Kjerte: Broj žrtava skrenuo pažnju sa drugih aspekata Jasenovca

Rođen u Danskoj, Emil Kjerte je doktorand historije na Univerzitetu Clark u Massachusettsu, SAD. Diplomirao je historiju na Univerzitetu u Kopenhagenu, a studij holokausta i genocida magistrirao je na Uppsali. U doktorskoj disertaciji fokusirao se ne čuvare i čuvarice logora smrti Jasenovac. Trenutno je mlađi saradnik na bečkom Wiesenthal institutu za studije holokausta.

Historičar Kjerte govori o holokaustu, genocidu, istraživanjima organizacije logora Jasenovac i različitih percepcija tragičnih dešavanja u Drugom svjetskom ratu.

• Kakve su savremene tendencije u istraživanjima holokausta na prostorima izvan njemačkog govornog područja?

– Posljednjih desetljeća bilježi se golem porast istraživanja holokausta. U međunarodnoj literaturi na engleskom jeziku došlo je do bujanja interdisciplinarnih metoda i povećanog fokusa na regionalnu povijest holokausta, počinitelje te iskustva žena i djece. U nacionalnim historiografijama holokausta u različitim europskim zemljama takvi pristupi još nemaju velik utjecaj. Posebno u istočnoj i jugoistočnoj Evropi istraživanje holokausta ima tendenciju favorizirati hronološku rekonstrukciju događaja bez dublje uzročne analize ili upotrebe teorije. Drugim riječima, može se reći da je fokus na opisivanju, a ne na objašnjavanju.

Ipak, ima pozitivnih pomaka. Posebno u Poljskoj, važan smjer istraživanja dokumentirao je opsežnu uključenost lokalnih domaćih suradnika u holokaustu. Vrlo je važna studija historičara Jana Grossa, koja je dokumentirala kako su nejevrejski stanovnici poljskog sela Jedwabne ubijali svoje jevrejske susjede bez direktnog učešća Nijemaca. Usmjerenost na saučesništvo domaćih aktera u holokaustu pridonijela je razotkrivanju uobičajene percepcije o Nijemcima kao jedinim počiniteljima tih zločina.

Kad je riječ o njemačkim savezničkim državama, poput Nezavisne države Hrvatske [NDH], također postaje sve jasnije da to nisu bili samo marionetski režimi koji su poslušno izvršavali upute Nijemaca. U slučaju NDH nedavna istraživanja pokazala su da su ustaše imale znatno više autonomije i provodile su genocid nad Jevrejima i Romima bez pritiska Nijemaca.

• Kakva su bila Vaša saznanja i očekivanja o Hrvatskoj, NDH, ali o bivšoj Jugoslaviji općenito prije početka istraživanja Jasenovca?

– Iako sam se od tinejdžerskih godina zanimao za povijest holokausta, do završetka preddiplomskog studija nikad nisam čuo za Jasenovac te gotovo ništa nisam znao o NDH i ustašama. Mislim da je moj manjak znanja o tim temama proizašao iz njemačkocentrične prirode međunarodne historiografije holokausta. Šire povijesne studije o holokaustu sadržavaju obilje informacija o SS-ovim ubilačkim jedinicama i logorima smrti kao što su Auschwitz i Treblinka. S druge strane, ustaše i drugi fašistički i autoritarni režimi upleteni u holokaust obično zauzimaju marginalno mjesto, ako se uopće spominju. Iako se situacija pomalo poboljšava, činjenica da je ustaški režim vodio vlastite koncentracijske logore i logore smrti neovisno o Nijemcima daleko je od općepoznate izvan zemalja bivše Jugoslavije.

Kad sam počeo magisterij iz studija holokausta i genocida na Unoverzitetu Uppsala prvi put sam se upoznao s poviješću logora smrti Jasenovac. Brzo mi je postalo jasno da je Jasenovac kontroverzna i polarizirajuća tema u zemljama bivše Jugoslavije. Zbog toga sam očekivao da će biti teško provoditi arhivska istraživanja u regiji, no svi arhivisti s kojima sam se sreo bili su vrlo profesionalni i voljni pomoći. No, po mojem iskustvu, veliki problem predstavlja otežan pristup vojnom arhivu Srbije, u kojem se nalazi pozamašna zbirka dokumenata o ustašama. Zbog budućih istraživanja NDH, nadam se da će arhiv biti dostupniji.

• Kakav je bio profil čuvara i čuvarica u logoru Jasenovac?

– Ako promatramo čuvare prije dolaska u Jasenovac, njihovi profili nisu imali veća odstupanja od prosječne muške populacije u Kraljevini Jugoslaviji. Moje istraživanje pokazuje da ih je oko 85 posto radilo u poljoprivredi, što otprilike odgovara prosjeku u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini u to vrijeme. Što se tiče obrazovanja, većina je pohađala obaveznu četverogodišnju osnovnu školu, dok je oko tri posto pohađalo gimnaziju. S obzirom na to da je broj učenika u gimnazijama i drugim srednjim školama u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine činio tek dva posto ukupnog stanovništva, to i nije posebno upadljivo. Za razliku od oficira u Jasenovcu, relativno je mali broj čuvara prije stupanja u stražarsku službu bio na bilo koji način povezan s ustašama. Drugim riječima, teško je pronaći bilo kakve posebne karakteristike u njihovim profilima prije same službe, a koje bi upućivale na to da su ti ljudi bili osobito skloni postati masovnim ubicama.

Kada je riječ o razlozima zbog kojih su se ti muškarci dragovoljno prijavili u stražarsku službu, mora se naglasiti da je bilo više motiva koji su se često preklapali. Neki su već prije dolaska u Jasenovac bili ideološki opredijeljene ustaše. No, većinom su ih privlačili mondeni faktori, poput obećanja vrbovatelja o dobroj plati i državnom položaju nakon rata. Njihova transformacija u predane i brutalne ustaše počela je tek nakon stupanja u stražarsku službu u Jasenovcu.

Što se tiče čuvarica, situacija je prilično drugačija. Mnoge od tih žena bile su dužnosnice u Ustaškoj mladeži prije nego što su dobrovoljno otišle u Jasenovac. U usporedbi s većinom čuvara, već su bile ideološki motivirane prije nego što su postale čuvarice. Iako je njihovo društveno porijeklo bilo mješovito, čuvarice su generalno bile bolje obrazovane. Nekoliko ih je pohađalo građansku školu, a barem jedna čuvarica bila je upisana na Sveučilište u Zagrebu. S obzirom da su studentice činile manje od 20 posto svih studenata u visokom obrazovanju u Kraljevini Jugoslaviji, ovo se mora smatrati prilično vanrednim.

• Zašto su osobe iz zapadne Hercegovine i Dalmacije dominirale među čuvarima?

– Dok je većina stražara zaista dolazila iz Hercegovine i Dalmatinske Zagore, postojao je i znatan broj čuvara iz Bosne. Smatram da je glavni razlog zašto je rukovodstvo jasenovačkog logora fokusiralo svoje regrutiranje na ova područja bio rezultat suvremenih stereotipa o ljudima Dinarskog gorja, koji su fluktuirali u desničarskim krugovima u Kraljevini Jugoslaviji. U usporedbi s tobožnjom kukavičkom i ženskom naravi ljudi iz hrvatskih nizina, desničarski intelektualci smatrali su stanovnike Dinarskog gorja borbenijima i muževnijima. Vjekoslav Luburić ne samo da je favorizirao hercegovačke stražare, jer je i sam bio iz te regije, nego i zato što ih je vidio kao prikladniji stražarski materijal u usporedbi s navodnim “mekšim“ Zagorcima i Slavoncima.

• Koliko su Vaša istraživanja doprinijela naučnoj argumentaciji različitih procjena, percepcija i manipulacija brojem žrtava u Jasenovcu od različitih strana?

– Moje istraživanje neće direktno pridonijeti diskusiji o broju žrtava u Jasenovcu, iako je to važna tema. Premda je diskusija ranije bila prilično žestoka, moj je dojam da danas postoji sve veći konsenzus u naučnoj zajednici. Dakako, istraživači se ne slažu u svojim stavovima u potpunosti te bih rekao da se legitimne procjene kreću od 85.000 do 130.000 žrtava. Problematično je, kako je nedavno primijetio povjesničar Tomislav Dulić, to što rastući konsenzus među objektivnim istraživačima još nije u potpunosti zahvatio javne sfere u zemljama bivše Jugoslavije.

U Hrvatskoj je jedan od glavnih razloga taj što se negatorima ustaškog genocida, poput Igora Vukića, koji značajno potcjenjuje broj žrtava, daje puno prostora u medijima te ih se čak predstavlja kao stručnjake za Jasenovac. Isto tako, podjednako je problematično što Gideon Greif, izraelski stručnjak za holokaust, pridonosi legitimizaciji preuveličane brojke od oko 700.000 žrtava Jasenovca, prvenstveno Srba, i prenosi to u srpskoj javnosti, ali i šire.

Na široj razini, rekao bih da je preokupacija brojkama žrtava nesretna u smislu da je skrenula pažnju sa drugih važnih aspekata povijesti kompleksa logora Jasenovac. Osim profila i mentaliteta počinitelja, još uvijek malo znamo o odnosima između kompleksa logora i civilnog stanovništva koje je živjelo u njegovoj okolici te o interakciji između različitih grupa zatvorenika unutar kompleksa logora, da samo navedem nekoliko primjera. Za mene je važnije proučavati takve teme nego se upuštati u raspravu o brojkama žrtava, za koje smatram da su već manje-više zaključene.

• Dominantni narativi, kad su u pitanju žrtve Jasenovca, fokusirani su na Srbe i Jevreje. Međutim, broj ubijenih Hrvata, Bošnjaka, Roma i pripadnika drugih naroda nije zanemariv. Kako diskurs o žrtvama Jasenovca učiniti pravednijim?

– Naravno, sve narodne skupine žrtava treba ravnopravno istraživati ​​i komemorirati. No, iz povijesne perspektive ipak je važno imati na umu da progon pojedinih skupina u NDH nije bio sasvim zaseban i odvojen proces. Iako je intenzitet ustaške nasilne politike prema etničkim skupinama bio različit, postojali su i ključni aspekti koji su povezivali sudbinu različitih žrtava. Naprimjer, iskustva koja su ustaški počinitelji stekli provođenjem deportacije i fizičkog desetkovanja jedne skupine žrtava primijenjena su za efikasno uništavanje drugih skupina žrtava. Povjesničar Lovro Kralj pokazao je kako je ustaški dužnosnik Ivan Tolj iskoristio stručnost stečenu deportacijom Srba tokom ljeta 1941. godine da organizira kasnije deportacije Jevreja i Roma u Jasenovac. Takve perspektive nijansiraju naše razumijevanje nasilne politike ustaša i dovode u pitanje etničku selektivnost koja karakterizira neka od istraživanja.

Na više konceptualnom nivou također je važno ne svoditi identitete žrtava samo na njihovu etničku pripadnost. Identiteti su višeslojni i često fluidni. Kao i u drugim sredinama, ljudi koji su živjeli u NDH u različitoj su se mjeri identificirali sa svojom nacionalnom pripadnošću. Osim nacionalnosti, druge oznake identiteta su regija, selo ili klase. Fokusirajući se isključivo na etničku pripadnost žrtava, postoji opasnost da repliciramo kategorizaciju i jezik počinitelja. Umjesto toga, smatram važnim posvetiti više pažnje pojedinačnim biografijama žrtava, ali i fokusirati se i na druge oznake njihovog identiteta. U slučaju jasenovačkih zatočenika relativno malo znamo o tome kako se etnička pripadnost križala s drugim atributima, poput spola i klase. S tim u vezi, ostaje mnogo otvorenih pitanja o sličnostima i razlikama kada je riječ o tome kako su muškarce i žene doživjeli zatočenici u Jasenovcu i kako je klasa utjecala na stopu preživljavanja.