Preživjeli iz Hirošime upozoravaju lidere G7 na nuklearne bombe

Piše: Laura Goehler

„Izgledalo je kao jarko narandžasto svjetlo, kao prvi izlazak Sunca u godini“, priča Sadae Kasaoka, prisjećajući se trenutka kada su Sjedinjene Američke Države bacile prvu nuklearnu bombu, ikada upotrijebljenu, na japanski grad Hirošimu.

Sada ima 90, a imala je 12 godina tog augustovskog dana na kraju Drugog svjetskog rata. Svega se toga još živo sjeća.

Sadae je bila kod kuće s bakom. Kada se desila eksplozija, od siline udara gurnuta je uza zid i prekrivena slomljenim staklom. Njih dvije su zatim pobjegle u sklonište od zračnih napada zbog sigurnosti.

Sadae zastaje, a glas joj drhti dok se nastavlja prisjećati događaja od tog 6. augusta 1945. „Komšija nam je rekao da je cijeli grad u plamenu“, kaže ona.

Satima nije znala da li su joj roditelji preživjeli. Kada je brat donio tijelo njihovog oca kući, on je bio živ, ali toliko opečen da ge nije mogla prepoznati.

„Bio je sav crn. Oči su mu bile izbuljene. Konačno sam ga prepoznala po glasu. Rekao je: ‘Daj mi vode’. I zamolio me da odem da tražim majku“, kaže Sadae, udahnuvši. „Neko mi je rekao da im ne treba davati vodu, pa mu ja nisam dala, ali to je nešto zbog čega se još duboko kajem.”

Sadaein otac je umro dva dana kasnije. Sljedećeg dana je saznala da joj je majka poginula i da je već kremirana zajedno sa mnogim drugim žrtvama.

Tačan broj mrtvih od uranijumske bombe do danas je nejasan, s velikom razlikom između najniže i najviše procjene. Grad Hirošima izvještava da je do kraja 1945. do otprilike 140.000 ljudi – od 350.000 stanovnika – umrlo ili u samoj eksploziji ili od posljedica akutnog trovanja radijacijom. Većina su bili civili.

Nekoliko dana kasnije, 9. augusta, veća plutonijumska bomba bačena je na Nagasaki – nekih 400 kilometara od Hirošime. Prema Međunarodnoj kampanji za ukidanje nuklearnog oružja (ICAN), dobitniku Nobelove nagrade za mir, do decembra 1945. tamo je život izgubilo još gotovo 74.000 ljudi. Mnogi od onih koji su preživjeli patili su od dugotrajnih bolesti.

Prva i posljednja atomska bomba ikad bačena na civilno stanovništvo, napadi na Hirošimu i Nagasaki, često se doživljavaju kao jedinstveno užasan trenutak u ljudskoj historiji. Ali sa zemljama koje jačaju kapacitete naoružanja i prijetnjama nuklearnim opcijama u ratu Rusije protiv Ukrajine, mnogi strahuju da čovječanstvo ne čini dovoljno da se izbjegne ponavljanje tog užasa.

Samit Grupe sedam (G7) koji se ove sedmice održava u Hirošimi, neki preživjeli vide kao priliku da podsjete svjetske lidere na stvarnu cijenu takvog napada.

‘Svi moji prijatelji su poginuli’

Toshiko Tanaka je odrasla u Hirošimi. Kada se desila eksplozija, tada šestogodišnja Toshiko zadobila je opekotine i bila izložena radijaciji, ali je nekim čudom preživjela.

Toshiko, koja danas ima 84 godine, kreće se uz pomoć štapa, ali se doima općenito zdravom. Međutim, traumatične uspomene na taj sudbonosni dan zauvijek će joj ostati urezane u sjećanje.

Bio je radni dan, prisjeća se Toshiko. Na putu do škole, ona i prijateljica primijetile su avion iznad sebe. Kada je neko povikao „neprijatelj“, Toshiko je pogledala prema nebu i vidjela svjetlost.

„Instinktivno sam prekrila lice“, kaže ona, prisjećajući se da je koristila desnu ruku kako bi se zaštitila. Tu noć ju je tresla jaka groznica. „Ne sjećam se mnogo toga. Izgubila sam svijest.“

Jedno od najupečatljivijih sjećanja iz tog perioda bio je miris spaljivanja leševa u danima nakon eksplozije. Vlasti su počele kremirati tijela poginulih.

„Bila sam traumatizirana“, priča ona. „Svi moji prijatelji iz škole su poginuli i dugo nisam mogla govoriti o onome što se desilo.“

U dobi od 70 godina, Toshiko je krenula na putovanje brodom koje je organizovala japanska neprofitna organizacija Peaceboat, u okviru inicijative u kojoj su pozvali preživjele iz napada atomskom bombom na put oko svijeta na kojem će pričati svoje priče. Tada je shvatila da mora govoriti i konačno podijeliti svoje svjedočanstvo, priča ona.

Danas želi da svi znaju koliko je opasno nuklearno oružje za čovječanstvo i koliku nezamislivu patnju uzrokuje. „Želim da naši lideri vide šta se dogodilo u Hirošimi i zamisle šta bi se desilo njihovoj porodici, prijateljima, ukoliko bi neko na njih bacio bombu.“

Toshiko je počela putovati u SAD i naučila je malo engleskog kako bi mogla ispričati svoju priču; u proteklih sedam godina išla je na 10 takvih putovanja.

Ona govori kao „hibakusha“ – što je japanski termin za one koji su pogođeni bombardovanjima Hirošime i Nagasakija. Prilikom posljednjeg brojanja u 2021, 42.000 hibakusha je još živjelo u Hirošimi, prema podacima japanskog Ministarstva zdravstva. Prosječna njihova dob tada je bila 84 godine. Uskoro više neće biti živih svjedoka događaja iz Hirošime.

‘Uvjerljiv, izvodljiv plan’ za razoružavanje

Godine 2016. Barack Obama je postao prvi američki predsjednik koji se sastao sa preživjelima u Memorijalnom parku mira u Hirošimi tokom historijskog putovanja. Ove godine, japanski premijer Fumio Kishida pozvao je svoje kolege lidere G7 u rodni grad svoje porodice – na samit koji uključuje još jednu posjetu parku, gdje je ostala Kupola atomske bombe, jedina građevina koja je preostala na tom području nakon 1945. godine.

Američki predsjednik Joe Biden, zajedno sa čelnicima iz Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Kanade i Italije, pridružit će se odavanju počasti onima koji su izgubili živote 1945. Iako su ti napadi i dalje jedina upotreba nuklearnog oružja u historiji, trojica čelnika koji posjećuju G7 ima vlastito oružje, dok ih ostali ugošćuju na svojoj teritoriji.

Daniel Hogsta, vršilac dužnosti izvršnog direktora ICAN-a, želi vidjeti lidere G7 posvećene „uvjerljivom, izvodljivom planu“ o nuklearnom razoružavanju, onom koji uključuje sporazum o zaborani nuklearnog oružja. „Sve manje od tog bilo bi uvredljivo za hibakushe“, kazao je on Al Jazeeri. „Bio bi to i neuspjeh liderstva“.

Toshiko smatra da je savršen trenutak za ovu posjetu sada kada mnogi kažu da je svijet bliži nuklearnom ratu nego što je bio u više decenija.

„Želim da zaista obrate pažnju na ono što se dešava kada se koristiti nuklearno oružje“, kaže ona. „U Ukrajini je trenutno rat, a ovaj samit ne bi trebao biti mjesto na kojem pravite vojne pripreme“. Ona želi da ovaj sastanak bude o pronalasku puta nazad u mir.

Šetajući Memorijalnim parkom mira, Toshiko govori da se kao dijete kupala u rijeci Motoyasu između parka i kultne Kupole atomske bombe, koja je nekada bila dio hale za promociju industrije prefekture Hirošima – izložbenog prostora.

Ali ona više ne voli dolaziti u to područje. Podsjeća je da je to nekada bio užurban gradski centar Hirošime. „Onda je odjednom svega nestalo“, kaže ona, objašnjavajući nelagodu koju sada oseća tamo.

Međutim, smatra kako je važno da svijet sazna šta se dogodilo na ovom mjestu, kao i njena kolegica hibakusha Sadae, koja sada drži govore u obližnjem Memorijalnom muzeju mira. „Nuklearno oružje ne bi trebalo postojati, ne treba ga graditi i zato dižemo glas“, odgovara ona na pitanje o njenoj poruci svjetskim liderima koji dolaze u njen grad.

Šesti august 1945. nije promijenio samo grad Hirošimu niti je utjecao samo na živote više stotina hiljada preživjelih. Promijenio je i svijet.

Drugi svjetski rat okončan je formalnom predajom Japana 2. septembra te godine, prije gotovo 80 godina. Ipak, užasi onoga što se dogodilo i opasnosti od nuklearnog rata čine se prisutnijim no ikad – posebno za one koji se iz prve ruke sjećaju jednog od najmračnijih dana u historiji.