Zdravstvo ‘umire’ zbog lošeg upravljanja ljudskim resursima

Upravljanje ljudskim resursima je ključni faktor za efikasno pružanje zdravstvenih usluga. Novija istraživanja pokazuju da u domovima zdravlja u Bosni i Hercegovini nedostaje efikasan sistem upravljanja ljudskim resursima. To je rezultiralo nedostatkom ljekara specijalista iz određenih oblasti i nedovoljnom dostupnošću zdravstvenih usluga.

Revizorski izvještaj Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH od jula ove godine, pokazao je da u domovima zdravlja ovog entiteta nije osigurano efikasno upravljanje ljudskim resursima, što se odražava na obavljanje usluga primarne zdravstvene zaštite, te negativno utječe na zadovoljstvo pacijenata i medicinskih radnika.

Na stranicama Glavne službe za reviziju javnog sektora Republike Srpske nema revizorskih izvještaja o učinku upravljanja ljudskim resursima u jedinicama primarne zdravstvene zaštite. Ni na stranici državnog Ureda za reviziju institucija ne postoje revizije tog tipa jer ta oblast nije u domenu upravljanja državom, već u nadležnosti entiteta.

Politika uništava zdravstvo

Bosna i Hercegovina ima veoma komplicirani zdravstveni sistem kojim je teško upravljati. Dovoljno je podsjetiti da postoje tri odvojena zdravstvena sistema – Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko Distrikt – koji veoma malo sarađuju, 13 fondova zdravstvenog osiguranja i 14 ministarstava koji bi trebalo da upravljaju sistemom.

“Već naslućujemo da se radi o jednom zastrašujuće predimenzioniranom birokratskom sistemu koji troši značajna sredstava na samoodržavanje. Iako su sredstva koja se izdvajaju za zdravstvo u Bosni i Hercegovini procentualno među najvećim u Evropi (oko 10 posto op.a.), izdvojeni novac nominalno nije dovoljan za uspješnu i modernu zdravstvenu zaštitu, što se pokušava nadoknaditi lošim standardima i normativima, a to dovodi do najnižeg broja ljekara i medicinskih sestara po glavi stanovnika u Evropi”, kaže prof. dr. Zaim Jatić, predsjednik Udruženja porodične/obiteljske medicine Federaciji BiH i ljekar u Javnoj ustanovi Domovi zdravlja Kantona Sarajevo.

Ovi standardi i normativi (tzv. Plava knjiga) su u Federaciji BiH kreirani 2014. godine i trenutno se pokušavaju osavremeniti.

“Problem je što se standardi i normativi prilagođavaju mogućnostima sistema, a ne stvarnim potrebama. Gotovo sve zdravstvene ustanove imaju visok procenat nemedicinskog kadra što u prosjeku iznosi oko jedne četvrtine svih zaposlenih, te da bi bilo dobro da je taj procenat ispod 20 posto, a idealno između 10 i 15 posto”, ističe prof. dr. Jatić.

Dodaje da se to dešava iz razloga što su zdravstvene ustanove postale baze za “uhljebljivanje” stranačkih kadrova.

“U nekim domovima zdravlja ima više nemedicinskih radnika nego ljekara. Zašto se održava ovako visok procenat nemedicinskih radnika? Jednostavno zato što su javne zdravstvene ustanove, kao i sva druga javna preduzeća i ustanove, shvaćene kao mjesta za upošljavanje pogodnih kadrova. I ubuduće će se nastaviti ovaj trend, a pacijenti će morati potražiti zdravstvenu zaštitu u privatnim ustanovama u kojima moraju platiti iz džepa gotovo sve usluge. Po glavi stanovnika putem zdravstvenog osiguranja izdvaja se oko 600 dolara po glavi stanovnika, ali građani plaćaju i oko 171 dolara iz džepa godišnje za lijekove i plaćanje privatnih ljekara”.

Ističe da sistem finansiranja u zdravstvu nije promijenjen više decenija, te da je glavni kočničar zaostanka razvoja javnog zdravstvenog sektora i glavni pokretač razvoja privatnog sektora.

Kvalitet usluga

Iz Udruženja medicinskih sestara, tehničara i babica Republike Srpske kažu da nedostatak zdravstvenih radnika izuzetno utiče na kvalitet pružanja usluga, te da je veoma važno pravovremeno planirati kadrove i njihovo obezbjeđivanje u sistem.

“Na stanje utiču, pored velikih migracija koje se dešavaju, to što zdravstveni radnici smatraju da su premalo plaćeni za poslove koje obavljaju. Sistematizacije radnih mjesta bi trebale pratiti obrazovanje zdravstvenih radnika, standarde za kvalitetom zdravstvene njege, potrebe ne samo pacijenata nego i zdravstvenih radnika. Potrebno je uraditi elaborate, istraživanja o potrebama za zdravstvenom njegom, kategorisati zdravstvenu njegu i na osnovu toga raspoređivati medicinare na radna mjesta”.

Na pitanje da li isključivu odgovornost snose menadžmenti domova zdravlja ili je pak do onih koji treba da donose dokumente i strategije u vezi ljudskih resursa a to su nadležna entitetska ministarstva, iz Udruženja medicinskih sestara, tehničara i babica Republike Srpske kažu da je odgovornost zajednička, te da se svi novonastali problemi moraju zajednički rješavati.

Svaki entitet ima drukčiji sistem

Zdravstvene ustanove u Republici Srpskoj zapošljavaju nove radnike u skladu sa njihovim potrebama za određenim kadrovima i mogućnostima, a Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske u saradnji sa zdravstvenim ustanovama prati planiranje kadra i donosi zakonske i strateške okvire u toj oblasti.

“Uvažavajući činjenicu stalne migracije kadrova, iz primarnog ka sekundarnom nivou, iz ustanova u druge ustanove unutar Republike Srpske, unutar organizacionih jedinica u okviru iste zdravstvene ustanove, ka inostranstvu i dr., Ministarstvo je preduzelo značajne korake ka boljem i efikasnijem planiranju ljudskih resursa u zdravstvu kako bi se na vrijeme predvidjela dinamika zapošljavanja, odnosno planirala obuka, stručno usavršavanje i prekvalifikacija kadrova”, pojašnjavaju iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti predviđa je izrada uputstva za izradu kadrovskog plana u javnim zdravstvenim ustanovama u Republici Srpskoj za period od pet godina, te optimizacija broja zaposlenih u javnim zdravstvenim ustanovama.

“Planiranje ljudskih resursa u zdravstvenim ustanovama je potrebno, prije svega, za planiranje budućih potreba, odnosno broja i stručnog profila ljudi koji će zdravstvenoj ustanovi biti potrebni za kontinuirano pružanje usluga zdravstvene zaštite. Namjera Ministarstva jeste da prvenstveno donošenjem novih zakona u zdravstvu, koji su stupili na snagu prošle godine, unaprijedi zdravstveni sistem u cjelini, od obezbjeđivanja bezbjednih i kvalitetnih zdravstvenih usluga od strane stručnog kadra, u savremenim zdravstvenim ustanovama, prateći i uvodeći nove zdravstvene tehnologije, sa proširenim pravima pacijenata, transparentnijim listama čekanja, do savremenog evidentiranja usluga u zdravstvenoj dokumentaciji”, ističu iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Republike Srpske, primarna zdravstvena zaštita je u nadležnosti jedinica lokalne samouprave koje su osnivači domova zdravlja, a između ostalog prati njihov rad, imenuje i razrješava rukovodstvo domova zdravlja, te su odgovorne za sprovođenje zdravstvene zaštite u interesu građana na teritoriji lokalne samouprave.

“Zakonom je predviđena aktivnija uloga jedinica lokalne samouprave, koje su dužne da osnuju Odbor za zdravlje u cilju aktivnog učešća u kreiranju planskih dokumenata za očuvanje i unapređenje zdravlja građana, ostvarivanje definisanih ciljeva na nivou primarne zdravstvene zaštite, podrške i pomoći zdravstvenim ustanovama i dr. Saglasnost na akt o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta za javne zdravstvene ustanove na primarnom nivou, čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave, daje načelnik, odnosno gradonačelnik, dok saglasnost na akt o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta za javne zdravstvene ustanove čiji je osnivač Republika (entitet op.a.) daje Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite”, pojašnjavaju iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Minimum uvjeta

Dok se u Federaciji BiH uvjeti prostora, opreme i kadra za osnivanje i obavljanje zdravstvene djelatnosti, uređuju Pravilnikom o bližim uvjetima prostora, opreme i kadra za osnivanje i obavljanje zdravstvene djelatnosti koji predstavljaju minimum uvjeta koje mora ispunjavati zdravstvena ustanova.

“To, između ostalog, podrazumijeva i da se navedenim definira i minimalan broj zdravstvenih djelatnika u ustanovama, međutim svaka zdravstvena ustanova shodno financijskim mogućnostima može upošljavati veći broj medicinskih djelatnika. Naglašavamo da je Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u zdravstvenoj ustanovi opći akt zdravstvene ustanove, koji donosi sama zdravstvena ustanova sukladno svojim mogućnostima i potrebama. S tim u svezi, zdravstvene ustanove definiraju omjer zdravstvenog i nezdravstvenog kadra, kao i ukupan broj zaposlenih”, kažu u Federalnom ministarstvu zdravstva.

Naredbom o standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Plava knjiga op.a.), u Federaciji BiH se utvrđuju standardi i normativi zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, koji čine zdravstveni standard u ovom entitetu, a koji se pod jednakim uvjetima osigurava svim osiguranim osobama. Dakle, u svim kantonima bi trebalo da bude isto ali nije jer su ljekari negdje više opterećeni poslom u odnosu na svoje kolege u drugim kantonima i gradovima.

Porodična medicina čini 80 posto primarne zdravstvene zaštite, a prema istraživanju koje je uradilo Udruženje doktora porodične/obiteljske medicine u Federaciji BiH nedostaje čak 30 posto ljekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Iz toga i proizilazi postotak od 89 posto ljekara iz primarne zdravstvene zaštite koji smatraju da zdravstveni sistem nije sposoban da se nosi s pandemijom kao što je Covid 19.

Kada su u pitanju ideje za rješenje, dr. Jatić naglašava da se ništa ne može raditi ako nema radnika, te da treba zaposliti dovoljan broj zdravstvenih radnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

“Kako to uraditi? Povećanjem plate, planiranjem ljudskih resursa, boljom edukacijom i mogućnostima napredovanja onih koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Po mom mišljenju, pravo rješenje je privatizacija ili koncesija u što većoj mjeri u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Promjena načina finansiranja, plaćanje dodatnih usluga, preventivne usluge, direktno plaćanje timova u PZZ, jer po mom mišljenju dom zdravlja je nepravedni posrednik između Zavoda zdravstvenog osiguranja i timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. I politika mora imati uticaj na primarnu zdravstvenu zaštitu, ali ne na način da izvlači sredstva iz nje već da pomaže u organizaciji i podizanju kvaliteta”, zaključuje dr. Jatić.