‘Lijepa solidarnost’: Pripremanje hrane za raseljene Palestince na jugu Gaze

Na trotoaru ispred kuće Jamila Abu Assija u gradu Bani Suhaila, istočno od Khan Younisa, na jugu Gaze, ovaj 31.-godišnjak i njegovi rođaci zauzeti su kuhanjem velikih količina hrane.

Abu Assi je nekada ranije kuhao i prodavao domaću hranu. Ali, nakon što mu je u izraelskom zračnom napadu, tokom ofanzive na Pojas Gaze 2014, uništena kuhinja, on se okrenuo drugoj vrsti rada.

Njegova porodica i dalje priprema hranu, ali sada isključivo s ciljem pomaganja ljudima koji su raseljeni usljed izraelskih napada i opsade Gaze. To je misija koja je sada na ispitu kao nikada ranije.

Prema podacima Ujedinjenih naroda, milion Palestinaca u Pojasu Gaze interno je raseljeno otkako je Izrael počeo bombardovati ovu teritoriju 7. oktobra. Ukupna populacija ove blokirane enklave iznosi 2,3 miliona. Mnogi su prešli na jug Pojasa nakon ponovljenih upozorenja izraelske vojske da napuste sjever Pojasa Gaze.

Ova porodica svaki dan pripremi 2000 obroka za neke od interno raseljenih osoba koje su došle u Khan Younis, povećavši populaciju ovog grada na jugu na više od pola miliona sa blizu 220 000 u 2021. godini.

‘Pokušavamo dati svoj doprinos’

„Jutro počinjem potragom za drvima jer nemamo plina“, ispričao je on Al Jazeeri, referirajući se na potpunu blokadu na ulazak goriva u Gazu koju je Izrael nametnuo 7. oktobra. Ali, ponekad je rizično tražiti drva, jer je ovaj grad blizu izraelske granice. U nedjelju je palestinska oružana grupa Hamas, koja upravlja Pojasom Gaze, kazala da je odbila pokušaj izraelskog napada na područje Khan Younisa, pri čemu je ubijen izraelski vojnik.

„Ne želim se dovesti u opasnost“, kazao je Abu Assi.

Abu Assi i njegovi rođaci su podijelili zadatke kako bi bili efikasniji. Jedna osoba je zadužena za sjeckanje luka, druga za dodavanje sastojaka i miješanje, a treća za pakovanje obroka.

Većina obroka se sastoji od riže, leće i žitarice freekeh ili zelene pšenice. Meso je ranije bilo nezaobilazno, ali sada je teže doći do njega jer su mesnice zatvorene zbog oštećenja usljed izraelskog bombardovanja, kao i zbog nedostatka sirovina.

Mnogi Palestinci koji su sa sjevera došli na jug Gaze utočište su pronašli u školama kojima upravlja Agencija UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA), vjerujući da su to relativno sigurna mjesta. Drugi su smješteni kod domaćih porodica i zajednica, gdje je sada gužva. Neki su došli sa sjevera noseći samo rezervnu odjeću na leđima, a drugi s malim ruksacima.

„Škole teško da su mjesta utočišta“, kazao je on. To su groblja za žive, bez osnovnih uvjeta za život. Pokušavamo dati svoj doprinos, koliko god mali, u ublažavanju ove krize.“

Razorna izraelska kampanja bombardovanja uslijedila je nakon iznenadnog napada Hamasa na jug Izraela, 7. oktobra, u kojem je poginulo 1.400 ljudi. U izraelskom bombardovanju Gaze, koje je uslijedilo, sravnjena su čitava naselja i ubijeno više od 4600 Palestinaca za 16 dana, uključujući 1873 djece i 1023 žene.

‘Lijepa društvena solidarnost’

Ipak, za Abu Assija, kao i za Palestince širom Gaze, Izraela i okupirane Zapadne obale, najnoviji napad je samo podsjetnik na ličnu historiju.

Abu Assi je treća generacija izbjeglica, originalno iz Jaffe, iz koje su njegovi dedo i nana raseljeni 1948. tokom događaja koji Palestinci nazivaju Nakba. Više od 750 000 Palestinaca je protjerano iz svojih domova i sa svoje zemlje, blizu 500 gradova i sela je razoreno, a hiljade ljudi su ubijene u procesu etničkog čišćenja koji su izvele jevrejske milicije i vojska tek oformljene izraelske države.

„Dedo nam je rekao da je teško biti izbjeglica, i da ova gorčina nikada neće biti zaboravljena, te da se prenosi s koljena na koljeno“, prisjetio se Abu Assi. „Zbog boli koju osjećamo u srcima, nikada nećemo oprostiti Izraelu za ono što nam je učinio i što nam i dalje čini.“

Djeca koja proživljavaju rat ovaj put nikada neće moći zaboraviti kako su preživjeli bez hrane, vode ili struje, kazao je.

Ali usred užasa i traume raketa i opsade, zajednica se zbližila. Neki ljudi su prilazili porodici Abu Assija s pitanjem mogu li i oni donirati hranu za raseljene Palestince.

„U gradu Khan Younisu se osjeti lijepa društvena solidarnost“, kazao je Abu Assi. „Ne možemo prihvatiti da gladni ljudi ne mogu doći do hrane, pa se pojavila organska saradnja kako bismo se pobrinuli da inicijativa i dalje djeluje.“

‘Osjećam se sigurno među ljudima’

Kako bi zadovoljio potrebe za hranom sve većeg broja raseljenih osoba koje prima grad Khan Younis, Abu Assi je povećao broj plamenika za kuhanje i podijelio posao u dvije smjene.

S pripremom obroka počinjemo u sedam ujutro i završavamo u 14 sati.

„Ne možemo napustiti svoja radna mjesta, ali smo rekli onima kojima je potrebna hrana da dođu između 14 i 17 sati“, ispričao nam je Abu Assi.

„Neki građani dobrovoljno razvoze hranu svojim automobilima do raseljenih osoba, što je lijepa gesta s obzirom da ovi ljudi uglavnom nemaju pristup sredstvima prevoza, niti poznaju ovaj kraj tako dobro.“

Neke porodice su zahvalne i na samoj riži, koja je često njihov jedini obrok u danu.

Karama Musallam, 40-godišnja majka petero djece, tražila je hranu kada je naišla na porodicu Abu Assi.

Njena porodica, uključujući i 80-godišnju svekrvu, pobjegla je iz svog doma u gradu Beit Hanoonu na sjeveru Gaze na početku rata. Borave u školi koju vodi UNRWA u Bani Suhaili.

Musallam ne zna nikoga niti ima rodbine u Khan Younisu i obližnjim mjestima.

„Kada sam izašla tražeći hranu, naišla sam na ove mladiće koji su kuhali i koji su mi dali dva obroka da bih imala dovoljno hrane za djecu“, kazala je ona.

„Rekli su mi da mogu dolaziti svaki dan po hranu“, dodala je. „Zato se osjećam sigurno među ljudima.“

„Svi smo mi jedna zajednica.“