Krajnja desničarka na putu da postane prva italijanska premijerka u historiji

Dvije sedmice uoči vanrednih izbora ankete ne ostavljaju mjesto sumnji: vlast u Italiji će preuzeti desnica, a Giorgia Meloni će postati prva premijerka u historiji Republike.

Prijevremeni izbori su zakazani za nedjelju, 25. septembra, nakon što je predsjednik države Sergio Matarella u julu raspustio oba doma državna parlamenta i prihvatio ostavku premijera Marija Draghija.

Iako je Draghi kao nestranački ekonomski ekspert na čelu političko-tehnokratske vlade nacionalnog jedinstva uživao veliku podršku Italijana, gotovo izvjesnim se čini da će ga naslijediti – opozicionarka. Stranka Giorgie Meloni, Braća Italije (na italijanskom Fratelli d'Italia ili skraćeno FdI) zapravo je jedina od “velikih” partija koja je odbila sudjelovati u vlasti u prošlom sazivu.

Prema najnovijim predizbornim anketama ova stranka bi mogla dobiti oko 23 procenata glasova, otprilike isto kao i lijevo orijentirana Demokratska partija (PD). Razlika je u tome što su Braća sklopila predizbornu koaliciju s drugim desničarskim strankama u Italiji – Ligom Mattea Salvinija i Forza Italijom Silvija Berlusconija, pa bi zajedno mogli imati više od 40 posto glasova. S druge strane, koaliciji koju je na jedvite jade uspio skrpiti PD predviđa se tek 33 posto.

Od četiri do 23 posto

Na prošlim općim izborima u Italiji 2018. godine Braća Italije su osvojila tek nešto više od četiri posto glasova. Na lanjskim lokalnim izborima ljevica je odnijela uvjerljivu pobjedu, uzevši, primjera radi, 15 od 20 većih gradova u kojima je održano glasanje. No, na lokalnim izborima održanim u junu ove godine, desnica je uzvratila osvojivši 13 od 26 centara.

U čemu je tajna strelovitog uzleta Giorgie Meloni? Iako relativno mlada, Rimljanka rođena 1977. godine nije novo ime na političkoj sceni. U politiku je ušla devedesetih godina prošlog vijeka kao članica Nacionalne alijanse, partije koja je proizišla iz Italijanskog socijalnog pokreta (MSI). Osnovan 1946. godine, MSI se tretira kao nasljednik Mussolinijevog fašističkog pokreta.

Odrasla je u siromašnoj obitelji, bez oca koji ih je napustio. Baveći se politikom od adolescentskih dana, nije završila fakultet. Od 2008. do 2011. bila je ministrica za omladinu u Vladi Silvija Berlusconija prije nego je 2012. osnovala FdI.

Iako često zna reći da je italijanska desnica “još prije nekoliko decenija poslala fašizam u historiju” – tu je frazu ponovila nedavno u specijalnom video obraćanju upućenom stranim novinarima na engleskom, francuskom i španjolskom – njena stranka se i dalje veže uz fašistički pokret.

Kako i ne bi kada se zna da, primjera radi, grb Italijanske braće čini zeleno-bijelo-crvena trobojnica u obliku plamena, ista kakva se nalazila i u grbu MSI-ja. Ili da visoki partijski prvaci javno otpozdravljaju takozvanim rimskim pozdravom s ispruženom desnom rukom i s dlanom okrenutim prema tlu – gesta je to koju su od Mussolinijevih fašista preuzeli Hitlerovi nacisti i koja je dan-danas zabranjena u pojedinim zemljama.

Tvrdokoran stav o imigraciji

Braća Italije slijede tradicionalne desničarske, nacionalističke, reakcionarne i kršćanske vrijednosti. Meloni ima tvrdokorne stavove o imigraciji, pravo na abortus opisuje kao „poraz“ i oštro se protivi istospolnim brakovima i roditeljstvu.

Njen ekonomski program, kako prenosi Reuters, fokusira se na investicije kako bi se potaknuo gospodarski rast. Iako ona sama obećava odgovornost u trošenju dugovima opterećenog budžeta, njena desničarska koalicija najavljuje drastično smanjenje poreza, plan prijevremenog umirovljenja radnika i amnestije kao trajno rješenje za tekuće porezne sporove koji opterećuju državnu kasu. Taj se plan, međutim, čini teško provedivim u zemlji čiji će javni dug ove godine prema prognozama činiti 147 procenata BDP-a.

Meloni podržava sankcije Rusiji i podiže glas za Ukrajinu. Ne pripada euroskepticima, kaže da preferira „evropsku naciju“. Bila je i još uvijek je protivnik restriktivne politike tokom pandemije. Bliska je mađarskom nacionalističkom premijeru Viktoru Orbanu, francuskom Nacionalnom frontu Marine Le Pen i španjolskom Voxu.

Analitičari cijene da se među razlozima njenog senzacionalnog uspona uoči predstojećih izbora ističu dva: svima poznata navika Italijana da svoje vođe skidaju s pijedestala i imenuju nove te samoubilačka podjela njezinih protivnika na lijevoj strani.

Bolesna italijanska ekonomija

Odgovore dakako treba tražiti i u teško bolesnoj italijanskoj ekonomiji. Stagnirajući privredni rast i veliki javni dug, visoka nezaposlenost mladih i regionalna nejednakost čine biračku bazu plodnim tlom za ideje desničara. Italijansko gospodarstvo ne stoji najbolje već godinama, a pandemija je samo pogoršala to stanje.

„U vjetru koji pogoni jedra Giorgije Meloni ima mnogo toga dobrog, ali, bojim se, još više lošeg. Dobro je ono što je ona uložila: godine borbenosti, rada, ozbiljnosti, političke inteligencije i dosta koherentnosti. Dopušteno je da se Melonine ideje nekom ne sviđaju, no teže je poreći da zaslužuje biti tu gdje jest. Ali, Italijani koji 25. septembra budu glasali za nju, učinit će to samo djelomično zbog njenih zasluga. Štoviše, učinit će to jer su očajni, jer je vide kao posljednje utočište, naprosto zato što Meloni nikada nije bila testirana tamo gdje su svi drugi već bili i nisu uspjeli“, secira poznati politolog Giovanni Orsina.

Ističe da je slična klima iznjedrila razne populističke izričaje minulih godina, poput Mattea Renzija, Bepea Grilla i Mattea Salvinija.

„Ta potreba za nečim novim ne samo da nije u redu, već je i užasno štetna. Čovjek se pita: dragi sunarodnjaci, što tražite? Zašto ste toliko očajni da stalno želite mijenjati pilote? Jer su osrednji piloti i avion pleše, reći ćete. I istina je, nažalost, ali avion pleše jer je vani turbulentno, a onda – prije svega – teško je imati dobre pilote ako im ne daš vremena da nauče“, dodaje Orsina u kolumni, objavljenoj u La Stampi.

Koalicijske razmirice

Kako god da završe izbori, mediji u Italiji ne prognoziraju političko blagostanje nakon 25. septembra. Referentni Corriere della Sera piše da i među koalicionim partnerima ima dosta nesuglasica. Unutar desnice postoji spor po pitanju odnosa prema Putinovoj Rusiji i energetskom ratu kao posljedici rata u Ukrajini.

“Faktor Z će i nakon izbora biti kamen spoticanja desnice. Salvini je eksplicitno izrazio svoje neslaganje s evropskom politikom sankcija Moskvi, okrivljujući je za rast cijena energenata i poteškoće u kojima se nalazi ekonomija. Ali, istovremeno, nije predložio alternativu kako zaustaviti Putina i spasiti Ukrajinu. On je bio i protiv slanja oružja”, piše ovaj list.

Dalje se navodi da i dvije najveće stranke lijevog centra, Demokratska partija i Pokret 5 zvijezda, nisu u ništa boljim odnosima.

“Hipotetička alijansa između PD-a i 5 zvijezda, u koju se neko možda još i nada, ima vjerovatno nepremostivi problem u odnosu prema odlazećem premijeru. Lider 5 zvijezda Giuseppe Conte pokušava sebi osigurati titulu vođe anti-Draghijevskog pokreta, a time je uspio, prije svega, dodatno se udaljiti od PD-a s kojim je činio koalicionu većinu u prethodnom sazivu”, ukazuje ovaj list.

Zbog svega Corriere u svom editorialu upozorava da je, kakvi god bili rezultati izbora, teško očekivati formiranje “jake i kohezivne zakonodavne i izvršne vlasti“.