Kreševljaković: Za razliku od umjetnosti, u politici je nestao interes za čovjeka

Internacionalni teatarski festival MESS, koji će biti održan od 30. septembra do 9. oktobra, publici donosi četrnaest najboljih domaćih, regionalnih i evropskih teatarskih ostvarenja.

Bez zasebnog slogana, ali s plakatima koji su inspirisani bezvremenskim citatima Williama Shakespearea – Nema većeg mraka od neznanja, Nešto je trulo u državi…, Biti ili ne biti – 62. izdanje MESS-a ukazuje na aktuelnu društveno-političku situaciju, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i evropskim zemljama u kojima veliku podršku ponovo dobija ekstremna desnica.

Tim povodom direktor Festivala MESS Nihad Kreševljaković za Al Jazeeru govori o programu i organizaciji 62. izdanja MESS-a, njegovoj poziciji na svjetskoj mapi pozorišnih festivala, kao i aktuelnoj društveno-političkoj stvarnosti.

• Pred nama je 62. izdanje MESS-a koji se, nakon dvije godine koje su prošle u znaku pandemijskih ograničenja, u potpunosti vraća na scenu. Online i hibridnim izdanjem održali ste kontinuitet, no kolika je važnost povratka u izvornu festivalsku formu?

– Mislim da je to jako važno jer upravo u danima pandemije mogli smo osjetiti koliko je teatar važan i potreban i koliko je za teatar važna ta neposredna interakcija između umjetnika i umjetnica sa publikom. U tom smislu, ovogodišnji festival proslavlja povratak ljudi jednih drugima, u nadi da smo u danima samoće mogli shvatiti koliko smo potrebni jedni drugima u želji da damo smisao vlastitim životima.

• Šta ovogodišnju selekciju izdvaja od prethodnih i da li je i koliko bilo teško i izazovno sve organizirati?

– Ono što ovogodišnju selekciju čini na određen način različitom je to da se u programu nalaze nove produkcije, kao i produkcije koje su nastale u toku ili prije početka pandemije. Mi smo neposredno pred početak pandemije uspjeli doći do situacije gdje smo praktično kostur programa mogli znati i po više godina unaprijed, ali pandemija nas je vratila unazad. Naprimjer, u ovogodišnjem programu je predstava Vojcek u režiji Attile Vidnyanszkyog koja nam dolazi iz Mađarske, a čije smo gostovanje dogovarali prije početka pandemije.

Glavno je, ipak, to da smo uspijeli napraviti kvalitetan program. Najveći problem je to da je kao posljedica globalne situacije sve jako poskupilo, tako da su dolasci teatarskih predstava iz Evrope značajno skuplji nego što su bili prije pandemije. Zahvaljujući velikom angažmanu, ali i tome da mnogi prepoznaju važnost festivala MESS, uspjeli smo nekako zatvoriti finansijsku konstrukciju.

• Šta je centralna tema ovogodišnjeg izdanja?

– Iako postoje određene zajedničke crte između selektiranih predstava, zbog načina selektiranja ove godine nemamo zaseban slogan, osim poruka koje šaljemo kroz naš vizualni identitet, a koji je i ove godine uradila “Fabrika”. Paralelno sa festivalom su izbori u našoj zemlji, ali i u nekim drugim evropskim zemljama. To je onaj trenutak kada smo mi ovdje zatrpani različitim porukama sa bandera do te mjere da na prostorima za postere ne možete vidjeti ništa osim plakata kandidata.

Ono za što smo se mi odlučili je izaći sa citatima iz Shakespeareovih djela kao što su Biti ili ne biti, Nešto je trulo u državi…, Nema većeg mraka od neznanja ili Ništa nije dobro ni zlo, a da ga mišljenje ne čini takvim. Te postere lijepimo u izlozima radnji koje su voljne pustiti nas da to učinimo. Većina jeste. Mi nismo imali novac kojim bi se naši posteri našli na mjestima gdje bi trebali da budu. Siguran sam da bi izgledali puno bolje od ovoga što ovih dana gledamo dok prolazimo kroz grad. Mislim da je univerzalna poruka Shakespeareovih citata na određeni način i ovogodišnji slogan, u smislu da bi bilo dobro da oni koji odlučuju o sudbinama zemalja više slušaju mudre ljude, da više čitaju i da vrate u svoj fokus sudbinu čovjeka, a pogotovo da se zainteresiraju za one koji skoro pa u kolonama odlaze iz svoje zemlje.

• Dakle, Shakespearevi citati koje spominjete, a koji korespondiraju s društveno-političkom situacijom, nisu slučajno izabrani. Zbog čega je izbor pao baš na njih i jeste li nas namjerno u ovoj izbornoj godini na njih naveli?

– Da, korespondiraju i nisu slučajno izabrani. Citati su vrlo jasni i teško je bilo izabrati samo jedan. Isto tako, moglo ih je biti i puno više.

Mislim da je lijepo u trenutku kada svi sa opravdanom sumnjom slušamo politička obećanja, kroz slogane podsjetiti na određene činjenice koje svjedoče da kao ljudi nismo baš toliko naivni kako nas oni doživljaju, te na važnost našeg glasa.

• Iz Bosne i Hercegovine ste uvrstili tri teatarska ostvarenja koja otvaraju političke, emotivne i kontroverzne teme. Kako je izbor pao na ova tri ostvarenja – ‘Car Edip’, ‘Ljubičasto’ i ‘Jugoslavija, moja otadžbina’? Ima li u BiH još uvijek društveno-politički angažovanog teatra i koliko je on važan? Je li moguće teme koje teatar tretira prebaciti u društveno-političku stvarnost te je, samim tim, i mijenjati?

– Ne možemo ništa mijenjati, ali možemo ukazivati, inspirati, poticati ljude da razmišljaju svojom glavom. To je ono što na određeni način jeste naša funkcija. Važno je održavati duh urbanog prostora pluralnim, kosmopolitskim, provokativnim ili općenito otvorenim za različite perspektive. To je ono što je gradove činilo gradovima, a demokratske države demokratskim državama. To pitanje o politički angažiranom teatru je često. Po meni svakako da u svakoj predstavi, pa i onoj koja tematizira ljubav, ima i politike. Činjenica je da je danas politika, globalno i lokalno, općenito jedan kontaminirani pojam poprilično ogađen običnom građaninu i građanki. Taj pojam je ogađen do te mjere da ljudi ni ne vide da je naš najveći problem odavno u tome što zapravo politike nema u politici. Mi smo svi danas žrtve različitih interesnih skupina, ličnih interesa i ideje u kojoj smo svi neka vrsta robe. Za razliku od umjetnosti, interes za čovjeka je u politici nestao i u tome je naš veliki problem. Taj problem je vidljiv širom svijeta.

Što se tiče selekcije bh. predstava, njih je ove godine selektirala srbijanska teatarska kritičarka Ana Tasić i mislim da je napravila vrlo zanimljiv izbor. Dvije predstave su iz Sarajeva, gdje zaista imamo vanredno kvalitetne predstave, ali smatram da je jako važno da je gospođa Tasić u svojoj selekciji izabrala predstave iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine.

• Prošle godine ste se našli na udaru kritika da MESS nije ono što je nekada bio. Zbog čega su Vaše kolege iz svijeta umjetnosti često tako oštre prema MESS-u? U konačnici, koliko je u državi koja uopće nema ni kulturnu politiku, niti državno ministarstvo kulture, teško održati kvalitetan kontinuitet internacionalnog festivala?

– Mi smo unatoč svim izazovima uspjeli u teškim uvjetima održati kontinuitet, kvalitet, a dobrim djelom i raznovrsnost festivala, napominjući da je odavno naš budžet značajno manji.

Što se tiče krtitika, mi uvijek nastojimo pažljivo saslušati kada nam ljudi ukazuju koji su nedostaci u našem radu, te ih nastojimo ispraviti. Nekada je to nemoguće, jer ne ovisi sve o entuizijazmu, već, nažalost, neke stvari ovise i o stvarima na koje ne možemo utjecati. MESS, u svojoj suštini jeste i dalje naš najznačajniji teatarski događaj. I prošlogodišnji festival je, po meni, bio jako kvalitetan i dobar. S druge strane, MESS je jednostavno uvijek – MESS. Njegova ljepota je u tome što je uvijek drugačiji i tačno je da nije ono što je nekada bio, jer to i jeste od početka ideja festivala – komunicirati sa suvremenim, mjenjati se, istraživati, biti drugačiji… Baš kao što niko od nas nije ono što je nekad bio.

Oštrina u komunikaciji je neka vrsta loše mode koja je prisutna u različtim segmentima društva koja se može lako izliječiti dobronamjernošću. Ne mislim da iko dobronamjeran ne može razumjeti da kvalitet ovakvih festivala prevashodno ovisi i o finansijskoj podršci. Ono što znam je da festival rade izuzetni ljudi koji su sposobni realizirati najveće događaje bilo gdje u svijetu i po tome je MESS svakako najposebniji.

• Koja je pozicija MESS-a danas na svjetskoj mapi pozorišnih festivala?

– Tu postoje dva mjerila. Jedan je sadržajni, a koji obuhvaća i ono što je historijat ovog festivala. Po tom mjerilu stojimo dosta visoko i Festival MESS jeste teatarski festival koji se uvažava. Drugo mjerilo je budžet festivala, a koji je više nego duplo manji, čak i od festivala u neposrednom susjedstvu. Na toj mapi stojimo vjerovatno najlošije i kolikogod nama nije problem razne stvari nadoknađivati ljubavlju, i nas i naših suradnika i suradnica prema MESS-u, mislim da to nije način na koji bi se trebao održavati rejting samog festivala.

• Iz godine u godinu razgovoramo o nedostatku finansijskih sredstava i sve manjoj brizi bh. vlasti za kulturu. Nekoliko izdanja obilježila je tužba federalne ministrice, a rekli ste da ove godine nema pratećih programa jer ste sva sredstva uložili u realizaciju kvalitetnog programa festivala. Kakav je trenutni odnos nadležnih prema najstarijem međunarnodnom teatarskom festivalu u regionu čiji je značaj neupitan?

– Opet, kako kod nas ima million nivoa vlasti, ne može se generalizirati. Suradnju koju imamo sa kantolanim ministrom Samirom Avdićem opisao bih odličnom. Ona se ove godine nije realizirala u nekoj značajnijoj mjeri kada je u pitanju budžet, ali ministar u potpunosti razumije važnost MESS-a i kontinuirano s nama radi na unapređenju naše situacije. Općenito, imamo odličnu suradnju sa kantonalnim vlastima, dok je situacija sa federalnim i državnim nivoom značajno drugačija. Čak i ta minimalna sredstva koja sa njihove strane dobijamo manji su problem od odsustva bilo kakve komunikacije i interesa za ono čime se bavimo.

Država i Federacija su očigledno naklonjeniji etničkoj kulturnoj politici i čini se da je njima jedino bitno zadovoljiti neke etničke ključeve. Internacionalna kultura, kao ni građanska država, nije ono što njih puno zanima. Ipak, mi smo i ove godine uspjeli da osiguramo jednu trećinu ukupnog budžeta festivala vlastitim naporima i zahvaljujući tome uspjeli smo napraviti festival kakav naša publika od nas očekuje.

• Mali MESS, koji donosi predstave namijenjene najmlađima, ove godine je u potpunosti posvećen socijalnoj inkluziji. Kolika je važnost ovakvih programa, naročito u vremenu u kojem obavezno gledanje pozorišnih predstava više nije dio obrazovnog sistema, te koliko je važno da se najmlađi članovi našeg društva kroz pozorište educiraju o inkluziji osoba sa poteškoćama u razvoju?

– Mali MESS je program koji već duži niz godina nastojimo pozicionirati kao zaseban segment festivala, smatrajući ga ključnim kada je u pitanju kreiranje buduće teatarske publike. Ove godine smo uspijeli da u program uvrstimo čak osam predstava i zaista smo sretni što će naša najmlađa publika imati priliku iskustiti teatar u svoj njegovoj ljepoti. Dobili smo podršku i Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo. Iako u našoj strategiji imamo inkluziju kao dio naših aktivnosti u susretu sa našim prijateljima iz Udruženja “Dajte nam šansu”, shvatili smo koliko smo zapravo daleko od cilja u kome će svi imati jednak pristup svemu. Ipak, bitno je da mi namjeravamo ostati posvećeni tom cilju i da ćemo i u budućnosti nastaviti da budemo zagovarači potpune socijalne inkluzije u našoj zemlji.

• Kakvi su dalji planovi kada je MESS u pitanju i gdje ga vidite u budućnosti?

– MESS je po svojoj ideji uvijek u budućnosti i ispred nas.