Ukrajinski rat: Je li Putin nešto naučio iz Bushovih iračkih užasa?

Piše: Micah Reddy

Prije dvadeset godina, 1. maja 2003., tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država George W. Bush objavio je kraj velikih borbenih operacija u Iraku, dok je golemi transparent iza njega trijumfalno vrištao: “Misija izvršena”. Šest sedmica ranije, SAD je ilegalno napao tu bliskoistočnu zemlju.

Dok su se američki oklopnjaci vozili po iračkim gradovima, međunarodne informativne mreže ponavljale su uvijek iznova scenu od 9. aprila te godine koja se gledajući unazad čini puna dramatične ironije.

Rušenje kipa Saddama Husseina na bagdadskom trgu Firdos – događaj za koji se pokazalo da je izrežiran – trebao je simbolizirati oslobođenje Iračana i kraj 35-godišnje vladavine Ba'ath stranke u Iraku. Ipak, to nije bilo veliko finale američke invazije, već prije uvod u dugu i krvavu pobunu i oružani ustanak.

Američka okupacija koja je trajala osam godina izazvala je potrese regionalne nestabilnosti i ostavila stotine hiljada mrtvih Iračana – toliko mnogo da niko ne zna tačan broj.

Poput tadašnje koalicije predvođene SAD-om u Iraku, ruska je vlada očekivala da će njezina ilegalna invazija na Ukrajinu 2022. završiti brzom i odlučnom pobjedom.

Prevarena osjećajem vlastite nepobjedivosti, ruska vojska ušla je u Ukrajinu kao na paradi, u dugim kolonama koje su postale lake mete za rakete Javelin američke proizvodnje. Očekivali su da će marširati ulicama Kijeva za nekoliko dana, ali godinu dana kasnije, Rusi ostaju zaglibljeni u dugotrajnom i krvavom ratu.

Je li ruski predsjednik Vladimir Putin na kraju ponovio greške – a za mnoge i zločine – Busha u Iraku prije 20 godina? Koliko ove dvije invazije koje definiraju jednu epohu imaju zajedničkog? Koje su razlike?

Paralele su duboke, od lažnih izgovora pod kojima su pokrenute i nedostataka sistema Ujedinjenih naroda koje su ratovi pokazali, do korištenja privatnih vojnih jedinica. Ali ključne razlike postoje u dubljim motivima koji su pokrenuli ratove, rekli su vojni historičari i analitičari za Al Jazeeru. A američka vojska se pokazala učinkovitijom u borbi protiv konvencionalnog rata u Iraku nego što je Rusija u Ukrajini.

‘Mi stvaramo vlastitu stvarnost’

I koalicija predvođena SAD-om u Iraku i Rusija u Ukrajini doveli su do rata neobuzdanom ohološću – to je “ključni element” koji je zajednički za ova dva sukoba, rekao je Ibrahim al-Marashi, profesor iračke historije na Kalifornijskom državnom univerzitetu. Obje zaraćene strane pretpostavile su da će biti lako pokrenuti napade “odrubljivanja glave” i zamijeniti vlade zemalja u kojima su izvršili invaziju s prijateljskim režimima koji bi jednostavno služili njihovim interesima.

“U slučaju SAD-a postigli su svrgavanje, ali su stvarno krivo protumačili iračko stanovništvo”, kaže al-Marashi. “SAD je mislio da će biti dočekani kao osloboditelji svrgavanjem Sadama Huseina, a to se nije dogodilo. Šta je Rusija mislila? Da će ih i Ukrajinci dočekati kao osloboditelje za rušenje tog takozvanog ‘fašističkog režima’.”

Ishod je bio isti u oba slučaja – “uporan nacionalni otpor koji je ponizio obje sile”, rekao je.

Oholost se pokazala na mnogo načina.

Nakon što su viši dužnosnici Bushove administracije odlučili o invaziji na Irak, njihova odlučnost da sruše irački režim učinila ih je nesvjesnima neželjenih posljedica rata, kažu analitičari.

Također su zaslijepljeni „nepogodnom istinom“ – nečim što je uredno sadržano u onome što je dužnosnik Bijele kuće navodno rekao novinaru Ronu Suskindu. “Sada smo carstvo, a kada djelujemo, stvaramo vlastitu stvarnost”, rekao je dužnosnik.

Stvaranje “vlastite stvarnosti” značilo je ignoriranje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda čiji su izvorni potpisnici SAD i Sovjetski Savez. Nemogućnost da se dvije ratoborne sile zaustave u napadima na suverene države oštro je razotkrila slabosti međunarodnog poretka nakon Drugog svjetskog rata.

I Rusija i SAD krenule su u rat zahvaljujući lažnim izgovorima – alternativnim stvarnostima koje su stvorili. U slučaju SAD-a i njegovog najbližeg saveznika u invaziji na Irak, Ujedinjenog Kraljevstva, dvojbeni obavještajni podaci opisali su Irak Saddama Husseina kao utočište Al-Qaide, skladište oružja za masovno uništenje i sveopći međunarodnu bauk.

Al-Marashi ima iskustvo iz prve ruke o tome. Rad koji je napisao plagirala je vlada Ujedinjenog Kraljevstva u dokumentu iz 2003. koji je korišten za argumentaciju invazije na Irak – takozvani “dodgy dossier”. Al-Marashi je rekao da je njegov rad korišten u “konstruiranju imidža diktatora koji je morao biti svrgnut”.

Rusija je izgradila sliku neprijateljske administracije u Kijevu koju je trebalo svrgnuti i dovela je tu laž do apsurdnih krajnjih granica, prikazujući ukrajinskog jevrejskog predsjednika Volodimira Zelenskog kao pokvarenog ovisnika koji predsjeda vladom neonacista.

“Prvi ‘razlog’ zašto je Putin preuzeo Ukrajinu bio je taj što je spašavao Ukrajince od ove drogom zaluđene kriminalne nacističke bande koja upravlja zemljom”, kaže Margaret Macmillan, profesorica historije na Univerzitetu u Oxfordu. “A kad se pokazalo da puno Ukrajinaca podržava kriminalnu bandu zaluđenu drogom, rat je sada bio na samim Ukrajincima, a onda se počelo govoriti o njihovom preodgoju.”

Različite pozadine

Kao država u kojoj je moć koncentrirana u jednom čovjeku, ruski rat u Ukrajini je Putinov rat – brutalna inkarnacija njegovih vlastitih imperijalnih planova, kažu stručnjaci.

Prema Jade McGlynn, naučnoj saradnici na Odsjeku za ratne studije na King’s Collegeu u Londonu i autorici knjige „Ruski rat, invazija na Ukrajinu “u središtu je rat oko identiteta i koncepcija ruske nacije”.

Putin se “povezao sa strukturama moći Rusije”, rekla je McGlynn, i “konstruirao postsovjetski ruski identitet koji je jako ovisan o Ukrajini i ideji velike Rusije”.

Za al-Marashija, koji je nekada predavao na ukrajinskom Univerzitetu Ivan Franko, ruski rat ima nedvojbeno imperijalni aspekt koji se može pratiti unatrag do inkorporacije Ukrajine u Rusko carstvo i namjerne politike “rusifikacije”, koja je pokušala negirati ukrajinsku kulturu i identitet u 19. stoljeću. Ovaj “imperijalni način razmišljanja” ima dugu historiju, rekao je al-Marashi, od opisa Ukrajine kao “Nove Rusije” od strane Katarine Velike pa sve do Putina. “To su imperijalne veze koje mislim da ne možete poreći”, rekao je.

Američki imperijalni način razmišljanja prema zemljama koje su napali i okupirali također je teško ignorirati, kažu stručnjaci. Ali postoji ključna razlika koju naglašavaju konteksti koji su postavili scenu za ratove u Iraku i Ukrajini.

Rusija je, kaže Macmillan, “posljednje postojeće evropsko carstvo”. Ali to je carstvo koje se raspada, a govori i revizionistički historijski traktati koji su postavili Putinove ideološke temelje za invaziju na Ukrajinu često su prožeti osjećajem historijskog gubitka. Putin je oplakivao raspad Sovjetskog Saveza kao “pravu tragediju” u kojoj su se “deseci miliona naših sugrađana i sunarodnjaka našli izvan rubova ruskog teritorija”.

Njegov rat proizašao je iz percipiranog gubitka veličine Rusije, njezinog poniženja i izdaje od strane Zapada i želje da se Rusiji povrati mjesto u svijetu, smatraju stručnjaci. “Putin je bio agent KGB-a kada je svjedočio kolapsu sovjetskog carstva u Istočnoj Njemačkoj”, rekao je al-Marashi.

Ali bilo je sasvim drugačije za Busha, koji je “naslijedio neočekivane dobitke” kraja Hladnog rata i “jahao na pojavi” SAD-a kao supersile u unipolarnom svijetu.

Nedovršeni posao

Prema al-Marashiju, invazija na Irak 2003. godine dogodila se u “jedinstvenom historijskom trenutku” za SAD, kada je njihova hegemonija bila relativno neupitna i kada su “nastojale preoblikovati svijet” prema svojoj slici.

Kad se Bush kandidirao za predsjednika, bio je fokusiran na unutarnje poslove, a ne na strane intervencije, istaknuo je al-Marashi. Ali to se promijenilo s napadima 11. septembra, koji su ohrabrili jastrebove administracije, koji su smatrali da SAD ima nedovršen posao u Iraku.

Na sličan je način Putinov režim imao nedovršena posla u Ukrajini. Putin je, ističu stručnjaci, osjetio potrebu za trajnim rješenjem ukrajinskog pitanja koje je mučilo ruske nacionaliste od raspada Sovjetskog Saveza 1991. To pitanje – naime, šta učiniti s Ukrajinom koja lebdi u zagrljaju Zapada – postalo je sve hitnije od tadašnjeg Rata u Donbasu 2014.

Ruski “Vijetnam” – katastrofalna invazija na Afganistan 1979. i povlačenje devet godina kasnije – bila je upozoravajuća priča o podcjenjivanju otpora naroda pod invazijom. Ali sjećanje na taj rat je izblijedjelo, a za ruske vanjskopolitičke jastrebove bilo je bliže ohrabrujućim historijskim primjerima: brutalno gušenje čečenske nezavisnosti i noviji vojni uspjesi u podršci sirijskom režimu Bashara al-Assada.

Za Busha Juniora povratak na Bliski istok bila je prilika da završi ono što je njegov otac započeo u Prvom zaljevskom ratu. Ključni dužnosnici i ideolozi druge Bushove administracije služili su pod starijim Bushem, uključujući njegovog potpredsjednika Dicka Cheneya, zamjenika ministra odbrane Paula Wolfowitza, zamjenika državnog sekretara Richarda Armitagea i američkog trgovinskog predstavnika Roberta Zoellicka. Dugo su zagovarali američku vojnu intervenciju u inostranstvu.

Wolfowitz, Armitage i Zoellick – tri vodeća “neokonzervativaca” – zajedno s još jednim ključnim ratnim arhitektom, Bushevim ministrom odbrane Donaldom Rumsfeldom, bili su potpisnici pisma predsjedniku Billu Clintonu 1998. godine u kojem se poziva na promjenu režima u Iraku.

“Jedina prihvatljiva strategija je ona koja eliminira mogućnost da će Irak moći upotrijebiti ili zaprijetiti upotrebom oružja za masovno uništenje”, stoji u pismu. “U bliskoj budućnosti, to znači spremnost za poduzimanje vojne akcije jer diplomatija očito ne uspijeva. Dugoročno, to znači uklanjanje Sadama Huseina i njegovog režima s vlasti.

“U svakom slučaju, američka politika ne može i dalje biti onesposobljena pogrešnim insistiranjem na jednoglasnosti u Vijeću sigurnosti UN-a.”

Od Blackwatera do Wagnera

Sigurnosna zabrinutost, iako se pokazala jako pretjeranom, utjecala je na odluke SAD-a i Rusije da krenu u svoje ilegalne invazije.

Moskva je ukazivala na svoje strahove od širenja NATO-a i egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja neprijateljska Ukrajina, opisujući svog susjeda samo kao posrednika Zapada. To je, po Putinovu mišljenju, posljednja epizoda u dugoj historiji zapadnih pokušaja da onesposobi Rusiju.

Do neke mjere, to je postalo samoispunjavajuće proročanstvo. Evropska podrška NATO-u daleko je veća nego prije invazije, a Rusija je izoliranija, ekonomski ranjivija i suočena s oštrim sankcijama.

Slično tome, nakon 11. septembra, paranoja se uvukla u američki establišment. Prvi veliki napad na američko kopno razotkrio je ranjivost jedine svjetske supersile i ostavio američku javnost duboko šokiranom. Iako Irak nije imao nikakve veze s napadom, Amerikanci su “bili spremni vjerovati vladi ako im je rekla da je Irak odgovoran”, kaže Macmillan.

U konačnici, oba su rata ostavila zemlje koje su ih započele – i svijet općenito – manje sigurnima nego prije, a kako su troškovi i žrtve počeli rasti, njihovi su građani postali predvidljivo oprezni. Posljedice 11. septembra dovele su do vrhunca šovinizma u SAD-u, ali su također potaknule antiratni pokret. Do kraja Bushovog posljednjeg mandata javna podrška ratu je pala.

Puno je teže procijeniti rusko javno mnijenje – kritika rata je bila zabranjena, a prvi iskazi javnog negodovanja nemilosrdno su iskorijenjeni – ali egzodus stotina hiljada Rusa koji bježe u inostranstvo kako bi izbjegli regrutaciju daje neke naznake raspoloženja javnosti .

Kada je počeo rat u Donbasu 2014., “došlo je do nacionalističkog oživljavanja”, podsjeća McGlynn, “vidjeli ste ljude koji su dobrovoljno odlazili u Donbas.

“2022. je bilo drugačije, ljudi su bili zabrinuti”.

Čini se da je Putin opet slijedio Bushov primjer.

SAD se nije oslanjao na služenje vojnog roka u ratu u Iraku, ali je ipak bio oprezan da bi stalno dopremanje vreća s tijelima pripadnika redovnih trupa uzelo veliki danak u javnom mnijenju. Njegovo široko oslanjanje na privatne vojne izvođače u Iraku, međutim, pomoglo je u rješavanju tog problema.

Rat u Iraku predstavljao je blagodat za zaštitarske kompanije poput Blackwatera, čiji su plaćenici bili upleteni u ubistva civila. Rusija je slijedila primjer u Ukrajini, prepuštajući svoj rat privatnim kompanijama poput ozloglašene Wagner grupe koja je regrutirala veliki broj zatvorenika.

Novoregrutirani, slabo obučeni zatvorenici stavljeni su u službu uz obećanje slobode i navodno su korišteni kao topovsko meso u nekim od najžešćih borbi u Ukrajini. Wagnerovi borci također su bili umiješani u neke od najgorih zločina u ratu koji je u toku.

Ko je pobijedio, a ko izgubio?

SAD nije imao zdravu izlaznu strategiju u Iraku i tako je ostao zarobljen u oštrom sukobu, kaže Macmillan, dodajući da je Rusija napravila istu grešku.

Ipak, rezultate ruske i američke invazije najakutnije je osjetilo okupirano stanovništvo, iračko društvo bilo je “razbijeno” ofanzivom američkog “šoka i strahopoštovanja”, kaže Macmillan, dok će troškovi obnove Ukrajine vjerovatno biti veći od u onih Iraku.

Ipak, postoje razlike u posljedicama s kojima su se SAD suočile i s kojima će se Rusija vjerovatno suočavati u godinama koje dolaze.

Dok su SAD bile gotovo desetljeće zaglavljene u močvari koju su same stvorile, njihovo stanovništvo nije doživjelo značajne ekonomske poteškoće. Ekonomija SAD-a nije pretrpjela šok izazvan ratom, nije se suočila sa sankcijama i diplomatskom izolacijom, a njena vojska nije bila ponižena na način na koji je bila ruska.

Osude američkih postupaka u konačnici su bile beznačajne. SAD je jednostavno bio previše siguran u svojoj ulozi globalnog hegemona da bi se s njime postupalo kao s državom parijom, a izgledi da će Međunarodni krivični sud uhapsiti Busha ili bilo kojeg drugog visokog dužnosnika američke vlade, kao što je izdan nalog za Putina, bili su nezamislivi.

Za Rusiju je to drugačije. Rusija nije Sovjetski Savez – to je krnja država s posrnulom ekonomijom koja previše ovisi o izvozu ugljikovodika. Njezina vojska, koja se nekada smatrala jednom od najsofisticiranijih na svijetu, sve više izgleda kao Potemkinova vojska kada je stavljena na kušnju.

Posljedice za svijet u cjelini također bi ovog puta mogle biti teže.

Rat u Ukrajini prijeti povećanju globalne nesigurnosti. U Iraku, osim nestabilnosti u snabdijevanju naftom, prelijevanje rata na šire područje uvelike je obuzdano na Bliski istok. Ukrajina je, s druge strane, više integrirana u globalnu ekonomiju i zemlja je koja održava globalna tržišta hrane kroz snabdijevanje žitaricama, dok su sankcije Rusiji destabilizirale globalno snabdijevanje energijom.

Sukob također dolazi u vrijeme kada se ruše zaštitne ograde međusobno povezanog globalnog poretka koji je destimulirao ratove između velikih ekonomija. “Globalizacija se odmotava”, kaže Macmillan.

Globalni stavovi prema problemima žarišnih tačaka kao što je Tajvan očvršćavaju, dok se SAD i Kina približavaju otvorenom sukobu, njihove strateške odluke vjerovatno su dijelom uzrokovane svakim potezom na ukrajinskoj šahovskoj ploči.

Svijet je, ukratko, opasnije mjesto nego što je bio prije dva desetljeća. Velika nuklearna sila uključena je u rat koji usisava sile NATO-a. Čak ni supersile ne mogu stvoriti alternativnu stvarnost.