Od sporta do muzike, palestinska dijaspora u Čileu okuplja se kako bi podržala Gazu

Piše: Charis McGowan

Oni trče preko nogometnog igrališta u crvenim, bijelim, crnim i zelenim dresovima, dok se u istim bojama palestinske zastave vijore na tribinama.

Ali igrači Cluba Deportivo Palestino gotovo su daleko od Palestine.

Udaljen više od 13.000 kilometara daleko od Palestine, nogometni klub pronašao je svoj dom u La Cisterni, predgrađu Santiaga u Čileu, a to je ujedno pokazatelj jedinstvene uloge koju ova južnoamerička država igra u palestinskoj dijaspori.

Čile je dom najveće palestinske populacije izvan Bliskog istoka, s otprilike 500.000 građana palestinskog porijekla. A kako se najnoviji rat u Gazi odvija, sve veći broj žrtava pogodio je mnoge Čileance, kojima je palestinska kultura utkana u svakodnevni život.

“Svi smo mi uključeni u ovu priču”, rekla je čileanska reperica i muzičarka Ana Tijoux za Al Jazeeru, osvrćući se na rat koji je u toku. “Svi moramo ustati.”

Sukob je počeo 7. oktobra, kada je naoružana grupa Hamas pokrenula iznenadni napad na Izrael, ubivši 1.400 ljudi i zarobivši njih više stotina.

Od tada Izrael vodi kampanju bombardiranja Gaze, uskog palestinskog teritorija na kojem živi oko 2,3 miliona ljudi. Snabdijevanje je prekinuto. Bolnice su zatvorene. Više od 10.000 Palestinaca ubijeno je i nemaju gdje otići na sigurno.

Tijoux, dobitnica latinskog Grammyja, učestvovala je u jednom od dosad najvećih propalestinskih skupova u zemlji, koncertu za prikupljanje sredstava za preostale bolnice u Gazi i na Zapadnoj obali.

Historija nasilja i raseljavanja s kojima su se Palestinci suočili odjekuje s Tijouxom, koja ima domorodačke korijene u Čileu.

Jedna od najuspješnijih reperica na španskom jeziku svih vremena, Tijoux je čak sarađivala s palestinsko-britanskom umjetnicom Shadijom Mansour, s kojom je objavila arapsko-špansku himnu protesta, Somos Sur iz 2014.

“Zašto ono što se događa u Palestini utječe na nas? Ima veze s kolonizacijom, genocidom, rasizmom i etničkim čišćenjem. Ponavljaju se isti obrasci imperijalizma”, rekla je Tijoux.

Ti obrasci su dijelom oblikovali veliku palestinsku dijasporu u Čileu. Od kraja 19. stoljeća dogodila su se tri vala migracija, tvrdi Ricardo Marzuco, profesor u Centru za arapske studije na Univerzitetu Čile.

Prvi je došao s padom Osmanskog Carstva u kasnim 1800-ima, dok su palestinski trgovci tražili prilike u Latinskoj Americi. Nakon sloma carstva, u međuratnom razdoblju, dogodio se drugi val.

Zatim je započeo još jedan veliki egzodus 1948. godine, kada je formirana država Izrael i kada su stotine hiljada Palestinaca raseljene, u događaju koji nazivaju Nakba ili “katastrofa”.

Kao rezultat ekonomskih gubitaka, nestabilnosti i političkog progona s kojima su se suočili, mnogi su Palestinci otputovali u Ameriku kako bi potražili prilike u ekonomijama u razvoju.

“To je bila ideja američkog sna”, kaže Marzuco.

Svaka sljedeća generacija koja je stigla u Čile stvorila je prilike za još više, dodao je.

“To je povezano s arapskim konceptom proširene porodice, dubokim osjećajem gostoprimstva i solidarnosti”, rekao je Marzuco. “Prvi koji su stigli i prosperirali pozvali su rođake da rade u njihovim kompanijama, konsolidirajući se u važnu zajednicu.”

Palestinski Čileanac druge generacije, Marzuco je rekao da je mnoge Palestince Čile privukao i zbog njegove blage obalne klime, slične mediteranskom okruženju njihove domovine.

“Dobro su se prilagodili u Čileu”, rekao je Marcuzo. “Postojala je povezanost s vremenom, okolišem i određenim elementima koji su pripadali čileanskom krajoliku.”

Ipak, ti rani valovi palestinskih dolazaka naišli su na ksenofobiju i rasizam u Čileu. Često su ih zajedno s drugim arapskim imigrantima opisivali kao “Turke” ili “Turkose”, što je izraz koji je dobio pogrdno značenje.

Ali danas su Čileanci palestinskog porijekla zastupljeni u nekim od najviših vladinih ureda. Među njima su sadašnji gradonačelnik i bivši predsjednički kandidat Daniel Jadue i senator Francisco Javier Chahuán, političari sa suprotnih strana političkog spektra. Jedna je komunistička, druga desničarska.

“Solidarnost s Palestinom izražava se u svim političkim sektorima”, rekao je Marzuco.

Nogomet je također služio kao sredstvo za izgradnju prihvatanja, prema Diegu Khamisu, izvršnom direktoru Palestinske zajednice u Čileu, krovne organizacije koja predstavlja različite palestinske grupe i preduzeća širom zemlje.

Khamis je odani navijač Cluba Deportivo Palestino, ekipe koju su osnovali palestinski imigranti 1920-ih.

“Mislili su da je jedan od najboljih načina da Palestinu učine vidljivom stvaranje profesionalnog nogometnog kluba, tako da se ‘Palestina’ pojavi u novinama barem jednom sedmično”, objasnio je Khamis.

Tim je dio palestinske zajednice u Čileu. Od 1947. takmiči se u profesionalnim ligama i redovno je među vodećim klubovima u čileanskoj Primera División, najvišem rangu takmičenja u zemlji.

To mu daje platformu za spajanje palestinskog aktivizma s nogometnim navijačima, čineći slogane poput “Oslobodite Palestinu” dijelom svakodnevnog života njegovih navijača.

“U vrijeme kada je svijet govorio da Palestinci ne postoje, u Čileu smo znali da postoje. Kako možete reći da nešto ne postoji kada je to toliko prisutno ovdje?” rekao je Khamis.

Vidljivost čileanske palestinske zajednice zauzvrat je oblikovala vanjsku politiku zemlje, posebno posljednjih sedmica.

Čileanski predsjednik hrvatskih korijena Gabriel Boric više je puta izrazio podršku palestinskim ljudskim pravima od svoje inauguracije 2022, čak je povukao ambasadora te zemlje iz Izraela u znak osude trenutne vojne ofanzive u Gazi.

“Bili su među prvima koji su poduzeli diplomatsku akciju u znak protesta protiv onoga što se događa”, rekao je Khamis o Boricu i njegovoj vladi.

Agustina Manzur, 24-godišnja vizažistica, bila je iznenađena koliki je bio val podrške od početka rata.

Čileanka četvrte generacija palestinskog porijekla, nedavno je prisustvovala protestu ispred izraelske ambasade u glavnom gradu Čilea Santiagu.

Obučena u svoj keffiyeh, tradicionalni palestinski šal, i noseći palestinsku zastavu, stigla je rano. Bila je zapanjena kada je vidjela koliko je demonstranata već tamo.

Stotine ljudi okupilo se ispred ambasade. Gužva je postala toliko velika da su se demonstranti slijevali s pločnika na cestu, prekinuvši saobraćaj.

“Bilo je utješno vidjeti toliko nas kako se borimo za isti cilj”, rekla je Manzur. U posljednje su vrijeme njene društvene mreže preplavljene razornim izraelskim napadima. “Nisam mogla spavati. Totalno me izjedalo.”

Ipak, pronašla je nadu među članovima velike palestinske zajednice u Čileu i njenim pristalicama, koji su svi digli svoj glas protiv rata. Uskoro planira ponovno demonstrirati.

“Moramo govoriti jer ljudi u Gazi ne mogu. Nemaju čak ni internet, svjetlo ni vodu”, rekla je Manzur. “Ne možemo fizički izvući Palestince, tako da najmanje što možemo učiniti je protestirati za njih.”