Rat u Gazi bi mogao donijeti probleme i u Sueckom kanalu

Stari Rimljani su u svom osnovnom poimanju prava i suđenja za neko (zlo)djelo uvijek imali pitanje: “Qui bono?“ ili “Tko je imao korist?“ Za njih je baza nekog djelovanja korist, pa se tako i sudilo. Osoba koja je imala najveću korist od neke aktivnosti je bila prvoosumnjičena za nešto što se dogodilo. Posebno se to odnosilo na nasljedne elemente i ubojstva imućnih.

Jasno je da se takva pitanja mogu postavljati za svaku ljudsku djelatnost. Ratovi se često definiraju kao “nastavak politike vojnim sredstvima“, ali iza svake politike, a posebno iza vojnih sredstava, stoji neka “ekonomija“ i finansijski interes. Kada su pitali kineskog vođu 1989. godine šta misli o Francuskoj buržoaskoj revoluciji i o njenim posljedicama u periodu od 200 godina, odgovorio je kako je malo vremena prošlo da se o tome može govoriti.

Veoma bitan i uvijek najjeftiniji

Ako je 200 godina “malo vremena“, onda je jasno da je teško govoriti o interesima i njihovim tumačenjima za današnja dešavanja, ali se neke stvari mogu naslutiti. Jedna od takvih je priča o Sueckom kanalu, njegovom značaju, ali i posljedicama koje može trpiti zbog rata u Gazi.

Iako nije najbrži “prijevoz robe, ljudi i dobara“, vodeni promet je kroz povijest bio veoma bitan i uvijek najjeftiniji. Neke civilizacije su nastajale kao posljedica vodene trgovine, a društva koristila svoj geografski položaj za razvoj. Ni Fenicija (fenikija – palma grčki), niti Heleni ne bi bili to što jesu da se vodenim prometom nisu ostvarivala sredstva, ali i širila kultura.

Jedan od značajnijih prostora kroz prošlost je svakako zona Bliski istok. Pojam je europocentriziran, jer je to “bliski istok“ samo Europi, dok bi Japanu bio “daleki zapad“. Ova regija je odigrala značajnu ulogu od seobe homo sapiensa iz Afrike u Europu do formiranja prvih agrarnih civilizacija. Grad Jerihon je star skoro 9.000 godina. Jedino što je nedostajalo toj regiji je prometna vodena veza koja će spajati Sredozemno more i Indijski ocean, odnosno njegov dio smješten između Afrike i jugozapadne Azije – Crveno more.

Kineske želje u Nikaragvi

Moreplovci su uvijek koristili morske kanale, a brojni (trgovački) ratovi se vodili zbog kontrole nad njima. Najpoznatiji kanal su Grci zvali “Herkulova vrata“ (po arapskom vojskovođi Tariku danas ga poznajemo kao Gibraltar – Gab el Tarik), koji je bio spoj Atlantika i Sredozemlja. I danas ulaz u taj kanal kontrolira Velika Britanija (Gibraltar je dio nje), a sa strane Afrike kod Maroka su španjolski posjedi Seuta i Melila. Poznato je da se i Singapur izgradio zbog svog položaja na moreuzu, a neki prolazi su nam poznati jer se o njima često priča i razgovara u školi. Najpoznatiji su La Manche, Beringov prolaz, Magellanov prolaz, Bosfor, Dardaneli i svi drugi veoma bitni i za promet današnjeg doba.

U prošlosti su se javile potrebe za izgradnju vještačkih kanala tamo gdje priroda nije omogućila spajanje vodenih puteva. Dva su svakako najpoznatija. Godine 1914. je pušten u promet Panamski kanal (Pan America – Sveamerički) na dijelu teritorije Paname, koja je prethodno dobila “neovisnost“ od Kolumbije. Zanimljivo da Kinezi imaju želju od 2017. godine da grade kanal u Nikaragvi, koji bi smanjio značaj Panamskog kanala. Drugi, nešto stariji kanal je onaj koji danas razdvaja Egipat na njegov afrički i azijski dio – Suecki kanal.

Ako se ‘zaglavi’ jedan tanker…

Prokopan je 1869. godine, a u čast njegovog otvaranja čuveni Giuseppe Verdi je skladao operu Aida. Oko njega su se kroz prošlost vodili brojni i vojni i politički sukobi, a dolaskom Gamala Abdela Nassera na vlast konačno je nacionaliziran i prelazi u “egipatske ruke“. Suecki kanal, kao i luka Port Said (po nazivu luke se vidi engleski uticaj kroz prošlost), žila je kucavica, ali i uzak prostor koji iznimno zavisi od lokalnih vojnih sukoba. Tako je ovaj kanal zatvoren nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, a ponovno otvoren za značajan promet tek 1975. godine. Suštinski, posljednji put kada su se sile Europe, Francuska i Velika Britanija, pitale za ovu regiju je bila 1956. godina. Tada se vidjelo da su veliki vojni blokovi negdje drugo, odnosno u Washingtonu i Moskvi. Sam Egipat, iz svojih strateških interesa, osniva i postaje dio čuvenog pokreta Nesvrstani.

Da je Suec postojao u periodu XV stoljeća nikada Kristifor Kolumbo ne bi “otkrio“ Ameriku, niti bi Portugalci išli do Rta Dobre nade, na jugu Afrike. Upravo su te rute bile preduge za odlazak u bogatu Indiju, koja je bila baza brojnih sirovina za Europljane. Suec i danas ima 12 posto ukupnog svjetskog vodenog prometa i predstavlja osnovnu arteriju kojom prolaze tankeri s naftom za europska tržišta. Dovoljno je da se samo “zaglavi“ jedan tanker u njemu, kao prije nekoliko godina, pa da nastanu brojni problemi u opskrbi. Ali, ipak je najgore da se u njegovoj blizini dešavaju neki sukobi koji ga čine nesigurnim za transport. S druge strane Crvenog mora nalazi se prolaz Bab el Mandeb, gdje promet “poskupljuju“ somalijski gusari.

Treba li nam dati pridjev asapiens?

Zanimljiva ideja se razvijala u Izraelu, koji bi htio preuzeti prometni značaj od Egipta. To je izgradnja kanala “Ben Gurion”, koji je dobio ime po prvom premijeru Izraela. Kanal ide od Akapskog zaljeva u Crvenom moru (zaljev Elat), prolazi kroz pustinju Negev, sve do depresije Mrtvog mora, gdje mijenja smjer pružanja ka zapadu, odnosno ka Sredozemnom moru. Kanal nakon toga prolazi kroz planine Negev visine 1.000 metara te nakon toga uzima smjer sjever-sjeveroistok. Sam kanal se završava na sjevernoj strani Pojasa Gaze na Sredozemnom moru. Evidentno je da neke stvari nakon ovih činjenica postaju jasnije i znamo tko potencijalno “ima korist“ – Qui bono?

Sam kanal je dug 293 kilometra i za 100 kilometara je duži od Sueckog. Sama ideja gradnje potiče iz perioda čestih zatvaranja Sueca (1956- 67), ali je jasno da se radi i o borbi za geostrateške interese. Ovim činom bi Izrael dao sebi na ogromnoj važnosti, a s druge strane dodatno oslabio značaj Egipta i Sueckog kanala kojeg Egipat kontrolira te ima od njega značajne prihode. Žalosna je činjenica da neki geostrateški i ekonomski interesi pokreću brojne ratove. Upravo ovakvi događaji nam daju da postavimo sami sebi pitanje: Da li smo mi još uvijek homo sapiensi, ili nam treba dati pridjev asapiens (nerazumni)?