Sa prosječnom plaćom u Milanu treba raditi 20 godina za stan od 18 kvadrata

Giuseppina Giuliano svakoga dana vozom putuje na posao i natrag kući. Ništa neobično. Procjenjuje se da milioni Italijana koriste javni prijevoz da stignu do radnog mjesta, fakulteta ili škole koji se ne nalaze u gradu ili selu u kojem žive. Na Apeninskom poluotoku imaju i ime za njih – „pendolari“, što bi u slobodnom prijevodu značilo oni koji se njišu ili klackaju (u vozu ili tramvaju).

No, ono što Giuseppinu izdvaja od miliona sunarodnjaka je da ona iz svog Napulja na jugu Italije ide na posao u – gotovo 800 kilometara udaljeni Milano, na sjeveru zemlje.

„Ustajem u četiri ujutro, do stanice mi treba nekih pola sata. U 5:09 polazi brzi voz koji u Milano stiže u 9:24. Potom koristim gradski prijevoz da stignem do škole u kojoj radim od 10:30 do 17:00. Poslije posla svratim u prodavnicu da kupim nešto za večeru. Jedem, naravno, u putu. Voz iz Milana polazi u 18:20 i u Napulju je u 22.53, naravno, ako nema kašnjenja. Dakle, ako je sve u redu, kod kuće sam oko 23:30“, ispričala je svoju svakodnevnicu 29-godišnja Napolitanka dnevniku Il Giorno.

„Znam da se ovo čini ludim, ali računajući sve troškove, ovaj mi se način najviše isplati. Naravno, košta me puno odricanja. Ali, sada sam se navikla i trenutno je u redu“, dodala je.

Soba od 650 eura

A kakvu je to računicu Giuliano napravila? Otkako je u septembru dobila posao higijeničarke u jednoj srednjoj školi u Milanu, zarađuje 1.165 eura mjesečno.

„Brzo sam shvatila da je u Milanu lakše pronaći iglu u plastu sijena nego stan koji si mogu priuštiti. Čak ni na periferiji. Cijene su nenormalne“.

Čak i da iznajmi sobu, koja, kako kaže, košta oko 650 eura, shvatila je da bi na stanarinu, račune i namirnice potrošila svu svoju plaću. Umjesto toga, odlučila je nastaviti živjeti u roditeljskoj kući u Napulju i vozariti svaki dan. Za karte izdvoji oko 400 eura mjesečno, koristeći različite pogodnosti prilikom kupovine.

Bizarna priča Giuseppine Giuliano izazvala je pravu lavinu reakcija i komentara na Apeninima i temu o rastu troškova života, posebno na sjeveru zemlje i prije svega u Milanu, još jednom stavila u centar pažnje.

Koliko je, dakle, skup život u finansijskoj metropoli, ujedno i najskupljem gradu Italije?

Porodici za život treba 3.315 eura

List Repubblica nedavno je procijenio da jedna prosječna porodica da bi (pre)živjela u Milanu mora potrošiti 3.315 eura mjesečno. Najviše od toga otpada na stanovanje – 1.325 eura, uključujući i režije. Za hranu je potrebno izdvojiti 441 euro, ko konzumira alkohol ili cigarete na to dodaje još 57 eura. Troškovi prijevoza, javnog ili privatnog, u prosjeku iznose 345 eura.

Izlasci u restoranu ili kafiće koštaju 203 eura mjesečno, a rekreacija i kultura 176 eura. Prosječni medicinski izdaci su 151 euro. Na namještaj i održavanje doma se troši 149 eura, a na obuću i odjeću 121. Dodatnih 70 eura daje se za telefonske usluge, a najmanja stavka – 25 eura, odnosi se na edukaciju. Konačno, svi ostali predviđeni i nepredviđeni troškovi procijenjeni su na 252 eura.

Corriere della Sera je, pak, analizirao rast troškova života u Milanu, uspoređujući cijene iz decembra 2021. i istog mjeseca prošle godine. Ukupni izdaci su veći za 12 procenata, što je znatno više od inflacije za 2022. koja je procijenjena na 8 posto.

Među sektorima koji su doživjeli najveći porast, osim hrane, su transport i energetika. Ukupni izdaci za „stanovanje, vodu, struju i gorivo“ skočili su za čak 55,3 posto u odnosu na 2021. Samo struja je poskupila 170,9 posto, a plin 112 posto.

Koliko su skočile cijene hrane?

Što se hrane tiče, evo nekoliko primjera: kilogram srednje kvalitetne tjestenine danas stoji 2,3 eura, a prije godinu dana prodavao se za 1,96 eura. Riža Carnaroli košta 4,9 eura po kilogramu, u odnosu na 3,12 eura u decembru 2021. Hljeb je poskupio za 12,7 procenata. Pileća prsa su 13 eura po kilogramu, u usporedbi s 11,06 godinu ranije. Općenito, prehrambeni proizvodi su skočili 12,2 posto.

A kakve su razlike između italijanskih gradova, posebno između „bogatog“ sjevera i „siromašnog“ juga?

Da bi se napunila jedna kolica s proizvodima od voća i povrća do ribe, u Milanu je potrebno potrošiti 116 eura, ili 17,7 procenata više od nacionalnog prosjeka, tvrdi u svom izvještaju organizacija Codacons koja se bavi zaštitom potrošača. U najjeftinijem Napulju za iste proizvode dovoljno je svega 75 eura.

Najveći mjesečni izdatak, ipak, otpada na stanovanje. Oni koji su riješili stambeno pitanje nasljedstvom ili ranijom kupovinom, dok su cijene bile znatno niže, a uslovi kreditiranja povoljniji, danas mogu uživati u lagodnom životu.

EXPO 2015 i Olimpijske igre 2026

Otkako je Milano ugostio Svjetsku izložbu EXPO 2015. godine, cijene nekretnina kako za najam, tako i za kupovinu, su doslovno počele divljati. Rast je ubrzala i činjenica da je prijestolnica Lombardije dobila organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2026. godine. Uporedo s ova dva velika internacionalna događaja gradske vlasti su odriješile kesu i uložile milijarde u velike i male infrastrukturne projekte, među kojima su ističu dvije nove linije podzemne željeznice.

No, s rastom kvalitete života došao je i rast cijena. Housing Anywhere, online platforma koja se specijalizirala za iznajmljivanje stanova studentima, tvrdi da je Milano danas četvrti grad u Evropi po cijenama najma.

U teoriji, prema podacima agencije za trgovinu nekretninama Tecnocasa, mjesečna kirija za jednosoban stan iznosi od 400 eura na periferiji do 1.400 u elitnim centralnim dijelovima grada. U praksi, letimičnim pregledom cijena u oglasnicima ili iz Giuseppininog primjera s početka teksta, može se zaključiti da su cijene znatno više.

Na specijaliziranoj stranici immobiliare.it, među četiri hiljade oglasa za iznajmljivanje nekretnina u Milanu, najjeftiniji jednosoban stan mjesečno stoji 500 eura (usput rečeno: najskuplji, luksuzni petosobni apartman od 315 kvadrata izdaje se za 20.000 eura).

Za krov nad glavom treba 13 godina rada

„Potraga za stanom u najam na duži period u Milanu nikada nije bila laka, ali val inflacije i strah od recesije danas taj lov čine još kompliciranijim. Kirije su porasle, prije svega, iz fiskalnih razloga. Problem je i što potražnja daleko nadmašuje ponudu, pogotovo što su mnogi mladi ljudi zbog visokih cijena i nepovoljnih uslova kreditiranja onemogućeni za kupovinu stana“, komentira Corriere della Sera.

Ovaj list donosi i zanimljivu analizu kakav se stan može kupiti s prosječnom plaćom koja u Milanu, prema Statističkom zavodu, iznosi 1.500 eura. Ako se uzme u obzir da je srednja vrijednost jednog kvadratnog metra u novogradnji 5.268 eura, osoba koja želi kredit od banke na 20 godina i maksimalnim opterećenjem od 30 procenata može si priuštiti stan od 18 kvadrata.

Ta površina raste na 24 kvadrata stana u dobrom stanju (prosječna cijena kvadrata 4.122), odnosno na 31 kvadrat stana kojeg treba renovirati (3.086 eura po kvadratu).

Igrajući se brojkama, Corriere zaključuje da jedna osoba s prosječnim primanjima mora raditi 13 godina i ne taknuti ni cent od plaće da bi si na kraju mogla kupiti priuštiti stan od 85 kvadrata.