Šugaljova: Ukrajina pamti, svijet priznaje Holodomor (II)

Brojni su elementi koji definiraju genocid, a koji povezuju Holodomor sa aktuelnom ruskom invazijom na Ukrajinu, navodi doktorica nauka Ina Šugaljova, vanredni profesor i viša naučna saradnica Odjela za istraživanje Holodomora i namjerno stvorene masovne gladi pri kijevskom Nacionalnom muzeju genocida u Holodomoru.

Posebna stavka našeg razgovora, pored paralela današnjih i dešavanja iz 1932. i 1933. godine u Ukrajini, bila je međunarodno priznavanje Holodomora kao genocida nad ukrajinskim narodom u evropskim i svjetskim parlamentima.

Holodomor se smatra jednim od najbolnijih događaja u historiji Ukrajine. Između 3,5 i 10 miliona ljudi umrlo je od gladi tokom 1932. i 1933. godine, kao rezultat politike sovjetskog vođe Josifa Staljina i “kolektivizacije” poljoprivrede, navodi ukrajinski Institut za nacionalno pamćenje.

Ovo je drugi dio razgovora sa Šugaljovom, dok smo u prvom dijelu govorili o stradanju djece, te o autentičnim svjedočenjima iz Zaporožja gdje je u navedenom periodu postojala „Kuća za bebe“, dom za siročad o kojem se niko nije brinuo…

• Kako je Holodomor utjecao na ukrajinsko stanovništvo u desetljećima koja su uslijedila nakon Velike gladi?

– Holodomor je u Ukrajini nedvojbeno imao međugeneracijske posljedice. Tragedija je utjecala na fizičko stanje cijelih generacija, jer je zdravlje narušeno tokom godina Holodomora dugo podsjećalo ljude na strahote koje su doživjeli. Uslijed dugog gladovanja promijenio se i izgled ljudi: djeca rođena u to vrijeme bila su niža, kod djece koja su preživjela glad često su se mogli vidjeti napuhnuti trbusi te pretjerano mršavi i neproporcionalno dugi udovi. Žene su često gubile priliku za rađanje zbog iscrpljenosti, česti su bili spontani pobačaji ili mrtvorođenče. Mnoge su se i nakon Holodomora djeca rađala slaba i krhka.

Mentalne promjene su još uočljivije. Djeca su svjedočila brutalnosti komunističkih aktivista koji su terorizirali ukrajinske seljake, roditelji su umirali pred djecom, neki svjedoci su se prisjetili kako su ih majke bacale na prepuna mjesta (pijace, kolodvori…) jer su se morale odreći vlastitog djeteta kako ne bi vidjele kako umiru od gladi i bolesti.

Nakon Holodomora u ukrajinskom je društvu prevladao osjećaj straha. Strah od izdaje, gladi, gubitka roditelja ili djece, represije, prognanosti ili pogubljenja. U SSSR-u je bilo zabranjeno govoriti o ukrajinskom Holodomoru, ali nisu mogli spriječiti sjećanje na njega – svjedoci su tajno su pričali djeci, unucima…

• Mnoge države sada priznaju Holodomor kao genocid. Zašto tek sada? Jesu li se činjenice o Holodomoru znale prije?

– U SSSR-u glad u Ukrajini nije bila službeno priznata. Dokumenti i materijali govorili su samo o „žetvenim godinama“, glad se smatrala nepostojećom pojavom, vlasti nisu prepoznavale tu tragediju naroda kao takvu. Staljina nije zabrinjavala sama činjenica gladi, već mogući publicitet Holodomora u Ukrajini. U februaru 1933. iz Moskve je regionalnim i okružnim ograncima stranke poslata direktiva o strogoj zabrani spominjanja gladi i smrti od nje. Istovremeno su zabranjeni i izuzeti statistički materijali katastrofe, naročito akti o registraciji smrti tokom gladnih godina. Od 1934. striktno se provodila još jedna staljinistička zabrana: koristiti izraz “glad” u odnosu na događaje 1932–33.

U periodu od 1932. do 1937. na području Ukrajine nastavljen je aktivan rad na uništavanju arhivske građe i knjiga umrlih. Danas je teško odrediti koliki je obim zauvijek izgubljenih dokumenata. Međutim, zločinačke i licemjerne komunističke zabrane i službena politika prešućivanja tragedije od strane vlada „slobodnog svijeta“ nikada nisu uspjele izbrisati iz sjećanja ljudi strašnu istinu. Tek krajem 1980-ih politički krugovi više nisu poricali činjenicu gladi u Ukrajini.

U dijaspori je objavljivana literatura posvećena Holodomoru, a u izvještaju Raphaela Lemkina Sovjetski genocid u Ukrajini na ukrajinskom skupu povodom 20. godišnjice tragedije, Holodomor je kvalificiran je kao zločin genocida.

Tek nakon osamostaljenja Ukrajine, istina o Holodomoru doslovno je probila socio-humanitarni prostor Ukrajine. Zajedničkim snagama javnosti i naučnika do danas je obavljen titanski posao: pronađeni su i stavljeni u naučni opticaj arhivski dokumenti, prikupljeno je na stotine svjedočanstava, neprestano se provodi edukativni rad i otkriva istina o Holodomoru koja se prenosi našim mladim sunarodnjacima.

Na zakonodavnoj razini, ukrajinski Parlament – Vrhovna Rada – usvojio je Zakon o Holodomoru 1932-19. u Ukrajini kojim je Holodomor priznat kao genocid nad ukrajinskim narodom. Zatim je 2010, odlukom Žalbenog suda Grada Kijeva, dokazana genocidna priroda Holodomora, namjera Staljina, Molotova, Kaganoviča, Postiševa, Čubara, Hataeviča, Kosiora da unište dio ukrajinske nacije. Tokom posebno teškog zločina genocida 1932-33, komunistički totalitarni režim uništio je milione ljudi.

Stoga Ukrajina ima sve razloge zahtijevati da međunarodna zajednica prizna Holodomor kao genocid nad ukrajinskim narodom. Do danas ga je, kao genocid, službeno priznalo 29 država i Evropski parlament te 23 saveznih država u Sjedinjenim Američkim Državama. Rad u ovom pravcu se nastavlja. Konkretno, samo u nekoliko mjeseci ove godine, šest država priznalo je Holodomor kao genocid.

• Hoće li se znati svi podaci, sve priče o Holodomoru? Umrle su mnoge porodice, sela, gradovi, a niko ne zna njihove priče…

– Nacionalni muzej Holodomora – genocida u Kijevu provodi mukotrpan rad na prikupljanju iskaza očevidaca. Komunikacija sa svjedocima odvija se tokom ekspedicija, nerijetko potomci žrtava muzeju predaju lične stvari ili dnevničke zapise svjedoka koji su, nažalost, već preminuli. Sva građa se uzima u obzir, sjećanja (ako su rukopisna ili audiovizualna) se dešifriraju, uključuju u izložbe i muzejsku postavku. Trudimo se komunicirati s našim sunarodnjacima, kako u Ukrajini tako i u dijaspori, a svi građani koji imaju svoju porodičnu historiju imaju priliku to podijeliti. Nažalost, postoji fizički faktor: ljudi koji su preživjeli Holodomor umiru…

Nastojimo ne samo sačuvati sjećanje na Holodomor, nego i prenijeti svoje znanje o njemu budućim generacijama, prenijeti svjetskoj zajednici količinu zločina staljinističkog režima. Trenutno Muzej, zajedno s partnerima, radi na izradi jedinstvenog registra žrtava. Svjesni smo složenosti posla, ali ga provodimo i nadamo se da ćemo uspjeti, ne samo utvrditi imena i prezimena žrtava, već i obnoviti njihove porodične historije.

Radnici Muzeja izradili su i sistematski nadopunjavali kartu masovnih grobnica žrtava genocida iz Holodomora. Besplatno je dostupan na web stranici muzeja.

• Može li se današnja ruska invazija Ukrajine, ruska blokada ukrajinskih luka, žita i polja povezati s godinama 1932. i 1933. godine? Ima li sličnosti?

– Da, definitivno. Ali, treba uzeti u obzir i druge okolnosti. Tada su Ukrajinu okupirali boljševici, izgubila je državnost, a svjetska zajednica iz raznih razloga nije mogla intervenirati i spasiti Ukrajince. Sada je Ukrajina nezavisna, brani vlastitu državnost, a mnoge države svijeta pružaju Ukrajini podršku u ovoj borbi.

Što se tiče paralela, one su očite. Navest ću samo nekoliko primjera. Podsjećam da je, odlukom UN-a 9. decembra 1948. na snagu stupila Konvencija o zločinu, sprječavanju i kažnjavanju genocida. U tom dokumentu se genocid definira kao radnje počinjene s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelimično, bilo koje nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine kao takve. Holodomor 1932-33. je bio vrhunac višestruke preventivne kaznene operacije komunističkog režima na čelu sa Staljinom protiv Ukrajinaca, a genocidne radnje počele su 1921. godine.

Imamo i niz očitih paralela sa suvremenošću. Uzmimo, na primjer, odredbe Konvencije o „namjernom stvaranju za bilo koju grupi životnih uvjeta sračunatih za njeno potpuno ili djelimično fizičko uništenje” i analiziramo događaje. Tada ćemo vidjeti da je tokom Holodomora objekt genocida bio dio ukrajinske nacionalne grupe, osnova nacije – seljaštvo koje je činilo oko 79 posto cjelokupnog stanovništva SSSR-a, poljoprivrednici Kubanskog okruga sjevernokavkaske regije RSFSR-a (75 posto stanovništva Kubana su Ukrajinci) i drugih teritorija RSFSR-a, gdje su Ukrajinci živjeli kompaktno.

Uspostavljanje prekomjernih planova nabave žitarica za Ukrajinu, očito nerealnih za provedbu, jednako je odobravanju plana za istrebljenje Ukrajinaca. Nasilno oduzimanje ne samo žitarica od ukrajinskih farmera, već i svih zaliha hrane osudilo je milione ljudi na neizbježnu glad. Nedostatak pokušaja vlasti da spasi izgladnjele i namjerno lišavanje njihove mogućnosti da pobjegnu izvan administrativnih granica Ukrajine i Sjevernog Kavkaza, državne granice SSSR-a itd., blokirajući ih naoružanim odredima, potvrđuje namjeru istrebljenja ukrajinske nacionalne grupe.

Početkom 1932. nedovoljna žetva žitarica i neizdavanje žita kolhoznicima za prethodne godine izazvali su glad i masovnu smrtnost u ukrajinskom selu. Počeli su se bilježiti slučajevi jedenja leševa i kanibalizma. Staljin je bio svjestan situacije u Ukrajini, ali umjesto pomoći, Ukrajinci su dobili genocid. Plan istrebljenja ukrajinskih seljaka bio je maskiran kao plan prekomjerne nabave žita. Za njegovu praktičnu provedbu usvojeno je više od 80 rezolucija Politbiroa Centralnog komiteta CPSU(b) i drugih tijela.

Krvave represije postale su glavni način nabave kruha. Pravni temelj za njih bila je rezolucija usvojena 7. augusta 1932. godine, u narodu poznata kao “Zakon o pet klasova”. Predviđao je pogubljenje čak i za branje klasja, smrznutog krumpira i repe koji su ostali s polja kolektivne farme nakon žetve.

Kremlj je na taj način organizirao glad u Ukrajini od koje su umrli milioni Ukrajinaca. Najveća smrtnost bila je u ruralnim područjima, gdje je živjelo 89 posto Ukrajinaca. U proljeće 1933. mortalitet u Ukrajini poprimio je katastrofalne razmjere. Vrhunac Holodomora pada u junu. U to vrijeme ubijeno je oko 28.000 ljudi – 1.168 ljudi svakog sata, 20 svake minute.

Tokom Holodomora, Kremlj je deportirao stotine hiljada Ukrajinaca u sjeverne regije SSSR-a. U trenutnoj fazi imamo prisilnu deportaciju Ukrajinaca s okupiranih teritorija Ukrajine u depresivna udaljena područja Rusije.

Posebna odredba Konvencije UN-a propisuje status djece: prisilno premještanje djece iz jedne ljudske grupu u drugu kvalificira se kao znak genocida.

Tokom Holodomora, kao posljedica deportacija, zatvaranja i gladi, stotine hiljada ukrajinske djece ostalo je siročad. Odvedeni su u državne azile, gdje su preodgajani u duhu sovjetske ideologije. Na taj način djeca su zaboravila svoje korijene, svoju kulturu. Sama su djeca ova skloništa nazivala koncentracijskim logorima, jer su uvjeti života u njima bili nespojivi s ljudskim: djeca su bila lišena brige, medicinske skrbi, a što je najvažnije, uništavali su im ljudsko i nacionalno dostojanstvo, pokušavajući izbrisati sjećanja na tragediju njihovih porodica tokom Holodomora, razbijajući mit o “sretnom sovjetskom djetinjstvu”.

Tokom modernog rata, ukrajinska djeca se odvode u Rusiju, gdje ih ruske porodice planiraju usvojiti. Tokom svog obraćanja na konferenciji „Deportacija ukrajinske djece u Rusiju“, održanoj u Poljskoj, predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola kazala je kako je više od 16.000 ukrajinske djece prisilno deportirano u Rusiju tokom ruske invazije na Ukrajinu.

Popis zločina Rusije u Ukrajini može se nastaviti. Konkretno, riječ je o krađi muzejskih i kulturnih vrijednosti, informacijskom ratu, okupljanju Ukrajinaca na privremeno okupiranim područjima, represiji protiv proukrajinskih građana na privremeno okupiranim područjima…

Ali postoji i osnovna razlika. Danas Ukrajina ima međunarodnu podršku demokratskog svijeta. To se očituje u prihvatu ukrajinskih izbjeglica; financijskoj i humanitarnoj pomoći; vojnoj pomoći; kulturnoj i informativnoj podršci (akcije, susreti, performansi)…

• Na kraju, što Ukrajina, Evropa i svijet danas mogu učiniti kako bi odali počast žrtvama Holodomora?

– Ovdje se u podsvijesti pojavljuje rečenica: “Ukrajina pamti, svijet priznaje!”