići u gubitak, nego mu kaže: Tako ti je i doviđenja. Ako možeš raditi – radi, ako ne – zna se“, navodi Mujkanović.

„Sa plinom je isto, prijevozom, porezima… Nema priče, samo plati! Ali, kad poslodavcu dođe sindikat sa zahtjevom da se za 10 ili 20 posto poveća crkavica od plate, nastaje prava drama. Ja to ne mogu, ne dam, propašćemo, sve je poskupilo, opao mi je posao, ubiše nas porezi, gužve na granici, kriza u svijetu, rat u Ukrajini… Hiljadu izgovora. Najbolje bi bilo da radnici rade džaba. Kako, bolan, možeš imati više razumijevanja za račun za struju, nego za živog radnika i njegove potrebe? Sve se lomi preko leđa radnika“, objašnjava Mujkanović.

Pojašnjava da su pregovori oko plata najčešće pravo mrcvarenje, da nerijetko sindikati moraju organizovati proteste i štrajk, te da se faktički samo pritiskom i može napraviti neki pomak.

„Možete iznositi ne znam ti kakve argumente, to slabo pije vode. Sa pričama kojih smo se naslušali od poslodavaca tokom proteklih deset i više godina pregovora oko plata mogao bi se roman napisati. Čovjek bi pomislio da od Bosne nema gore zemlje za biznis. Međutim, kako vidimo iz ove države u Njemačku ne idu gazde, idu radnici. Time je sve rečeno“, ističe Mujkanović.

Neće imati ko zarađivati za penziju

U posljednjih deset godina više od pola miliona ljudi napustilo je Bosnu i Hercegovinu. Većinom su to mladi školovani ljudi koji odlaze zbog posla i boljih uslova za život u inostranstvo i vode sa sobom cijele porodice. Ako se ovakav trend nastavi narednih godina, Bosna i Hercegovina će postati zemlja staraca u kojoj će ostati samo oni koji jednostavno nisu imali gdje ili iz nekog razloga nisu mogli otići, a djeca će se uglavnom školovati za tuđa tržišta rada.

Prema prošlogodišnjem izvještaju „Perspektive svjetskog stanovništva“, koji su pripremile Ujedinjene nacije (UN), Bosna i Hercegovina je na prvom mjestu zemalja s najvećim smanjenjem broja stanovnika. Procjenjuje se da bi do 2070. godine ovi demografski trendovi mogli dovesti do smanjenja ukupnog stanovništva za više od 50 posto, što znači da bi država mogla pasti na manje od 1,8 miliona stanovnika. Prosječna starost bi mogla porasti sa sadašnje 42 na 54 godine, a za 20 do 30 godina vjerovatno bi bilo više penzionera nego radnika.

„Nama bukvalno neće imati ko zarađivati za penziju, ako se nešto drastično ne promijeni. Tu ne mislim na uvoz sirotinje iz zemalja trećeg svijeta. Mi moramo sačuvati naše ljude“, kaže Mujkanović, napominjući da se ne može izvoz domaćih radnika namiriti uvozom stranih radnika.

Smatra da je krajnje vrijeme da se svi segmenti društva, svi nivoi vlasti, svi resursi, svi faktori odlučivanja u ovoj državi, stave u funkciju zaustavljanja ili bar usporavanja odlaska ljudi, a da se to može postići samo stvaranjem što boljih uslova za život i rad, većim platama, većom sigurnošću, većom socijalnom zaštitom.

Plate moraju rasti, država se mora odreći dijela kolača kroz smanjenje stope doprinosa i poreza, ali i poslodavci moraju odriješiti kesu. Na taj način bi se, tvrdi, stvari u kratkom roku mogle značajnije popraviti, pa da se Bosna i Hercegovina spasi od najgoreg scenarija – da ostane zemlja bez ljudi.