Hoće li odluka britanskog suda utjecati na azilantske politike drugih?

Vrhovni sud Velike Britanije donio je nedavno presudu kojom je vladin prijedlog da se tražitelje azila, dok čekaju rješavanje svog statusa i zahtjeva za boravak u toj zemlji, prebaci u Ruandu – proglašen nezakonitim.

Takva odluka Vrhovnog suda natjerala je britansku vladu, ali i mnoge druge zemlje koje imaju u planu istu ili sličnu migracijsku politiku, da se zapitaju šta i kako dalje raditi u postupanju s azilantima.

Nekoliko sati nakon što je Vrhovni sud donio odluku, britanski premijer Rishi Sunak obećao je uvesti hitne zakone koji potvrđuju da je Ruanda sigurna zemlja. Zakon o hitnoj pomoći “pružit će zakonske garancije da će oni koji budu preseljeni iz Britanije u Ruandu biti zaštićeni od protjerivanja iz Ruande.”

„Zakon će također osigurati da ljudi ne mogu dalje odgađati letove pokretanjem sistemskih izazova pred našim domaćim sudovima i spriječiti stalno blokiranje naše politike”, rekao je Sunak novinarima.

Objava je uslijedila nakon što su grupe za ljudska prava slavile odluku Vrhovnog suda, u kojoj se navodi da će tražitelji azila biti u “riziku od zlostavljanja” ako budu vraćeni u svoje matične zemlje jednom iz Ruande.

Kršenje međunarodnih prava

Zajednička izjava civilnog društva, koju je potpisalo 140 organizacija, uključujući istaknute grupe za kampanju kao što su Runnymede Trust i Liberty, opisalo je plan kao “okrutan i nemoralan”.

“Pozivamo Vladu da odmah odustane od takvih planova s Ruandom ili bilo kojom drugom zemljom i umjesto toga zaštiti prava ljudi koji su došli u našu zemlju u potrazi za utočištem”, rečeno je.

Maddie Harris, osnivačica organizacije Humans for Rights Network sa sjedištem u Velikoj Britaniji, koja je također potpisala izjavu, rekla je da je Vrhovni sud “sasvim jasno stavio do znanja da Ruanda predstavlja ozbiljan rizik za pojedince u smislu vraćanja u zemlje u kojima bi se mogli suočiti s progonom ili smrt”.

“Zakon o vanrednom stanju ne uklanja taj rizik. Ono što britanska vlada kaže je: ‘Nije nas briga ako šaljemo ljude nazad u smrt'”, rekla je Harris Al Jazeeru, dodajući da nije jasno kako bi hitni zakon mogao imati prednost nad presudom Vrhovnog suda.

“Ovo je objava bez presedana i morat ćemo vidjeti je li ovo političko držanje ili im dopušta mogućnost uklanjanja ljudi”, rekla je.

Sudska odluka zadala je veliki udarac Sunaku, čije obećanje da će suzbiti nedokumentirane migracije preko kanala La Manche uglavnom ostaje neispunjeno dok se priprema za opće izbore koji se moraju održati u nekom trenutku prije kraja januara 2025.

“Ovo nije ishod koji smo željeli, ali proveli smo posljednjih nekoliko mjeseci planirajući sve moguće situacije i ostajemo potpuno predani zaustavljanju brodova”, rekao je Sunak.

Catherine Woollard, direktorica Evropskog vijeća za izbjeglice i prognanike (ECRE), rekla je za Al Jazeeru da je situacija za izbjeglice u Velikoj Britaniji “i dalje vrlo nesigurna”.

“Nadamo se da će vlada poštovati odluku Vrhovnog suda, inače će ovo postati kriza vladavine prava, a ne samo političko pitanje”, rekla je. Dodala je da je kontroverzu potrebno “hitno riješiti” budući da su tražitelji azila zapeli u neizvjesnosti, često u pritvoru.

Britanija nije izuzetak

Vlada Velike Britanije nije jedina u svijetu koja ima isti ili sličan plan premještanja tražitelja azila u Ruandu ili neku drugu zemlju dok čekaju pravno rješenje svog statusa.

Australija je sličan program uvela 2001. godine. Australski program azila izvan zemlje posebno je usmjeren na migrante koji u australske vode stižu brodom, a cilj mu je odvratiti izbjeglice od opasnih prelaza okeana i zaustaviti krijumčarenje ljudi, navodi se u analizi Contexta.

Tražitelji azila prebačeni su u priobalne pritvorske centre na otoku Manus, na teritoriji Papue Nove Gvineje, i južnopacifičkoj otočkoj državi Nauru kako bi se njihovi zahtjevi obradili.

Politika poznata kao “pacifičko rješenje”, ukinuta je 2008. godine, ali je ponovno oživljena 2012. i postala je restriktivnija 2013, kada je vlada rekla da će ljudima koji dolaze brodom biti uskraćeno preseljenje, čak i ako budu priznati kao izbjeglice.

Od 2012. više od 4.000 tražitelja azila, uključujući djecu, poslano je u pritvorske centre u Manusu i Nauruu na obradu. Mnogi su čekali više od pet godina da se njihovi zahtjevi za azilom obrade, prema podacima Refugee Council of Australia (RCA).

Australija je zatvorila centar na otoku Manus 2021. nakon što je Vrhovni sud Papue Nove Gvineje presudio da je nezakonito. Tada je u centru bilo zatočeno najmanje 105 ljudi, ali vlada više ne objavljuje podatke koliko je ljudi ostalo.

Kršenje ljudskih prava

Izrael je 2014. godine uveo politiku slanja onih kojima je odbijen zahtjev za azil i ilegalnih imigranata, uglavnom iz Sudana i Eritreje, u Ruandu i Ugandu na preseljenje u treće zemlje.

Imali su izbor ili biti deportirani natrag u zemlju porijekla ili prihvatiti isplatu od 3.500 dolara i avionsku kartu za Ugandu ili Ruandu, a sve koji ostanu u Izraelu čekao je zatvor.

Izrael je rekao da se oko 20.000 ljudi ili vratilo kući ili otišlo u neku od istočnoafričkih zemalja prema toj politici, koju su grupe za ljudska prava kritizirale zbog slanja izbjeglica u zemlje u kojima nema garancija za njihovu sigurnost. Izraelski program ukinut je 2019. nakon što ga je suspendirao Vrhovni sud zemlje.

Istraživanje koje su proveli Univerzitet u Oxfordu i Međunarodna inicijativa za prava izbjeglica otkrilo je da su mnogima deportiranima u Ruandu i Ugandu po dolasku oduzete putne isprave i držani su u hotelima s naoružanim čuvarima. Većina je pobjegla i platila krijumčarima ljudi da krenu na opasno putovanje u Evropu.

Slična situacija je i mnogim zemljama Evropske unije. Početkom novembra Italija je objavila da će u Albaniji izgraditi dva centra za smještaj do 36.000 migranata godišnje.

Centre, jedan na obali za identifikaciju i drugi u unutrašnjosti za pritvor, u potpunosti bi platila Italija i radili bi pod njezinom jurisdikcijom, što znači da bi bili obuhvaćeni pravilima Evropske unije o azilu.

Premijerka Italije Giorgia Meloni je rekla da bi albanski objekti trebali biti operativni u proljeće 2024, ali Evropska komisija tek treba reći je li inicijativa u skladu sa zakonima EU-a.

Austrija i Njemačka također su razmatrale planove za procesuiranje tražitelja azila u inostranstvu. Evropska unija indirektno podržava offshore programe azila kao dio širih napora da se spriječi dolazak izbjeglica preko Sredozemnog mora.

Unija je platila Turskoj milijarde dolara da spriječi izbjeglice da stignu do Grčke i finansira libijsku obalnu stražu koja gura brodove s migrantima na putu za Evropu nazad u Sjevernu Afriku. Također pomaže u finansiranju centara kojima upravljaju UN u Nigeru i Ruandi za obradu tražitelja azila.

Prema UN-ovom programu pod nazivom Mehanizam hitnog tranzita, više od 3.000 ljudi iz libijskih pritvorskih centara koji su krenuli prema Evropi prebačeno je u Niger. Slična šema slanja tražitelja azila iz Libije u Ruandu pokrenuta je 2019.

Stroža politika Danske

Danska, koja je u posljednjem desetljeću uvela sve strožu politiku useljavanja, donijela je zakon 2021. koji dopušta premještanje izbjeglica u centre za azil u trećoj zemlji radi obrade zahtjeva. Bila je u pregovorima s Ruandom o saradnji po pitanju migranata, ali je od tada pauzirala te planove.

Izbjegličke grupe rekle su da je novi zakon neodgovoran i da pokazuje nedostatak solidarnosti s ljudima u potrebi, a mjeru su kritizirali i UN i Evropska komisija.

Dužnosnici danske vlade rekli su da bi dogovor s Ruandom “osigurao dostojanstveniji pristup od kriminalne mreže trgovaca ljudima koja danas karakterizira migraciju preko Sredozemlja”.

Komisija EU-a rekla je da premještanje izbjeglica izvan Evrope “nije moguće” prema trenutnim pravilima EU-a, ali je Danska izuzeta od nekih propisa EU-a, uključujući standarde azila.

„Onog trenutka kada Danska pošalje prve tražitelje azila u Ruandu, Komisija EU-a će pokrenuti pravni postupak kako bi ispitala krši li jedan od najvećih vladinih slučajeva relejnih pravila pravila EU-a. Budući da iako Danska ima zakonsku rezervu i stoga je obično izuzeta od pravila EU-a u području azila, vlada vezana Dablinskim sporazumom, što bi moglo omesti plan slanja tražitelja azila u inostranstvo“, piše danski nezavisni portal Altinget.

U slučaju takve situacije Danska će stajati na krhkim temeljima, ističe Thomas Gammeltoft Hansen, profesor imigracijskog prava na Univerzitetu u Kopenhagenu.

“U konačnici su druge države članice i Komisija te koje imaju moć tumačenja u vezi s tim je li sporazum o prihvatnom centru u skladu s paralelnim sporazumom Danske s EU-om u području azila.”

Do sada oštre poruke Komisije nisu imale efekta, a prema riječima Thomasa Gammeltoft-Hansena, to potvrđuje razvoj uloge Danske u području azila u EU.

“EU je od izbjegličke krize postala kriza političkog povjerenja. Kad nemate povjerenja u zajednička pravila, države će se sve više nacionalno stezati kako bi odgurnule tražitelje azila. Zato je apsolutno ključno stvoriti novu zajedničku osnovu za azil i migracije u EU“, kaže.

Organizacije i pojedinci za zaštitu ljudskih prava nadaju se da će presuda Vrhovnog suda Velike Britanije na neki način natjerati države da razmisle o svojim zakonima i planovima o azilantima.