Analiza: Koliko je važan povratak Sirije u Arapsku ligu?

Pišu: Giorgio Cafiero i Emily Milliken

Povratak Sirije u Arapsku ligu, uz prisustvo predsjednika Bashara al-Assada na samitu održanom u petak u Saudijskoj Arabiji, zadržat će se uglavnom na nivou simboličnog. Međutim, ovaj potez odražava važnu promjenu u tome kako regionalni akteri vide stvarnost opstanka Assadove vlade, na načine koji su u suprotnosti sa stavom Zapada.

Više od 11 godina nakon što je Sirija suspendovana iz ove panarapske institucije nakon brutalnog gušenja protesta opozicije i rata koji je potom uslijedio u toj državi, u arapskim prijestolnicama danas postoji konsenzus, s pokrićem ili bez, da je za adresiranje sirijskih problema potreban dijalog s Damaskom.

Razumijevajući krizu u Siriji kao arapski problem, arapske države su riješene da upotrijebe arapske strategije za prevazilaženje toksičnih i destabilizirajućih utjecaja ovog sukoba na regiju. Prema riječima analitičara, oni se nadaju da ublažavanjem sukoba mogu početi dovoditi do preokreta kada su u pitanju mreže za trgovinu drogom, izbjegličke krize, oslabljena granična sigurnost i intenzivirana uloga iranskih snaga i milicija u Siriji koje podržava Sirija.

Povratak punopravnog članstva u Arapskoj ligi predstavlja veliku pobjedu za sirijsku vladu, smatra Aron Lund, saradnik Century Internationala i analitičar za oblast Bliskog istoka.

„To što su joj dozvolili povratak pokazuje da Siriju reintegrišu u regiju, i da su drugi arapski lideri uvjereni da Assad namjerava ostati. Dakle, to je politička pobjeda za vladu u Damasku“, kazao je Lund Al Jazeeri. „Samo po sebi, to donosi veoma malo konkretnih promjena. Sirija očajnički treba pomoć i investicije. Arapska liga ne može pružiti ništa od tog, ali neke zaljevske arapske države mogu.“

Saudijska Arabija kao lider u regiji

Prekretnica u reintegraciji Sirije u diplomatsko okrilje arapskog svijeta došla je ranije ove godine kada se Saudijska Arabija počela kretati ka pomirenju s Damaskom.

I zemljotres 6. februara i saudijsko-iranski diplomatski sporazum od 10. marta ubrzali su kretanje Rijada ka ponovnoj normalizaciji odnosa sa Asadovim režimom. Pošteno je zaključiti da je povratak Sirije u Arapsku ligu postao izvodljiv tek nakon što je Saudijska Arabija promijenila svoj stav.

Iako nekoliko arapskih država kao što su Katar, Kuvajt i Maroko nije obnovilo odnose s Damaskom i još uvijek smatra da je Assadova vlada nelegitimna, Rijad je iskoristio svoj utjecaj kao lider u arapskom i islamskom svijetu i ubijedio ih da ne ometaju povratak Sirije u Arapsku ligu.

Ovaj potez je pragmatičan, jer Rijad i druge arapske prijestolnice odlučuju da se bave Damaskom na osnovu toga kako vide nacionalne interese svojih zemalja.

Iz perspektive mnogih arapskih vlada, trenutna strategija Sjedinjenih Američkih Država i drugih zapadnih sila da se izoluje Sirije je neodrživa.

Mnogi arapski zvaničnici smatraju da će takve politike samo zadržati Damask u djelokrugu iranskog utjecaja i da arapske države mogu pokušati vratiti Siriju u svoje okrilje otvaranjem dijaloga sa Assadovim režimom.

Sirijskoj vladi trebaju finansijska podrška i legitimitet – a Damask smatra da bi oboje moglo, barem vremenom, doći kroz ponovno otvaranje formalnih odnosa sa Saudijskom Arabijom i drugim bogatim arapskim nacijama.

„[Al-]Assad je veoma pragmatičan, i uzima novac odakle može“, kazao je Andreas Krieg, vanredni profesor na odsjeku za odbrambene studije londonskog Kraljevskog koledža, u intervjuu za Al Jazeeru. „Nije važno da li dolazi od Saudijaca, Iranaca ili Rusa. U ovom kontekstu, režim će uraditi ono što mu je u interesu. Vidjeli smo kako su sa velikim samopouzdanjem ulazili u saradnju sa drugim arapskim državama, posebno Egiptom, rekavši da će raditi šta god je u interesu Sirije i da neće praviti nikakve velike ustupke.“

Kratkoročno, arapski novac vjerojatno neće odmah početi pristizati u Siriju samo zbog povratka Assadove vlade u Arapsku ligu.

Sankcije koje je Zapad uveo Siriji, posebno Washingtonov tzv. Cezarov zakon, trenutno su najveća prepreka investicijama Saudijske Arabije, UAE-a i drugih arapskih zemalja.

Stručnjaci se slažu da će biti teško zamisliti da se Damask distancira od Irana bez mogućnosti da članice Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) ulažu u Siriju.

„Ako se ne bude moglo ulagati u Siriju izuzev uskog obima humanitarne pomoći, i ako sankcije ostanu na snazi bez ikakvih izuzetaka, kao što je to sada, nema načina da će UAE ili Saudijska Arabija uložiti u Siriju i tako dati Assadovom režimu podsticaj da se odvoji od Rusa ili Iranaca“, objasnio je Krieg. „Isto tako, zašto bi zaustavili trgovinu kaptagonom ako sada gube nekoliko milijardi dolara godišnje od te trgovine drogom, a taj gubitak ne mogu nadoknaditi novcem iz Zaljeva?

Međutim, analitičari vjeruju da Abu Dhabi i Rijad vide Cezarove sankcije kao privremenu prepreku koju će Washington ili ukinuti ili ublažiti – čak i ako ne nužno u skorije vrijeme, s tim da Emiraćani i Saudijci pretpostavljaju da će doći trenutak kada mogu početi ulagati novac u postkonfliktnu Siriju i iskorištavati svoje mreže kako bi stekli veći geopolitički utjecaj u zemlji.

Katar i Kuvajt

Pošto su se suzdržali od ponovne normalizacije odnosa sa Asadovom vladom, stav Katara i Kuvajta je da Damask nije poduzeo ništa da bi zaslužio bilo kakvu rehabilitaciju sirijskog režima.

„Katar se pozicionirao kao najtvrdokorniji protivnik Asadovog režima u arapskom svijetu“, rekao je Lund za Al Jazeeru. „Ne sumnjam da to odražava mišljenje mnogih u Dohi, ali postoje i pragmatični i sebični razlozi za ovaj stav.“

Katarski zvaničnici svoj kategorički stav protiv Assada formulišu kao da su na strani arapskog naroda, socijalne pravde i osnovnih pokreta – za razliku od autokratskih arapskih režima. S obzirom na historijske uloge koje su Doha i Kuvajt City igrali na Bliskom istoku, lakše je razumjeti njihove stavove u odnosu na Assadovu vladu.

„Katar i Kuvajt imaju drugačiju historiju u regiji. Njihova pomoć ide prvenstveno na razvojne projekte i izgradnju institucija, a ne na podršku režimu,“ Al Jazeeri je kazao Nabeel Khoury, gostujući viši saradnik Gulf International Foruma i bivši zamjenik šefa misije SAD-a u Jemenu.

„Katar posebno odlučuje da ostane izvan osovina i saveza koji se formiraju, posebno kada je Izrael u pitanju, [i] vjerovatno… kako bi sačuvao svoju ulogu posrednika u regionalnim sukobima i svoju propalestinsku politiku na snazi.“

Međutim, ni Katar ni Kuvajt nisu opstruirali povratak Sirije u Arapsku ligu i ove dvije zemlje nisu prisustvovale sastanku 7. maja.

Što se Dohe tiče, postojala je bojazan da bi sprečavanje arapskog konsenzusa u vezi Sirije moglo potkopati odnose Katara sa državama u Zaljevu i drugdje u arapskom svijetu. Katarski stav prema Assadovoj vladi omogućava mu da nastavi sa vanjskom politikom koju smatra onom koja je za ljudska prava i bez pretjeranog uznemiravanja arapskih država u vezi Sirije.

Nakon samita u al-Uli u januaru 2021, koji je riješio zaljevsku krizu koja je trajala od 2017-2021, Doha izbjegava izazivati neprijateljstvo svojih prvih susjeda na Arapskom poluotoku i u Egiptu. Katarani su „pokazali pragmatizam“ neopstruiranjem povratka Sirije u Arapsku ligu, smatra Krieg. „Oni podržavaju napore Saudijske Arabije da postane i repozicionira [Saudijsku Arabiju] kao lidera arapskog svijeta.“

„[Katar] je signalizirao svoje protivljenje rezoluciji Arapske lige, ali nije otišao dalje od tog“, objasnio je Lund. „Izgleda da nije bilo ozbiljnog pokušaja Katara da zaustavi rezoluciju, već samo niz izjava i curenja u medije kako bi se istaknuo stav Dohe.“

Zaista, time što nije ometao povratak Sirije u Arapsku ligu, Katar je činio ustupak Damasku.

Ali Katar nema poticaja za daljnje ustupke Assadovoj vladi u skorije vrijeme i postoji dobar razlog  za vjerovati da će Doha biti posljednja arapska prijestolnica koja će tretirati sirijsku vladu kao legitimnu.