Holodomor u ‘Kući za bebe’: Siročad gladovala do smrti (I)

Najmanje milion djece mlađe od deset godina umrlo je od gladi i bolesti tokom Holodomora, namjerno izazvane izazvane gladi 1932. i 1933. godine u Ukrajini, a horore koje su doživjeli malo ko je uspio doznati.

Doktorica nauka Ina Šugaljova, vanredna profesorica i viša naučna saradnica Odjela za istraživanje Holodomora i umjetne masovne gladi pri kijevskom Nacionalnom muzeju genocida u Holodomoru, podijelila je s nama poznate priče i podatke o stradanju najmlađih tokom Velike gladi.

Holodomor se smatra jednim od najbolnijih događaja u historiji Ukrajine. Između 3,5 i 10 miliona ljudi umrlo je od gladi tokom 1932. i 1933. godine, kao rezultat politike sovjetskog vođe Josifa Staljina i “kolektivizacije” poljoprivrede, navodi ukrajinski Institut za nacionalno pamćenje.

U prvom dijelu razgovora sa Šugaljevom govorimo o stradanju djece, te autentičnim svjedočenjima iz Zaporožja gdje je u navedenom periodu postojala „Kuća za bebe“, dom za siročad o kojem se niko nije brinuo…

• Brojne su procjene o broju stradalih u Holodomoru. Što kažu Vaši podaci i koliko djece?

– U Ukrajini traje rasprava o utvrđivanju broja ubijenih tokom Holodomora, uključujući i djecu. Kako primjećuje Anton Drobovič, direktor Ukrajinskog instituta za nacionalno sjećanje, ‘približno 1,5 miliona djece mlađe od 10 godina umrlo je od posljedica umjetnog izgladnjivanja’. Institut za demografiju i društvena istraživanja zaključio je da je tokom Holodomora umrlo oko milion djece mlađe od deset godina, a još 600.000 djece nije rođeno.

Podaci o broju žrtava općenito se razlikuju i variraju od 2,6 do sedam miliona. Demografkinja Natalija Levčuk razloge ovakvih odstupanja vidi u nedostatku podataka i njihovom pogrešnom korištenju.

Prebrojavanje žrtava, prvenstveno među djecom, izuzetno je komplicirano. Prvo, prema normama civilizirane države, sve smrti (kao i rođenja) moraju bilježiti relevantne vlasti. U Ruskom Carstvu tu su funkciju obavljali svećenici ili duhovne vođe određene zajednice, da bi boljševici nakon okupacije Ukrajine 1919. crkvenim ustanovama oduzeli takvu funkciju. Upis akata građanskog stanja prešao je u nadležnost državnih tijela. Tokom 1920-ih, sa formiranjem totalitarnog sistema u SSSR-u, komunistički je režim pokušao podrediti Centralni statistički ured i sve statističke podatke koje je to tijelo prikupljalo (o rođenjima, umrlima, nacionalnostima, migracijama itd.) svojoj kontroli.

Tokom Holodomora (1932-33.) je lokalnim vlastima, koje su trebale registrirati smrtovnice, bilo zabranjeno pisati ‘glad’ u rubriku ‘uzrok smrti’. Analizirajući akte, nailazimo na različite zapise o uzroku smrti: neproteinski edem, upala pluća, tuberkuloza, ospice… Jako rijetko se bilježi ‘iscrpljenost’, a u iznimnim slučajevima kao uzrok smrti navedena je ‘glad’. To se objašnjava zabranom režima da se ukaže na pravi uzrok smrti.

Kao što znate, Staljin i njegovi saučesnici su na međunarodnoj sceni kategorički poricali glad koja je zahvatila Ukrajinu. Žito je izvučeno iz Ukrajine za izvoz i za zadovoljenje potreba industrijalizacije. Izgladnjelim seljacima nije pružena pomoć, a sela koja su umirala od gladi blokirale su vojne jedinice. Za seljake je jedina nada za spas djece bila da ih prevezu u gradove. Bilo je dosta slučajeva kada su majke djecu odvele na raskršće i tamo ih ostavile u nadi da će ih neko pokupiti i usvojiti ili odvesti u sklonište.

Sirotišta u sovjetskoj Ukrajini tokom Holodomora pretvorena su u ‘pokretne trake’ za smrt djece. Na primjer, u Zaporožju je 788 osoba starih od dva dana (!!!) do osam godina umrlo u lokalnoj ‘Kući za bebe’ od decembra 1932. do novembra 1933. U Mirhorodskom sirotištu, koje su vlasti nazivale ‘internatom’, a lokalno stanovništvo dječjim koncentracijskim logorom, u istom je periodu umrlo više od 400 djece od dvije do 17 godina. Kako se sjećaju očevici događaja koji su u to vrijeme bili u tim sirotištima, djeca u skloništima su užasno gladovala, bila su masovno bolesna, nisu dobivala medicinsku pomoć i hranu, pa je smrtnost poprimila karakter ‘pokretne trake’.

Ovdje se vraćam na Vaše pitanje. Uprave sirotišta nisu vodile potpunu evidenciju umrle djece. Prema sjećanjima očevidaca, na primjer, u kući za bebe u Zaporožju, mrtvi su pokopani u dubokoj jami u dvorištu iste kuće. Marija Sidorenko, koja je u ovu ustanovu primljena tokom Holodomora, prisjetila se da su po preminulog došli i iznijeli ga van, dok su ostala djeca gledala kroz prozor. Mrtvu djecu su bacili u jarak u blizini kuće i zatrpali zemljom.

Oleksandr Jun, direktor muzeja u Mirhorodu, rekao je da su u početku djeca pokapana u ogromnim kozačkim barutanama (sklonište je bilo na mjestu kozačkog skladišta), a zatim na obalama rijeke Horol. Tokom zime leševi su se pretvarali u mumije, muhe i smrad pojavili su se u proljeće. Zato su jedne noći tijela premjestili u jamu na crkvenom groblju. Kasnije su leševe bacali u pješčanu jamu kod židovskog groblja – tamo je jama bila mnogo dublja. Prekrivali su ga vapnom da ne bi bilo epidemija.

Pitanje utvrđivanja broja djece umrle tokom Holodomora značajno je komplicirano zbog brojnih okolnosti:

1. Postojanje značajnog postotka nedokumentiranih smrti, spontanih ukopa, masovnih grobnica.
2. Problem specifičnog statističkog upisa: Prilikom popisa stanovništva 1926. nisu uzeta u obzir dojenčad; popis iz 1939. općenito je sporan u pogledu objektivnosti pokazatelja.
3. Očuvanost dokumenata za 1932.-1933. prilično je loše, postoje hronološke i teritorijalne praznine u upisnim knjigama; neki od dokumenata izgubljeni su zbog fizičkog uništenja po nalogu komunističkog režima.
4. Djeca iseljenih i deportiranih samaca, tzv. ‘specijalnih iseljenika’ koji su često bili neobjavljeni, ali su masovno umirali na putu prema sjeveroistoku i tokom boravka u izbjeglištvu.

Utvrđivanje tačnih mjesta ukopa i broja mrtvih također je komplicirano činjenicom da se infrastruktura Ukrajine značajno promijenila. Još 1933. godine provodi se postupak zatvaranja groblja, premještanja na nova mjesta, pretvaranja starih groblja u parkovne površine. Uzimajući u obzir razorne posljedice Drugog svjetskog rata, urbanizaciju, savremenu rusku agresiju, istraživačima je prilično problematično utvrditi tačan broj mrtvih, ali rad u tom smjeru traje i ne prestaje.

• Puno je strašnih priča o djeci koja su stradala tokom Holodomora. Možete li neku izdvojiti?

– Da, u pravu ste. Istražujući i proučavajući stotine svjedočanstava očevidaca koji su bili djeca za vrijeme Holodomora, mogu reći da je svaka lična priča jedinstvena, emocionalno ranjiva i otkriva sudbinu osobe, porodice, te prikazuje traumatično iskustvo mladih Ukrajinaca. Roditelji i rodbina umrli su im pred očima, osjetili su strašne muke gladi, zdravlje im je narušeno za cijeli život, izgubili su smisao života…

Nakon Holodomora, totalitarni komunistički režim pokušao je izbrisati iz pamćenja sve što je bilo vrijedno, no, čak i nakon tjeranja na šutnju, zastrašivanja, nemoguće je bilo natjerati djecu da zaborave… Teško mi je izdvojiti neku životnu priču, da budem iskrena, ima nekoliko svjedočanstava koja iznova čitam i svaki put kad su mi kao rana, suze mi navru… Ovo su moji osobne emocije, ne želim uvrijediti svjedoke te tuge, svi su oni proživjeli strašna vremena i njihove duševne rane ne treba zaboraviti.

Pošto sam rođena u Zaporožju, a dugi naučni put istraživanja Holodomora sam zapravo započela proučavajući historiju Zaporoškog dječjeg doma, osvrnut ću se na historiju ‘Doma za bebe’ Zaporožje. Dotična “Mala kuća” nalazila se u Zaporožju, u ulici Roze Luksemburg 7 (danas Oleksandrivska 7). Bila je to neugledna, mala jednospratnica u središtu bloka.

O tome što se tamo događalo 1932. i 1933. nema arhivskih niti drugih pisanih tragova. U državnom arhivu Zaporoške oblasti sačuvane su samo matične knjige umrlih za okrug u cjelini, a posebno za ovu instituciju. Ipak, savremeni istraživači uspjeli su zabilježiti jedinstveno svjedočanstvo očevidca događaja – Marije Tihonivne Sidorenko, rođene 1928. godine u selu Jančekrak (sada Kamjanska) u regiji Zaporožje.

Priču o boravku Marije Tihonivne u ‘Kući za bebe’ ispričala je njezina nećakinja. Sama se obratila profesoru Zaporiškog nacionalnog univerziteta Fedoru Turčenku kada je saznala za istraživački rad o historiji ‘Kuće za bebe’. Ovo je jedinstven intervju koji otkriva iskustva djece koja su bila u prihvatilištu.

Priča o Mariji Tihonivni Sidorenko i njenoj sestri Nini prilično je tipična za to vrijeme. Otac je zatvoren, a majka ih je, da bi spasila djecu, predala bratu. On ih je, očito i sam u teškoj financijskoj situaciji, doveo na tržnicu u Zaporožju i tamo ih ostavio. Jedna žena ih je vidjela i odvela u sklonište za djecu u blizini tržnice (‘Kuća za bebe’ zapravo se nalazi u blizini centralne tržnice u Zaporožju).

U ‘Kući za bebe djeca’ su držana u siromaštvu. Spavalo se na golim, prljavim daskama, a za posteljinu, deke i jastuke niko nije ni čuo. Odjeće je nedostajalo, djeca su sva hodala gola. Nehigijenski uvjeti i prljavština doveli su do pojave štakora, infekcije su bile stalno među djecom, pomoć ljekara je pružana u izoliranim slučajevima. To je objašnjeno nedostatkom medicinskog osoblja, ravnodušnošću i nemarom: niko nije pokušao pomoći bolesnoj i gladnoj siročadi. Bili su osuđeni na smrt.

Mlađa sestra Marije Tihonivne Nina (koja je imala dvije godine) ubrzo se razboljela. O njoj se brinula samo Marija, ali je Nina ipak umrla.

• Da li su sačuvani neki, bilo koji, podaci iz ‘Kuće za bebe’?

Zaporoški arhiv sačuvao je matične knjige umrlih za okrug gdje se nalazila ova ustanova. Analizirajući podatke ‘Matična knjiga smrti beba u kući’, bilježimo niz trendova. Prije svega dob umrlih: sedam dana, 10 dana, dvije sedmice… Najstarije je imalo osam godina.

Sljedeći trend je datum smrti. U navedenom razdoblju bilježena su najmanje dva smrtna slučaja dnevno. U junu 1932. zabilježeno je 26 mrtve djece. Novi porast smrtnosti dogodio se u decembru 1932. i januaru 1933. – 25 odnosno 26 osoba. Od proljeća 1933. broj umrlih u stalnom je porastu, prosječan broj je pet dnevno. U martu 1933. godine zabilježena je smrt 74 djece. Vrhunac je krajem proljeća – ljeto 1933. U maju 1933. prosječni broj umrlih po danu porastao je na osam osoba. U maju 1933. umrlo je 124 djece, u junu 116, u julu 119 djece. Od kolovoza 1933. bilježi se pad mortaliteta.

Dalje, statistika je zahtijevala navođenje uzroka smrti. U matičnim knjigama Državnog zavoda za statistiku uzroci smrti bili su „iscrpljenost“, „opijanje“, „urođena slabost“, „bolest crijeva i želuca“, „upala pluća“ i „ospice“. Dokumenti ne bilježe uzrok smrti “gladovanje”. Očito su ljekari i osoblje u domu dobili upute da ne navode neposredni uzrok smrti. No, iscrpljenost, urođena slabost i brojne bolesti probavnog trakta posljedice su dugog gladovanja i fizičke iscrpljenosti.

Drugi aspekt koji privlači pažnju su imena i prezimena djece. Beskućnicima su u pravilu imena davali radnici skloništa. Navodno su imena umrlih beba data prilikom sastavljanja prijave njihove smrti. I pri odabiru imena često su se koristile analogije (možda nesvjesne) koje rasvjetljavaju historiju dolaska djeteta u sklonište. U obrascima za registraciju smrti susrećemo Nepoznatu Manju i Nepoznatu Vasju – oboje su umrli u dobi od četiri godine 11. i 12. juna 1933., Bezfamilni Petja imao je četiri godine, umro je 6. juna 1933.

Moguće je da su zaposlenici, kada su davali imena djeci (često nakon smrti), koristili podatke iz kalendara na kojima su bili datumi života i portreti istaknutih osoba tog vremena. Imena koja smo susreli u upisnim knjigama – Tamara Sverdlova, Ihor Majakovski, London Arkadi, Beneš Šura, Ana Ahmatova, Maksim Gorki, Demjan Bjedni, Karl Liebknecht, Bernard Shaw – postavljaju jedno pitanje: koji su bili motivi osoblja zgrade kad su dali imaju li bebe takva prezimena? Je li to manifestacija ravnodušnosti?

Šala neka? Uostalom, isti taj Bernard Shaw, koji je posjetio SSSR, negirao je Holodomor u Ukrajini. Po njemu je nazvano dijete koje je umrlo od gladi. Je li to bila farsa, ravnodušnost ili osnovna nehumanost? Ili je to možda bila svojevrsna informacija za buduće generacije, za nas – s nadom da ćemo obratiti pažnju na tu činjenicu i kroz nju shvatiti razmjere tragedije koja je tada zahvatila Ukrajinu? Sada je teško utvrditi psihološke faktore koji su vodili i zaposlenike dječjih skloništa i službenike.

Sa pragmatičnog gledišta, može se pretpostaviti da je boljševički aparat djecu gledao kao budući otpor svom režimu. Siročad, lišena roditeljske topline, ali grijana državom, mogla su postati lojalni građani. No, teško da ima smisla tražiti manifestacije ljudskosti u ljudima koji su dopustili masovni pomor djece. Ipak, presedani i uzroci masovnih smrti u domovima za nezbrinutu djecu, specifičnosti uvjeta boravka djece u tim ustanovama, analiza stava tadašnjeg društva prema ovim šokantnim situacijama zahtijevaju posebna istraživanja ne samo na regionalnom, već i na sveukrajinskoj razini.