Ana Milošević: Politika 30 godina tretira žrtve kao brojeve

„Procesi suočavanja s prošlostima (raznim) i izgradnja mira na Balkanu se predstavljaju u 50 nijansi (ne)uspeha, u zavisnosti koga pitate i kada. Danas, za političke elite, taj proces je završen i počiva na konsenzusu da se treba gledati u budućnost. Sam proces, nažalost, rezultira politikama tišine i amnezije prema ‘neugodnim’ epizodama etnonacionalne istorije“, govori dr. Ana Milošević, istraživačica na Institutu za kriminologiju Univerziteta Leuven u Belgiji.

U doktoratu se posvetila temama evropeizacije politika sjećanja u Evropskoj uniji analizirajući pritom ulogu zemalja Balkana u izgradnji kolektivnih odnosa prema prošlosti. Koautorica je knjige Europeanisation and Memory Politics in the Western Balkans. Također, sarađuje i sa Evropskom komisijom doprinoseći razvoju smjernica i politika koje imaju za cilj osnažavanje uloge žrtve nakon masovnih zločina, fokusirajući se pritom na žrtve terorizma. Njena nova knjiga Placebo Memory: Victims and Memory after Terrorism ide u prilog kritičkom razumijevanju memorijalizacije kao simboličkog odgovora na prava i potrebe žrtava.

Ističe da su u prvom planu politike sjećanja „upotrebljive“ i da selektivne prošlosti koje kao glavnu karakteristiku imaju za potencijal emotivnu manipulaciju društva, njegov ideološki i kulturni identitet.

„To je razumljivo (iako neopravdano) jer, kako na Balkanu tako i drugde, odnos države prema prošlosti varira tokom vremena u zavisnosti od trenutne konfiguracije političkih konstelacija, regionalnih ili globalnih dešavanja i aktera koji imaju moć i interes da se bave (ili ne bave) prošlošću. Razlika između Balkana i drugih regiona je višak u prošlosti(ma), koje su različite i često nepomirljive vizije onoga što je bilo, onoga što se dogodilo, kome i na koji način“, kaže sagovornica.

Neshvatanje uloge žrtve

Prema njenim riječima, ako pitamo civilno društvo, u kom smjeru ide suočavanje s prošlošću i izgradnja mira, vjerovatno će reći da je mir fragilan, a suočavanje s prošlošću ispod tepiha ili iza vrata čiji ključ drže političke elite.

„Civilno društvo, njegove asocijacije i organizacije, su se rađale i razvijale paralelno s izgradnjom demokratskog društvenog poretka od ‘90-ih na stubovima tranzicione pravde koja predviđa suočavanje s prošlošću i osnažava ulogu civilnog društva u tom procesu. Njihova uloga, ipak, nije tranzicionirala dovoljno od ‘branitelja digniteta prema žrtvama rata’ i dokumentovanju zločina, ka tome da postanu garant prava i potreba koje zaslužuju žrtve. Negde u tom procesu traženja istine se izgubilo razumevanje za same žrtve i njihovu ulogu svedoka van sudova i političkog suočavanja s odgovornošću.“

S tim u vezi dodaje da se i samo civilno društvo pokušava suočiti s prošlošću i retrospektivno kritički sagledati vlastitu ulogu i doprinos politikama pomirenja, suočavanja, izgradnje mira i tretmanu prema žrtvama na ljudskom i društvenom nivou.

„Društva, etnonacionalna ili ne, su podeljena između ova dva mišljenja: gledati napred s jednim zatvorenim okom ili gledati unatrag dvogledom. Da li postoji jedna istorijska istina ili istine koje koegzistiraju međusobno isključujući jedna drugu, nije prioritetna preokupacija onih koji se svakodnevno suočavaju s korupcijom, nepotizmom, problemima na tržištu rada i uvažavanju drugih prava i potreba“, kaže Milošević.

Direktne i indirektne žrtve konflikata, zločina i nepravdi, nastavlja sagovornica, imaju vlastiti odnos prema suočavanju s prošlošću i traumama koji ne zavisi samo od politike, odnosa države prema građanima (da im uvaži legalna prava), već je to prvenstveno unutrašnji proces koji svaki pojedinac doživljava drugačije.

„Ne žele sve žrtve da im se prilepi ta ‘etiketa’, ne žele sve žrtve da ostanu žrtve. Neki žele da se sećaju, neki moraju da zaborave. Ali svaki pojedinac trpi različite posledice zločina koji je počinjen prema/nad njima. Intenzitet tih posledica, fizičkih, psiholoških, emotivnih, ekonomskih, varira od pojedinca do pojedinca. Na isti način i potrebe žrtava variraju i razlikuju se tokom vremena: nakon tragedije i 30 godina kasnije potrebe žrtava nisu iste”, tvrdi sagovornica.

Smatra da je „upotreba, manipulacija i neshvatanje uloge žrtve i posledica (trajnih, privremenih, i njihovo menjanje kroz vreme) bila i ostaje najveća prepreka ka suočavanju s prošlošću koje kao rezultat ima zrelo i odgovorno društvo i žrtve u centru odnosa prema prošlosti”.

“Odgovorno društvo s empatijom i razumevanjem treba i mora da služi kao pravi garant da se diskriminacije i zločini zaista ne ponove“, ukazuje Milošević.

Prioritet i amanet za buduće generacije

Obrazlaže kako slogan politike sjećanja u stilu „nikad više“, prazne riječi i deklarativni stavovi nemaju nikakvu realnu vrijednost ako žrtve prošlih zloupotreba i nasilja nisu uvažene.

„Politikama amnezije prema ‘neugodnim’ prošlostima se pokreće i osnažava mehanizam zloupotrebe prošlosti, ali se i dodatno uvećava i osnažava inicijalna trauma i nepravda koju su doživele žrtve. Njihov zaborav, njihova marginalizacija ili zloupotreba postaju izvor sekundarne trauma i dodatne frustracije za njih same i njihovo blisko okruženje, a tokom vremena i značajni kapital za emotivnu i političku manipulaciju.“

O navedenom detaljno piše u knjizi Europeanisation and Memory Politics in the Western Balkans posmatrajući pritom sve zemlje regiona, načine na kojima se proces evropeizacije odnosi ka prošlosti kao i kako države uspostavljaju i kontrolišu monopol nad vlastitom historijom i istinom.

„Proces evropske integracije sigurno igra važnu ulogu u ovom dugotrajnom procesu suočavanja s prošlošću, ali nije trajno i definitivno rešenje za sve probleme s kojima se suočava region već šansa da se potpomognu i osnaže procesi koji dolaze od samih zemalja i koji imaju važnost za njih same.

Drugim rečima, niko ne može nametnuti Srbiji i Kosovu dobrosusedske odnose, ali kroz zajednički rad na zajedničkim prioritetima ti dobrosusedski odnosi mogu da donesu prave promene u njihovim društvima, realne promene u kojima beneficira pojedinac, građanin ili građanka bez obzira da etno-nacionalni, religijski ili seksualni identitet“, kaže Milošević.

Nakon 30 godina od ratova u Jugoslaviji i poslije naučnog rada na drugim podnebljima, mišljenja je da ne postoji uspješan recept za suočavanje s prošlošću.

„Suočavanje s prošlošću je dugoročna misija, strategija u kojoj svi akteri trebaju da doprinesu kako bi se moralni, etički i humanistički kodeksi odnosa u društvu, a i među pojedincima, mogli uspostaviti kao (ne)pisano pravilo prema žrtvama, a ne kao obaveza koju su nametnula trećih lica.

Dignitet žrtvama se ne vraća kroz učešće na komemoracijama jednom godišnje i kroz državnu izgradnju spomenika koje posećuju samo golubovi. Politike pomirenja isto tako ne trebaju biti viđene kao nametnuta obaveza članstva u Evropskoj uniji, već kao prioritet i amanet za buduće generacije koje trebaju da transformišu multikulturalizam iz ‘mane’ u vlastitu prednost, rušeći nametnute fizičke i mentalne granice, prihvatajući i uvažavajući mišljenje i iskustva drugih“, napominje sagovornica.

Kolektivni interes Balkana

Uvjerena je da zemlje bivše Jugoslavije (uključujući i Kosovo) sada dolaze u stadijum zrelosti nakon doživljenih trauma i pritisaka da se deklarativno, politički i društveno suoče s prošlošću koja je tokom ovog vremena bila politizirana i upotrebljiva kategorija nauštrb samih žrtava koje su u ovom procesu bile i ostaju na posljednjem mjestu.

„Politika je 30 godina tretirala žrtve i stradaoce ratova kao brojeve, s kojima se često licitiralo kako bi se uspostavila hijerarhija ‘države žrtve’ u regionu i time opravdala agresija ili animozitet prema drugima. Civilni sektor je imao presudnu ulogu u podizanju svesti o zločinima prema pojedincima i grupama građana, ali nije uspeo da apstraktno ‘pomirenje’ prevede u jednaki garant prava prema svim žrtvama padajući na taj način u političku zamku etnonacionalizma. Ono u čemu su svi akteri, svesno ili nesvesno doprineli jeste apstraktnost žrtve i nerazumevanje: žrtve nisu brojevi, žrtve imaju i ime i lice i stoga trebaju imati i vlastiti glas, a ne advokate koji govore u njihove ime.“

Priznaje da je sama Evropska unija često viđena kao arbitar ovih procesa, ali da ni ona nije apstraktni akter u procesima pomirenja, izgradnje mira i suočavanja s prošlošću na Balkanu, u kojima je imala i pozitivnu i negativnu ulogu.

„Evropska unija takođe nije imuna na greške prošlosti, i treba vlastito suočavanje s prošlošću posebno u sferi međunarodnih odnosa, selektivnih politika proširenja, kratkovidosti i stigmatizaciji Balkana koji često ostaje na periferiji interesa Zapada i Istoka i prema kome se odnosi kao prema večitom buntovniku. Uloga Evropskog parlamenta i Evropske komisije nije da prepiše istorijske istine i uspešne recepte za suočavanje s prošlošću, već da osnaži civilno društvo, legalni poredak, slobode, demokratiju i vladavinu prava, procese koji se odvijaju unutar samih zemalja članica i kandidata“, navodi Milošević.

Poručuje da je to konstantan proces i dugoročna misija koja ne zavisi od statusa članstva.

„Transformativna moć evropeizacije, zajedništva, ima svoj limit, ali ima i potencijal kada svi članovi rade u zajedničku korist, kada imaju kolektivni interes. Kolektivni interes Balkana je nešto na čemu region sam treba da poradi kako bi beneficirao od transformativne moći evropeizacije. Taj kolektivni interes, pre svega, mora biti okrenut građanstvu koje odlučno vozi region u bolju budućnost, ali ipak u retrovizoru vidi prošlost u svim svojim nijansama. Prošlost na taj način nije destinacija na koju politika, moć i interes putuju povremeno kako bi se gradili razlike, već odraz pređašnje realnosti koja ne treba da se ponovi“, zaključuje sagovornica.